PETAR FLEKOVIĆ 'Kako smo stvorili najmoćniju naftnu kompaniju u ovom dijelu Europe...i kako je završila kao podružnica MOL-a'

Petar Fleković (81) kaže za sebe da je još jedini živi predsjednik Izvršnog vijeća Hrvatske i predsjednik Poslovnog odbora Ine od generacija koje su bile na čelu vlade i najveće kompanije u Hrvatskoj do 1990. Vladu je vodio dvije godine, od 1978. do 1982., a na čelu Ine bio je osam godina, od 1982. do 1990. Kaže da je zajedno s djelatnicima Ine ponosan što je mogao dati doprinos njenom razvoju i poslovanju, a time i razvoju Hrvatske. Fleković objašnjava kako su svi oni bili aktivni svjedoci djela prolaznosti Ine, uvjereni da je u prolaznosti najvažnija istina: koliko je novo, što dolazi, naprednije i humanije od prošlosti. Stoga smo razgovor započeli pitanjem kako je zapravo nastala Ina.

- Tijekom 1963. tadašnji savezni ministar privrede Svetozar Vukmanović Tempo gurao je ideju da se sve republičke tvrtke koje su se bavile naftom objedine u zajedničko poduzeće Jugonaftu. U tadašnjem rukovodstvu Hrvatske smatralo se da se ne smije sve centralizirati i da Hrvatska mora imati vlastitu naftnu organizaciju. Kako je ideja o centralizaciji i zajedničkoj tvrtki propala zbog protivljenja Hrvatske, Mika Špiljak, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća, kako se zvala vlada, i tadašnji predsjednik Privredne komore Hrvatske Ivan Buković odlučili su povezati Naftaplin, koji se bavio vađenjem nafte, nekoliko Petrola koji su se bavili distribucijom naftnih proizvoda te rafinerije u Sisku i Rijeci u jedan organizacijski sustav. I tako je 1. siječnja 1964. osnovana Industrija nafte Ina.

Kako ste došli na čelo Ine?

- Kada mi je 1982. istekao mandat predsjednika Izvršnog vijeća, odlučio sam se vratiti u proizvodnju budući da sam bio pogonski inženjer, magistrirao sam ekonomiju i dvadesetak sam godina radio u karlovačkoj Jugoturbini. Trebao sam postati pomoćnik za ekonomske, financijske i investicijske poslove tadašnjem direktoru Ine, sjajnom naftašu i čovjeku ing. Vladi Lemiću. On je međutim doživio moždani udar i u jesen te godine preminuo, pa sam ja postao predsjednik Uprave.

13 snažnih poduzeća

Kako je u to doba izgledala Ina?

- Bio je to sustav od 13 snažnih samostalnih poduzeća koja su više vodila vlastitu, a manje zajedničku politiku. Bilo je to istodobno i doba teške ekonomske krize, a u Hrvatskoj se u to vrijeme realizirao golem broj velikih investicijskih projekata, od kojih je čak 40 posto otpadalo na Inu. Ulagali smo u rafinerije, petrokemiju, naftovod. Zajedno s američkom kompanijom Dow Chemical završavala se gradnja Dine na Krku i postrojenja Diokija na Žitnjaku. U pogon su ulazila plinska polja Molve 1 i 2, radilo se na poljima Kalinovac i Starigrad, u završnu fazu ušla je gradnja spremišta plina Okoli, gdje smo tijekom ljeta skladištili plin koji nam je trebao zimi, s proizvodnjom je krenula Petrokemija Kutina, a već je bio u funkciji Janaf, naftovod neprocjenjive vrijednosti. Nabavljena je plutajuća platforma Zagreb za istraživanje nafte u jadranskom podmorju, u Rotterdamu se gradila platforma Panon, a u brodogradilištu Kraljevica, uz pomoć brodogradilišta Uljanik, 3. maj i Brodogradilišta Split dovršavala se platforma Labin. Najveći dio tih projekata bio je u završnoj fazi, ali je tada počinjala kriza i počeo se osjećati nedostatak novca.

Kada su pronađeni plin i nafta na Jadranu?

- Prva baklja na Jadranu zapaljena je 1976. Utvrđeno je da postoje rezerve za eksploataciju od najmanje 25 do 30 godina, ako se u međuvremenu ne pronađe novi plin. Naftaplin je 1981. potpisao ugovor s američkim naftnim gigantima Texacom, Chewronom i talijanskim divom Agip o istraživanjima područja u blizini otoka Jabuka, Mljet i Palagruža. Došlo se do kompletnih sezmičkih i geoloških podataka koji i danas postoje i mogu se koristiti.

