Pero Kvrgić: 'U cijeloj karijeri dobio sam tri loše kritike. Nije to ništa, ali ne zaboravlja se'

Pero Kvrgić. Vjerojatno su dovoljne te dvije riječi. Ipak, evo nekoliko recentnih podataka: hrvatski glumački velikan navršio je u ožujku 86 godina. Kad je imao 83, rodila mu se unučica Kaja, njegovo “sve na svijetu”, koju od milja zove “razbojnica”. Njegov učitelj, Gavella, zvao ga je “Mali” znajući da je - Velik. Kvrgić je najbolji od najboljih. Spada u red Dujšina, Strozzija, Šerbedžije, Lonze... Od malih uloga napravio je velike, od velikih - najveće. Već 45 godina igra Queneauove “Stilske vježbe”, premijera je bila 19. siječnja 1968. u zagrebačkom Teatru ITD. To je najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom: Pero Kvrgić i Lela Margitić. Odigrao je sve uloge. Neki dan je on, ateist, odigrao čak i ulogu Isusa. Komičar? Tragičar? I jedno i drugo, tragikomičar. Majstor detalja i gesta, vladar riječi. Pero Kvrgić - “mali veliki čovjek”, tih, samozatajan i vrlo mudar.

U HNK smo, sami samcati. U veličanstvenoj zgradi je samo dežurni vatrogasac, Ivo. Prazna, pusta pozornica, nema glumaca, nema publike...

- To je strašno. Bez publike nema teatra. Prazan teatar nema smisla. No, ferije su. Glumci su sada u Dubrovniku, Splitu, na Brijunima, u Puli. Tužno je glumcu biti sam u teatru.

Kad je teatar pun, pa se digne zastor i počne predstava, vi osjećate publiku? Osluškujete li reakcije gledatelja dok glumite, dok igrate?

- Je, slušam publiku, ali na jedan čudan način. Slušam ju - ne slušajući. Naprosto, osjećam ju instinktivno, intuitivno. Čujem kad netko u publici zakašlje ili kad se publika smije. Publika mi je nužna. Ako je malo gledatelja, osjeća se praznina, nešto je ‘šuplje’...

Prezime Kvrgić? Josipović je potomak jednog Josipa, Petrić Petra, a Kvrgić?

- To je, vjerojatno, potomak nekog Kvrge? Možda je moj pra-pra-pra-pra-djed bio Kvrga? Pojma nemam. Ne znam ništa pouzdano o mom prezimenu. Možda je bio netko kvrgav ili je davao kvrge? Nikad se to nije doznalo.

Kako vas zovu prijatelji?

- Perica, Kvrga ponekad, Pero najčešće. Ja sam zapravo Petar. Ja sam, kao glumac, počeo s imenom Petar Kvrgić, tako je pisalo na prvim plakatima. Najedanput, ne znam kako i zašto, na ranim plakatima HNK osvanulo je ime - Pero Kvrgić. Tako je ostalo do danas.

Pero, za četrnaest godina imat ćete sto godina...

- Haaahaaaahaaa... ako ih budem imao? Akademik Ibler ima sto. To je sjajno. Danas se živi bolje i mnogo dulje nego prije. Možda, vidjet ćemo. Kad budem imao stoti rođendan, javit ću vam to pa ćemo napraviti novi intervju. Mogao bih to proslaviti na sceni?

Vi glumite i dalje, bez prekida?

- Zašto bih prestao?

Memorija vam je izvrsna?

- Znate, starije tekstove, uloge koje sam igrao, ne moram učiti. Znam ih i danas, napamet. Nove tekstove učim malo teže nego prije, ali - uspijevam. Dobro pamtim. Vas, na primjer, pamtim odavno, od TV emisije ‘Mali noćni razgovori’. Sjećate se?

Sjećam se. Nešto se ovih dana događalo s vašim tlakom. Išli ste na pregled?

- Pleše. Pleše mi tlak, ide gore-dole. 150, pa 120, gornji...

To su brojke sasvim u redu, za vašu dob. Ne zabrinjavajte se.

- Ja se uopće ne zabrinjavam. Moja supruga me tjera. Ja joj velim da me ne vodi liječnicima, ali - ona ne popušta.

Pa i to je normalno. To je - ljubav.

- Jest. To je ljubav. Moja Stipica je predivna. Volimo se jako.

Stipica? Zove se Nevenka.

- Da. Ja ju zovem Stipica. Zove se, to znate, Nevenka Stipaničić. Od prezimena sam napravio - Stipica. I moja unučica Kaja ju zove Stipica. Baka Stipica.

Idete negdje ljetovati?

- Na Kupu. Tamo imamo neku kućicu. Pod stare dane mi vrućina ne paše. Dubrovnik mi je suviše vruć, ne idem više.

Kupa teče i kroz vaše rodno mjesto?

- Ne. Kroz moje rodne Srpske Moravice teče rijeka Dobra. A i mjesto je promijenilo ime, sad se zove samo - Moravice. Ukinuli su taj pridjev. Valjda je smetao. Propucali su tablu na kojoj je pisalo Srpske Moravice. Propucali su i pridjev, pa je onda tabla skinuta.

Vi, pravi glumci, posebna ste bića. Niste baš ‘alieni’, ali imate više čula od neglumaca. Senzibilitet, memoriju, talent. Poput mačke ste, imate nekoliko života...

- Laurence Olivier je rekao da glumac mora biti i tigar i mačka i vuk i zmija. Naročito - zmija.

Vi ste kompaktna družina, unatoč glumačkoj taštini, sujeti, zavisti i ogovaranju?

- To je istina. Među nama uvijek ima ‘spadala’ koja prave viceve i šale. Recimo Vojković, on je bio duhovit: došao bi u bife pa bi se ‘prostro’ po podu i urlao: ja sam Boško Buha. Plazio bi po podu dok bismo mi pijuckali kavicu. Čudan prizor, možete zamisliti.

Nervira li glumca loša kritika ?

- Svakako. Ranjivi smo, ranjiviji od ostalih umjetnika. Mi smo nježne duše, u pravilu. Kad glumcu neka uloga ‘ne ide’, on se osjeća vrlo neugodno.

Događalo se i vama da dobijete lošu kritiku?

- Tri loše kritike u cijeloj karijeri. Nije to ništa.

Ali, ipak, pamtite ih.

- Pamtim. Svašta ja pamtim.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista