MARATONCI TRČE POČASNI KRUG

Pet godina pregovaramo s EU. Jesmo nesposobni, ali u EU su neiskreni

 Elvir Tabaković/CROPIX

Kada su 4. listopada 2005. oko 1.30 sati ujutro u Luxembourgu formalno otvoreni pristupni pregovori o članstvu Hrvatske u EU, ni pesimisti nisu mogli predvidjeti da će tako dugo trajati i da ni na petoj godišnjici otvaranja neće biti završeni. Time je Hrvatska postala kandidat koji je do sada najdulje pregovarao. Slovačka, Latvija i Litva pregovore su zatvorile za dvije godine, a čak su ih i Bugarska i Rumunjska zatvorile za tri i pol godine. Europska komisija ocijenila je Hrvatsku 2004. kao jednu od najspremnijih kandidata, kao funkcionirajuće tržišno gospodarstvo (status koji sve do članstva u EU nisu imale Bugarska i Rumunjska) te kao kandidata koji ima razvijene pregovaračke i implementacijske sposobnosti. To su bili razlozi zbog kojih su ne samo hrvatska strana već i mnogi u EU procijenili da će Hrvatska optimistično već 2008., a realno 2009. ući u punopravno članstvo EU. Danas u sjedištu EU nitko službeno ne želi reći zbog čega Hrvatska toliko kasni. Neslužbeno priznaju da su se promijenile okolnosti unutar Unije te da proširenje više ne samo da nije prioritet već je i nepoželjna tema o kojoj se govori samo kad se doista mora. Usto, upiru prstom i na Hrvatsku koja je tijekom procesa napravila nekoliko nespretnih koraka. Malo je danas u EU osoba koje su tada bile uključene u hrvatske pregovore, a da su još na dužnosti. Naši sugovornici podsjećaju na nekoliko hrvatskih pogrešaka.

Kriza u Europskoj Uniji

Prva je bila loša procjena hrvatske Vlade, pogotovo tadašnjeg premijera Ive Sanadera i ministra vanjskih poslova Miomira Žužula, da se pregovori mogu otvoriti bez rješenja slučaja generala Ante Gotovine. U prosincu 2004. cijela hrvatska Vlada je pokušavala uvjeriti javnost da je odluka da se pregovori otvore 17. ožujka 2005. povijesni uspjeh Sanaderova lobiranja. Namjerno su zapostavili činjenicu da je ta odluka EU bila uvjetovana jer je u odluci pisalo da će se pregovori otvoriti “ako bude pune suradnje s Haaškim sudom”. Kako prema procjeni EU taj uvjet nije bio ispunjen, otvaranje pregovora je odgođeno. Nakon što je Carla Del Ponte u Zagrebu dobila dokaz da je Gotovina u Španjolskoj te potvrdila punu suradnju Hrvatske s Haaškim sudom, i pregovori su otvoreni 4. listopada 2005. godine. No, u međuvremenu, od ožujka do listopada dogodio se potres unutar EU: Francuzi i Nizozemci odbili su na referendumu europski Ustav i EU je ušao u institucionalnu krizu. Uz to, na red za otvaranje pregovora je došla i Turska koja je pregovore otvorila samo dva sata prije Hrvatske. Zbog tog kašnjenja Hrvatska više nije pregovarala pod istim uvjetima kao prijašnje države kandidatkinje.

Drugi pogrešan korak Hrvatske je relativiziranje kritika EU zbog korupcije u zemlji. Cijela vlast je bila mobilizirana u pokušajima uvjeravanja javnosti i EU da se tu radi “samo o percepciji” i da velike korupcije na viskoj razini nema. Hrvatska je propustila uvidjeti da je EU tijekom ranijeg proširenja, kada je bio popustljiv, naučio lekciju, pogotovo u slučaju Bugarske i Rumunjske. Da se ranije kažnjavala i sprečavala korupcije, onda borba protiv korupcije ne bi danas pred kraj pregovora o članstvu u EU imala tako dramatične razmjere.

Kobni Blairov spin

Treći pogrešan korak Hrvatske bilo je nepotrebno poigravanje s proglašenjem ZERP-a. Hrvatska je tu samo izgubila na vremenu i na kraju nije mogla uopće primijeniti ZERP prema članicama EU. Četvrta nespretnost, koja je imala utjecaj na proces pregovora s EU, je pretjerano zaoštravanje odnosa sa Slovenijom. Sada uvjerljivije nego prije zvuče ocjene da je vlasti više odgovaralo kao razlog zastoja u pregovorima s EU apostrofirati slovensku blokadu nego korupciju na visokoj političkoj razini. Hrvatska je Vlada čak pokušavala skrivati da su mnoge države EU još tada, kada je Slovenija blokirala devet poglavlja, zbog korupcije i suradnje s Haaškim sudom blokirale najvažnije i najteže poglavlje, ono o pravosuđu.