Kako ste se nosili s počecima krize?

- Na sve moguće načine. Znate, Ina je već izrasla u najveću tvrtku u Jugoslaviji. Samo nekoliko brojki koje će to ilustrirati. Od osnivanja do 1990. Ina je proizvela 85 milijuna tona sirove nafte i 20 milijardi kubičnih metara plina, što je ekvivalent od 20 milijuna tona nafte. Samo 1979. rafinerije u Sisku i Rijeci preradile su 9,8 milijuna tona nafte, Naftaplin je 1988. izvukao 5 milijuna i 100 tisuća tona sirove nafte. Imali smo 30 naftnih i 20 plinskih polja. 1987. imali smo 1350 bušotina. Dok su najbolje tvrtke u Jugoslaviji imale dohodak po zaposlenome od 3,5 milijuna dinara, Ina je imala 7,1 milijun dinara.

Zbog svih tih investicija dug Ine je 1990. dosegnuo čak milijardu dolara?

- Točno. Ukupni hrvatski dug bio je tada 4 milijarde dolara, a na Inu je otpadala četvrtina. No Ini nije bio problem vraćati dugove jer smo u to vrijeme već bili daleko najveća kompanija u Jugoslaviji i imali smo dovoljno novca da podmirujemo svoje obveze. Imali smo 13 poduzeća sa 34.000 zaposlenih, 645 benzinskih postaja i značajan intelektualni potencija, 2 akademika, 51 doktora znanosti, 150 magistara znanosti, imali smo bogatu izdavačku lepezu stručnih i znanstvenih časopisa i radova.

Kolaps tržišta deviza

No 1982. Ina više nije mogla vraćati kredite.

- Ina je imala gotovog novca, ali je nedostajalo deviza. Tijekom 1982. i 1983. dolazi do kolapsa deviznog tržišta, došlo se u dramatičnu situaciju jer nismo imali dolara kojima bismo mogli kupiti naftu. Godišnje smo proizveli 2-3 milijuna tona domaće nafte plus oko 2,5 do 3 milijuna tona nafte iz uvoza, koliko smo uspjeli dobiti u među republičkim pregovorima. Ina je morala kupovati skuplju konvertibilnu naftu, dok su Srbija i BiH vukli klirinšku, slabije kvalitete, ali jeftiniju. Klirinška nafta plaćala se robama, a mi smo morali plaćati većinom u dolarima. Kada je Ina ostala bez nafte, sve je stalo; aerodromi Beograd, Zagreb, Sarajevo bili su zatvoreni jer nisu imali kerozina, vrijedilo je pravili vožnje automobila par-nepar. Stoga je pod našim pritiskom savezna vlada naredila da se Privredna banka Zagreb hitno zaduži u inozemstvu i kupi naftu i benzin. Tadašnji direktor PBZ-a Neven Barać pronašao je kredit i za dan-dva nafta je stigla. Znate, u to doba Ina je neprekidno rasla i jačala, dobivala je na snazi, pa se mogla odupirati poslovnim potezima centralističkog modela upravljanja privredom.

Ipak su se Ina i PBZ uskoro našli pred kolapsom?

- Kada je nakon nekoliko mjeseci trebalo vratiti taj kratkoročni kredit, nastala je drama jer deviza nije bilo. Opet je došlo do nestašice kave, nafte, deviza, PBZ je bio pred krahom, prijetio je potpuni slom, tražila se smjena Nevena Baraća premda ništa nije bio kriv. Tadašnji predsjednik hrvatske Vlade Ante Marković zatražio je od savezne vlade dozvolu da izvezemo naftu i naftne derivate u vrijednosti kredita te da tako vratimo dug banci u New Yorku. Marković je zategnuo politički konopac do kraja, pa smo na kraju dobili dozvolu za izvoz. Mišo Broz, Ante Marković i ja napravili smo plan izvoza, skupili smo odmah 430 tisuća tona sirove nafte i 540 tisuća tona derivata koje smo imali na skladištima. Tu smo robu odmah prodali i za dva dana dobili 242 milijuna dolara. Time je otklonjena opasnost od potpunog kolapsa. No počela su se postavljati pitanja zašto Ina najviše investira, zašto za sebe ima, a za nerazvijene neće plaćati, kako to da izvozi naftu koje nema, zašto radi s Amerikancima na Krku… Na jednom sastanku upozorio sam da je Naftaplin u 35 godina postojanja proizveo 80 milijuna tona vlastite nafte, a da je sada sporna prodaja 430 tisuća tona nafte. Polako se formirala svijest u centralističkim strukturama federacije da je Ina izvan bilo kakve kontrole.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista