RONIN

PIŠE DENIS KULJIŠ Samoubojstvo Mirele Holy iz zasjede: Točno godinu dana bilo je potrebno da dovrši autodestrukciju stranke

Nije pokazala spremnost da vodi s fronte, nego se pozicionirala da kombinira iz pozadine, što birači mrze
 Boris Kovačev/CROPIX

Točno godinu dana bilo je potrebno Mireli Holy da dovrši autodestrukciju stranke i svog samostalnog istupa na političkoj sceni. U listopadu 2014. njen “Održivi razvoj Hrvatske” pretekao je SDP i postao vodeća stranka ljevice (sa 20,0 prema 17,8 posto podrške anketiranog biračkog tijela). Danas, prema istom istraživanju, sa 4 posto ostaje ispod izbornog praga. Za samouništenje bile su dovoljne dvije ključne odluke koje demonstriraju njene limite u razumijevanju politike. Pokazala je da ne zna procjenjivati strateški i taktički, te da je oruđe u rukama vještijih ljudi koji preko nje promoviraju vlastite interese. Vidjelo se, ukratko, da nije prava političarka, nego epigon, lobistica marginalnih društvenih interesa obilježena stilom gotičarke sa zagrebačke periferije. Ali, s obzirom na genezu te pojave, drugo i nije bilo očekivati…

Mirela Holy sav je radni vijek provela u stranačkim institucijama i povezanim tvrtkama SDP-a. Čim je diplomirala etnologiju i komparativnu književnost, namjestila se u Narodnom sveučilištu Dubrava kao “voditeljica akcija i manifestacija” još 1999. godine. To je bila parapolitička sinekura najnižeg ranga, u doba dok SDP još nije bio stvorio mrežu nevladinih organizacija preko kojih stotinama milijuna kuna iz proračuna subvencionira svoje klijenteliste što su zamijenili stranačko članstvo koje se u međuvremenu osulo. Uvidjelo je da je stranka postala šaduf za crpljenje javnoga novca umjesto političke organizacije koja okuplja normalne fanatike i lokalne aktiviste.

Čim je SDP došao na vlast, Mirela je kao pripravnica ušla u Ministarstvo zaštite životne sredine i prostornog planiranja, kao pomoćnica u kabinetu ministra. Usporedno je magistrirala i profilirala se kao feministkinja i zaštitnica rodnih prava, s tim što je njen pristup daleko od klasičnog feminizma i heroina toga američkog pokreta. Ona ga je, naime, prilagodila alternativnom i darkerskom senzibilitetu Dubrave. To je bilo naviješteno već njenim mladenačkim mitskim romanom “Apokalipsa” iz 1992. kad je u dobi od 21 godinu, usred Domovinskog rata, objavila djelo o “pobuni protiv života u svijetu patrijarhalnih vrijednosti i predrasuda, svijetu krute religije koja žene i prirodu stavlja u podređeni položaj u odnosu na muškarca, kulturu i institucionaliziranu vjeru, svijetu u kojemu je nasilje i agresija uobičajeni način postupanja s onima koji ne pripadaju tzv. mainstreamu”. Istu temu razradit će na postdiplomskim studijima doktorskim radom o “mitskim aspektima ekofeniminzma”. Što je uopće “ekofeminizam”? Uz rizik simplifikacije, riječ je o ideji da su žene preodređene za ulogu zaštitnice prirodne sredine svojom evolucijskom rolom, što je, po mojem mišljenju, doboko antifeministička ideja, vrlo slična biološkom determinizmu koji zastupa pokret Željke Markić, ali na drugom, konzervativnom polu političkog spektra. U Dubravi s koje je dr. Tuđman pošao u pobjednički pohod iste 1991. godine nikako da se formira neka moderna liberalna ideja…

Kad su račanoidi pali s vlasti, kabinetska djelatnica Mirela mekano je aterirala u PR-firmu u vlasništvu sina samoga “malog vođe” što je mogla mirno parazitirati na lokalnim interesima stranke, i tako do 2007., kad je izabrana u Sabor na Milanovićevoj listi prilikom njegova prvog, neuspješnog juriša na vlast. Tu je već preuzela odbor za zaštitu prirodne sredine i postala ministrica okoliša u sjeni. Na idućim izborima ući će u Vladin kabinet. Odmah je dospjela u sukob s Ratkom Čačićem, liderom koalicionog HNS-a, oko temeljnih pitanja industrijskog razvoja - suprotstavila se svim investicijama striktnom, fetišističkom interpretacijom ekoloških standarda.

