PIŠE ANTE TOMIĆ Kad Vasu uzeli da bira moralne sve je krenulo nizbrdo

Bila je to oštra selekcija, gusto sito čestitosti kroz koje su prosijani najbolji, ljudi besprijekornih životopisa. Na donatorskoj večeri za predsjedničku kandidatskinju Hrvatske demokratske zajednice pred ulazom u hotel Westin od svih se uzvanika te večeri nažalost trežilo da pokažu pozivnicu i svježe izdano uvjerenje o nekažnjavanju, potvrdu kako se protiv nijednoga od njih pred Općinskim i Županijskim sudom ne vodi nikakav kazneni postupak.

Jedino ugledni i moralni, uredno ispovijeđeni i pričešćeni smiju jesti s nama, zapovjedio je strogo tajnik stranke Milijan Brkić, s autoritetom pravednika za kojega se našlo da je u Karlovačkoj banci prije nekoliko godina uzeo više od milijun eura različitih kredita, tajanstveno velik novac koji ni on sa svojom tada policijskom plaćom, ni njegova supruga Karmela, frizerka, zapravo nisu imali šanse vratiti.

I tu je valjda, od samog početka, sve krenulo nizbrdo. Kad su Milijana Brkića uzeli da bira ugledne i moralne, zapravo začuđuje da na večeru s Kolindom Grabar Kitarović nisu došli i serijski ubojice.

Skrušeno priznanje

Skupo počešljani i u najboljim odijelima, za stolovima je tako čavrljala i šalila se elita ove zemlje, među kojom jedva da je bilo ijednoga da ga Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala nije tajno nadzirao, da ga policija nije zorom probudila, da mu nisu upali u kancelariju i zaplijenili kompjutore i optužili makar za zloupotrebu položaja i ovlasti, kao, na primjer, Josipa Klemma, kojemu su proljetos otkrili da je na opisani način stekao nezakonitu dobit od najmanje 3,244.121,73 kune, a što je on, naposljetku, pritisnut dokazima, i sam skrušeno priznao.

Bio je tu onda, vidjeli ste, i Tomislav Horvatinčić, kontroverzni poduzetnik, kako bi se ljepše kazalo, nasilnik kojemu je dijagnosticirana psihijatrijski neobjašnjiva žudnja da od vremena do vremena nekakvim prometnim sredstvom nasmrt pregazi nekakva nevina ljudska bića. Te se večeri u restoranu luksuznog zagrebačkog hotela zacijelo našao tkogod znatiželjan da mu Horvatinčić ispripovjedi posljednju takvu zgodu, kad je na moru kod Šibenika gliserom raskomadao dvoje Talijana na jedrilici, jer zločin ni nakon tri godine nije dobio sudski epilog.

“A onda su oni, mašući rukama, zavikali: Aiuto! Aiuto!” pričao im je on, kremom od hrena obilno mažući ružu od dimljenog lososa.

“Šta to znači?” upitala je jedna žena šapatom supruga.

“Upomoć! Upomoć!” preveo joj je on tiho.

“Aiuto! Aiuto!” ciknuo je užasnutim sopranom Horvatinčić, šaljivo imitirajući vapaj Talijanke.

“Joj, Tomice, nemoj, upišat ću se”, vrisnula je kroz smijeh predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović.

Ološ u odjeći s potpisom

Došao je zatim, neizbježno, i prostak, psovač, šovinist, najbolje odjeveni hrvatski huligan Zdravko Mamić, pojesti svoj obrok od deset tisuća kuna. I bit će to, ne sumnjamo, snažan politički poticaj svim punoljetnim nogometnim navijačima. Ni Torcida ni Bad Blue Boysi neće žaliti ranog ustajanja te izborne nedjelje da bi glasali za Hadezeovu kandidatkinju sad kad znaju da je Mamić podržava.

Da ne duljimo, HDZ je, brižljivo trijebeći samo najbolje od najboljih, u Westinu sakupio naroda za nekoliko stotina godina robije po različitim osnovama, a strah nas je i zamisliti kakav će to cirkus nakaza postati kad se krene na turneju po provincijama, kakvi će im još lupeži, ubojice, pronevjeritelji, šverceri i krivotvoritelji doći na donatorske večere, ne, naravno, zbog Grabar Kitarović, koja će izgubiti, već zbog gotovo izvjesne stranačke pobjede na parlamentarnim izborima koncem sljedeće godine. Sav će ološ u potpisanoj odjeći ispuzati da se snishodljivo umili novim vladarima Hrvatske. Doći će ne pitajući ni što to košta, ni što će jesti. Ustvari se radi o reketu. I ako smijem skromno primijetiti, nepotrebno otmjenom reketu.

Veličina čeka

Da sam na mjestu Milijana Brkića, ja se uopće ne bih ni opterećivao hranom, zavodio goste nekakvim domišljatim, maštovitim, fensi šmensi obrocima od divljih lososa, divljači, jastoga i oborite ribe. Ma, zajebi, nisu oni vrijedni toga. Dao bih dragim gostima nekakav napoj, kantu pomija iz studentske menze. Na donatorskoj večeri za predsjedničku kandidatkinju u najboljem slučaju bih svakome servirao po jedno tvrdo kuhano jaje, žlicu prekuhane riže i komad jučerašnjeg kruha tanko namazan jetrenom paštetom. I svi bi to, pazite što ću vam reći, platili. Svi ugledni poduzetnici, nogometni menadžeri, advokati i liječnici dali bi krotko deset tisuća za mizernu hranu vrijednu najviše šest kuna, ponizili bi se i isprsili možda i obilnije u silnoj stravi da ih HDZ ne uhapsi i stavi u zatvor, gdje će na dulje vrijeme možda i gore jesti.

I u tome je zapravo sva priča o uglednima i moralnima. Zaista ugledni i moralni građani im ne bi došli jer oni nikome ne moraju plaćati reket. Prave mušterije upravo su oni nemoralni i neugledni, njihove su donacije najmasnije. Što je veći gad, veći je i ček.

Lukavo je ovo smišljeno, morate priznati, ali opet, ima valjda i boljih načina da HDZ sakupi novac. Evo, ja se mogu sjetiti najmanje tri. Uložite li u oružje i opremu somalijskih gusara, koji pljačkaju terete i otimaju posadu trgovačkih brodova uz atlantsku obalu, i oni bi mogli dati jedan doprinos za kampanju. Pa onda imamo i nekakve vojne viškove, nekakvo neperspektivno oružje, koje bi se dalo prodati Islamskoj državi, a nešto bi se, makar na prebijanje, moglo riješiti i s medelinskim kokainskim kartelom. I sve se ovo meni čini možda i poštenije od poslovanja s uglednim i moralnim građanima Republike Hrvatske.