Paško Rakić: Što sam otkrio o najvažnijoj stvari na svijetu - mozgu

Danas se vraćam u Ameriku, a za nekoliko dana ponovno letim u Europu. Idem u Švedsku, gdje ću održati tri predavanja”, kaže mi neuroznanstvenik Paško Rakić, profesor na Yaleu i dobitnik prestižne nagrade Kavli koja je pandan Nobelu. Po nekima, Paško Rakić najveći je živući hrvatski znanstvenik: objavio je više od 400 znanstvenih radova citiranih oko 50.000 puta. Iako je napunio 82 godine, radi punom snagom te objavljuje tempom na kojem bi mu pozavidjeli i upola mlađi znanstvenici.

Rekorder Yalea

- Bio sam 37 godina šef Odjela za neurobiologiju na Yaleu, a zadnjih 10 godina i direktor Instituta Kavli na Yaleu. Tih 37 godina je najduže razdoblje da je netko bio na čelu jednog odjela u povijesti Yalea, koji je staro i ugledno sveučilište. Sada sam odstupio, ali ne i kao profesor, dapače povećat ću svoju grupu jer imam više vremena za znanost. Mislim da će se moja produktivnost u idućih nekoliko godina još pojačati - priča mi Rakić i s osmijehom dodaje da ga zdravlje zasad dobro služi jer redovito igra tenis. - Nisam ja jedini koji u ovoj dobi intenzivno radi. Znam nekoliko nobelovaca koji su pet godina stariji od mene i rade punom snagom. I njima i meni veće je zadovoljstvo raditi nego sjediti uz obalu mora. Naravno, nekad je dobro odmarati se, ali ne dugo - dodao je Rakić.

Rođen je 1933. godine u Rumi u Srijemu, gdje se njegov otac, Istranin iz okolice Pule, doselio 1924. godine. - Tesla je bio Srbin iz Hrvatske, a ja sam Hrvat iz Srbije - istaknuo je jednom prilikom Rakić koji je na Sveučilištu u Beogradu diplomirao i doktorirao medicinu. Karijeru je počeo kao neurokirurg u Beogradu, ali je tijekom Fulbrightove stipendije na Harvardu spoznao da je Amerika obećana zemlja za znanstvenike. Od 1968. do 1978. radio je na Harvardu, a od 1978. godine je na Yaleu. Član je američke Nacionalne akademije znanosti (NAS), a bio je i predsjednik američkog Društva za neuroznanosti koje okuplja više od 35.000 znanstvenika i stručnjaka.

Neuronske mreže

Prof. Rakića upoznala sam 2000. godine na jednom kongresu u Rovinju i tada, baš kao i sada, s velikom strašću i entuzijazmom pričao mi je o istraživanjima mozga, “najsloženije stvari u svemiru”.

- Da, ja sam svoju karijeru posvetio istraživanjima mozga, točnije moždanog korteksa koji nas razlikuje od ostalih životinja. Jer, mi nemamo bolju jetru ili leđnu moždinu od životinja, nego korteks. Prošle godine sam gostovao na Svjetskom festivalu znanosti u New Yorku, gdje nam je voditelj Alan Alda postavio pitanje: što je najvažnija stvar na svijetu. Na tome panelu bilo je i pet nobelovaca, uključujući astrofizičare koji su otkrili da se svemir širi zbog Velikog praska. Po njima je to bilo najvažnije. A ja sam rekao: ‘Kako ste došli do toga? Koristili ste mozak, točnije korteks’. Prema tome, najvažniji je moždani korteks koji nama daje mogućnosti i sposobnosti za naše teorije, ali i ograničenja. Mi ćemo razumjeti svemir onoliko koliko nam naš korteks dozvoljava jer nije savršen. Onda sam na panelu zaključio: ‘Ja istražujem najvažniju stvar na svijetu’ pa su se mnogi složili - ispričao je Rakić. Ovaj briljantni neuroznanstvenik praktički cijelu karijeru istražuje kako se od embrionalnih živčanih stanica tijekom razvitka stvaraju složene, međusobno gusto povezane neuronske mreže koje čine moždani korteks ljudi. Naime, za razliku od mnogih drugih organa, živčane stanice se tijekom razvoja ne stvaraju lokalno u korteksu, nego u specijalnim proliferatičnim centrima, odakle migriraju na udaljena, no precizno predodređena mjesta u korteksu. Jedna od tema Rakićevih istraživanja jest kako se regulira ta migracija jer ako stanice ne dođu na pravo mjesto u pravo vrijeme, korteks će biti organizacijski i funkcionalnio nenormalan.

- Moždani korteks je povezan i s velikim javnozdravstvenim problemima današnjice, kao što je primjerice Alzheimerova bolest. Naravno, reći ćete da su tumori još veći problem. No, kad čovjek ima rak mozga, umire za dvije godine, svejedno je pritom je li milijarder ili beskućnik. A s Alzheimerovom bolesti se živi jako dugo. Alzheimerova bolest spada u razvojne probleme mozga. Danas možemo kod djeteta kad se rodi ili čak prije nego što se rodi predvidjeti hoće li Alzheimerovu bolest dobiti u 50-oj ili, primjerice, 54-oj godini - pojasnio je Paško Rakić.

Miševi i ljudi

U Hrvatskoj danas od Alzheimerove bolesti boluje oko 80.000, a u svijetu oko 25 milijuna ljudi, dok predviđanja govore da će do 2020. godine biti čak 43 milijuna oboljelih. Zanimalo me što je razlog takvom golemom porastu: starenje ljudi ili postoje i druge mogućnosti poput povezanosti s virusom herpesa.

- Mislim da je najvažnije to da se živi dulje. Pritom ne tvrdim da ne postoje i druge mogućnosti koje pridonose razvoju bolesti. Što dulje živite, imate veću šansu da obolite. Ideja je, ako svi živimo dulje od 100 godina, svi ćemo imati Alzheimera. No, postoji i rani oblik bolesti, kada ljudi dobiju Alzheimera u 50-oj godini ili čak ranije. Taj oblik Alzheimera je uvjetovan obiteljskim genetskim nasljeđem - istaknuo je Rakić. Naglasio je da je i autizam razvojni poremećaj mozga. - To je cijeli spektar poremećaja u korteksu koji je zadužen za socijalnu komunikaciju. Uzroci toga mogu biti brojni: možda je netko kao plod tijekom majčine trudnoće bio izložen virusnom oboljenju, visokoj temperaturi, rengenskom zračenju ili je majka pila alkohol i uzimala kokain. Kad smo prije 15 godina razgovarali u Rovinju, mislili smo da je dovoljno naći gen ili kombinaciju nekoliko gena za autizam. No, sada znamo da i autistična i normalna djeca imaju iste gene, ali razlika je u tome kako koji gen radi - pojasnio je Rakić. Naglasio je da se 2000. godine, kada je u Bijeloj kući na spektakularan način predstavljena mapa ljudskog genoma, smatralo da čovjek ima oko 85.000 gena.

- Danas se misli da ljudi imaju oko 26.000 gena, dakle gotovo koliko i miš. No, sada znamo da u igri nisu samo geni nego i regulatorni elementi, pojačivači i promotori gena kojih ima na milijune. Ti regulatorni elementi odlučuju gdje i kad se neki eksponira te postaje aktivan. Tu se čovjek razlikuje od drugih modela kao što su miševi ili štakori. Ili čimpanze s kojima dijelimo 99,6 posto gena. No, čimpanza nije napisala Danteovu tragediju, niti je napisala Devetu simfoniju, niti je poslala čovjeka na Mjesec. Konačno, ni vi niste intervjuirali čimpanzu, zar ne? Barem se nadam da niste - našalio se Rakić.

Automobil i mozak

Što je najvažinija spoznaja iz neuroznanosti u posljednjih četrdesetak godina, upitala sam.

- To su me pitali i na Festivalu znanosti u New Yorku, no nisam htio izdvojiti nijednu pojedinačnu spoznaju. To je kao da me pitate da kažem samo jednu stvar koja razlikuje Europu od Amerike. Jer, razlike su mnoge. Toliko smo mnogo naučili u neuroznanosti zadnjih godina, ali ne možemo izdvojiti jednu stvar. No, žalosno je da djeca u školi ne uče dovoljno o mozgu. Primjerice, pitao sam studente medicine na Yaleu što je to ‘pulvinar’ u mozgu i nisu znali. Onda sam ih pitao što je svjećica u automobilu i svi su znali. Rekao sam: ‘Pa vi znate više o automobilu nego o svom mozgu. Pulvinar je velik kao svjećica, a vi ne znate da je u mozgu. Spremniji ste da budete mehaničari nego liječnici’. Vidite, taj dio u mozgu miš nema, a nijedan student to nije nije znao - rekao je Rakić.

Primijetila sam da se krajem 1980-ih, kad sam se počela baviti novinarstvom, još nije znalo proizilazi li naš um iz mozga. Danas znamo da su pamćenje, mišljenje i emocije, sve ono što čini naš um, rezultat biokemijskih reakcija u mozgu.

- Sve to proizlazi iz našeg mozga. Ova civilizacija, književnost, filozofija i umjetnost proizvod su mozga. Da, i religija je proizvod mozga. Mi smo izmislili religiju, nije ona nas. Naposljetku, miš nije religiozan. Mi stvaramo ideje i borimo se protiv njih: moždani korteks je odgovoran za ratove i za terorizam. I rat, i mir, i sreća, i ljubav su produkt mozga. I kad umrete, nema ništa više od toga - naglasio je Rakić.