Peta pogreška Hrvatske bilo je odlaganje restrukturiranja brodogradilišta i željezara. Svi su odavno znali što treba napraviti, ali se nitko nije usudio. Sada se najteži i najbolniji posao mora odraditi upravo na kraju pregovora. EU je, međutim, također odgovorna što su pregovori s Hrvatskom tako dugi. Predstavnici EU su neiskreni i danas kada kažu da se uvjeti za članstvo nisu promijenili. Zbog problema u vlastitom dvorištu EU je bio stroži prema Hrvatskoj. EU je u pregovaračkoj strategiji uveo “mjerila za otvaranje poglavlja”, što ranije nije postojalo. Prije su se poglavlja otvarala odmah i kandidatu su se davala mjerila za zatvaranje. Hrvatska je morala gotovo pet godina čekati na ispunjenje uvjeta za otvaranje poglavlja 23 i naravno da je sada teško za nekoliko mjeseci ispuniti uvjete za zatvaranje. EU je “dokaze” da Hrvatska skriva gotovinu dobila od britanske vlade. Prema potvrdama visokih dužnosnika država članica, tadašnji britanski premijer Tony Blair uvjeravao je druge šefove država i vlada EU da “postoje uvjerljivi dokazi da Hrvatska skriva Gotovinu”, što je bio dovoljan razlog za odgodu otvaranja pregovora. Iako je Gotovina uhićen u Španjolskoj, nitko više nije spominjao da je temeljem krive pretpostavke Hrvatska kažnjena. Naprotiv, taj primjer je korišten kao “dokaz da pritisak daje plodove”.

Slovenija u širokim gaćama

EU je primila Bugarsku i Rumunjsku u članstvo 2007. iako je bila svjesna da te države nisu ispunile sve uvjete. Prije dva dana popularni ministar unutarnjih poslova Bugarske Cvetan Cvetanov priznao je da njegova država nije bila spremna za članstvo 2007., čime je postao prvi političar na vlasti koji je priznao javno nešto štu svi znaju, a ne usude se reći. Zbog pogreške u slučaju Bugarske i Rumunjske EU sada pritišće Hrvatsku da daje “uvjerljive dokaze” za borbu protiv korupcije. Traže se presude u tim slučajevima jer se EU, zbog gorkog iskustva, neće zadovoljiti samo započetim istragama i podignutim optužnicama.

EU je dopustio Sloveniji da zbog individualnog interesa blokira Hrvatskoj poglavlja za koje je i sama Europska komisija potvrdila da je Hrvatska bila ispunila sve uvjete. Da ta poglavlja nisu bila blokirana, RH bi se prije počela baviti rješavanjem slučajeva korupcije i privatizacijom brodogradilišta. Zbog ovakvog ponašanja EU nekadašnji povjerenik za proširenje, koji je vodio povijesni proces prijema 12 novih članica u članstvo, Günter Verheugen je priznao u razgovoru za Jutarnji da EU nije bio pošten prema RH. Procijenio je da će Hrvatska, kada uđe u EU, biti najspremniji kandidat koji je ikada ušao u članstvo. Kako je i RH priznala da pregovore neće moći zaključiti 2010., novi je cilj da se tehnički dio pregovora zaključi u proljeće 2011. i da se pristupni sporazum potpiše u lipnju prije kraja mađarskog predsjedavanja. U EU procjenjuju da je i ovaj rok “optimističan ali i ostvariv“.

Zašto nam je Njemačka okrenula leđa

EU je jasno dao do znanja Hrvatskoj da prema njoj neće biti nikakvih popusta za prijem u članstvo. Povjerenik EU za proširenje Stefan Füle je prije nekoiliko mjeseci u intervjuu za Jutarnji list rekao da će “samo države koje budu 100 posto spremne biti primljene u članstvo”. On je odbio dati bilo kakva predviđanja o tome kada bi Hrvatska mogla ući u članstvo ponavljajući poznatu mantru da to “prije svega ovisi o Hrvatskoj”. I čelnici država članica EU inzistiraju da Hrvatska bude primjer drugima i da ona bez repova uđe u EU. Među državama koje najviše inzistiraju na tome je upravo Njemačka, koja se sve vrijeme zalagala za hrvatsko članstvo u EU. Ministar vanjskih poslova Njemačke Guido Westerwelle nedavno je u Bruxellesu rekao da Hrvatska sada “trči zadnje metre prema cilju, članstvu u EU”. Upravo zbog sporih pregovora Hrvatske s EU procjenjuje se da će se od članstva Hrvatske morati čekati gotovo deset godina da neka druga država regije uđe u EU.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 04:37