A što je s inteligencijom, je li ona uglavnom genetski uvjetovana, upitala sam.

- Ljudi me često pitaju koliko posto genetika, a koliko okoliš utječu na našu inteligenciju. Tako me jednom prilikom poznati psiholog Mike Gazzaniga pozvao da održim predavanje na kongresu kognitivnih neuroznanstvenika. Rekao je: ‘Znam, ti vjeruješ u gene. No, koliko su oni važni kod inteligencije, 50 ili 75 posto?’. Ja mu na to kažem: ‘Geni su 100 posto.’ Gazzaniga će na to: ‘Kako možeš tako reći, znači da okoliš nema nikakve veze?’ Na to sam mu rekao: ‘Ali, i okoliš je sto posto’ - rekao je Rakić te naveo primjer Arthura Rubinsteina, jednog od najvećih pijanista u povijesti.

Umjetna inteligencija

- On je bio genetski predsiponiran za pijanista. Njegov talent je bio 100 posto genetski, ali da mu majka nije kupila klavir i slala ga na satove, on ne bi znao svirati. Znači, 100 posto je i klavir pridonio, dakle 100 posto okoliš. Geni stvaraju sposobnost, a okoliš koristi tu mogućnost. I jedno i drugo je važno. Što vrijedi da ste talentirani za matematiku ako vas nitko nije naučio? Ali, vrijedi i obrnuto. Mene je majka slala na satove klavira, ali nisam postao svjetski poznat pijanist jer nisam bio talentiran za to - naglasio je Rakić.

Upitala sam naposljetku svoga sugovornika kako gleda na razvoj umjetne intelignecije? Naime, futurolozi poput Raya Kurzweila tvrde da se približavamo singularitetu, trenutku kad će umjetna inteligencija nadmašiti ljudsku.

- Osobno mislim da se kompjutor ne može uspoređivati s ljudskim mozgom. Mozak nije samo kompjutor. Nisam upoznao nijedan kompjutor koji se zaljubio u drugi kompjutor i napravio neku glupost zbog toga. Ne znam ni da kompjutor može doživjeti orgazam. Mislim da je usporedba kompjutora i ljudskog mozga neprikladna, ali atraktivna je jer ljude privlači misliti na taj način. Ali, ja ne mislim da je kompjutor čovjek -kaže Rakić.

Paško Rakić boravio je u Zagrebu u povodu obilježavanja 25. godišnjice Hrvatskog instituta za istraživanje mozga (HIIM). - Razočaran sam činjenicom da hrvatski mediji nisu popratili tu važnu obljetnicu. Meni nije bilo teško doći iz Amerike i održati predavanje u čast godišnjice te odati priznanje Ivici Kostoviću koji je utemeljio taj institut. Došli su još neki ugledni neuroznanstvenici, uključujući Nenada Šestana koji je, također, na Yaleu i vrlo je uspješan. Nastavljamo suradnju s kolegama iz HIIM-a, Šestan s Milošem Judašem, a ja s Kostovićem i mladom suradnicom Željkom Krsnik. Uskoro ćemo objaviti tri zajednička rada - rekao je Rakić te naglasio da ga s akademikom Kostovićem veže i dugogodišnje prijateljstvo. Ispričao je i jednu zanimljivu anegdotu.

Pištolj na glavi

- Kad je Ivica 1975. godine došao u Boston, dočekao sam ga aerodromu u svom Volvu. Onda smo krenuli prema Harvardu pokraj Fenwaya, gdje je Muzej lijepih umjetnosti. Stao sam na semaforu, a na stražnja vrata auta uletio je jedan Afroamerikanac i stavio mi pištolj na glavu. Rekao je: ‘Vozi ili ću te ubiti’. Krenuo sam, no opkolila su nas tri policijska auta i nauružani policajci su počeli pucati na nas. Vjetrobran se razbio u komadiće, a ja sam otvorio vrata i iskočio. Volvo je produžio s Kostovićem i zatim udario u parkirani auto - prisjetio se Rakić koji je poslije doznao da je bila riječ o zabuni. - Trojica Afroamerikanaca su opljačkala jednu trgovinu u Bostonu, sjeli su u Toyotu i krenuli prema Fenwayu. Tamo su se razbježali, a jedan od njih uletio je u moj auto. Istodobno je u Muzeju bio irski predsjednik koji je govorio lokalnim Ircima da ne pomažu IRA-i. On je već ranije dobio prijetnje smrću. Policija je bila oko muzeja i dobila je dojavu da tri opasna i naoružana čovjeka jure prema Muzeju. Mislili su da smo to mi pa su pucali na moj Volvo. Kostović mi je poslije rekao: ‘Paško, ja sam mislio da se to događa samo u Kodžaku’ - ispričao je Rakić.