Možda te investicije nisu bile dobro pripremljene, a liberalno krilo Vlade žurilo se da materijalizira neke projekte jer su mislili da oko toga u Vladi postoji akciono jedinstvo. Nisu razumjeli do koje je mjere premijer zainteresiran jedino za jačanje svoje funkcije, što je vodilo eliminaciji svih ljudi koji su na drugoj liniji. Tako je i Mirela pala pod kotače - on nije namjeravao politički riskirati forsiranjem investicija, ali isto tako nije dopuštao da se afirmiraju oni koji im se suprotstavljaju, jer bi time prestao biti jedini arbitar u stranci. Zbog beznačajnog, zapravo naivnog urgiranja za neko postavljenje - stvar koja se inače rutinski obavlja na svim razinama vlasti - Milanović ju je uklonio. U tom času vjerojatno je osjećao da mu ona znači prijetnju - ne treba ga podcjenjivati oko instinktivnog poimanja politikantskih intriga kojima se birokrati održavaju na vlasti. Kako je SDP izgubio široku potporu slojeva na kojima se socijaldemokracija inače zasniva, postali su važni alternativci s ekofeminističkom, transrodnom agendom i sličnim alternativnim angažmanom, a njima je Mirela neupitni lider.

Kad je izbačena iz ministarstva, a zatim i iz SDP-a, Mirela je pokazala kvalitet koji je u vodstvu stranke rijedak kao rubidij - karakter. Okrenula im je svima leđa i osnovala vlastitu stranku, Održivi razvoj Hrvatske, ORaH, još jednu stablu nalik čudnovatu biljku među svim samoniklim Hrastovima i Vrbama od Knina do Osijeka. U ORaH su upali alternativci, ali i svi esdepeovci nezadovoljni Milanovićem - energiju pokretu davala je iskrena mržnja prema tom uzurpatoru pseudoljevičarske agende. Na europskim izborima Mirela je prošla sjajno, na svoju pojavu i nastup, ali je mjesto u Europarlamentu prepustila svom blijedom zamjeniku - ona je ostala da se bavi političkim poslovima u Hrvatskoj. I napravila prvu fatalnu grešku. Iako je popularnost stranke naglo narasla, pa u anketama čak premašila SDP, odlučila se da na predsjedničkim izborima podrži Ivu Josipovića, umjesto da sama izađe! Znači, nije pokazala spremnost da vodi s fronte, nego se pozicionirala da kombinira iz pozadine, što birači mrze. Kad je propao Ivo, i ORaH se počeo obrušavati i to se nije zaustavilo. Svima je, naime, postalo jasno kako to nije autentična stranka nego pomoćni pravac, korektivni “vanjski”, suputnički pivot SDP-a. Mislio bi da ne može gore od 4 posto, ali onda je povukla još jedan autodestruktivni potez.

Ljubo Jurčić bio je spreman s nekoliko privrženika nositi listu ORaH-a u 1. zagrebačkoj izbornoj jedinici na predstojećim izborima (Mirela sama pokušat će vjerojatno u 8. riječkoj). Ona je tu kombinaciju naposljetku otklonila i izjavila da umjesto jakog samostalnog nastupa “ne isključuje postizborni dogovor oko formiranja vlasti s SDP-om”. Kakva je to politička poruka? Prvo ćemo vas rušiti na izborima, a poslije ćemo vam se pridružiti kad vas dovoljno oslabimo da morate prihvatiti naš diktat (i uklonite Zorana Milanovića). Znači, nije riječ o stranci i o principima, nego se sve svodi na osobni sukob. Čak ako tako i razmišljaš, ne smiješ priznati, jer je suviše cinično i, uostalom, naivno - broker u toj stranci, s obzirom na manjak rubidija, bit će i poslije eventualnog gubitka na izborima naš stari drug - Zo Milanović.

Mirela Holy ne snalazi se u politici, ne razumije taktiku, a strateški i idejno, za nju vrijedi ono što je Franz Josef Strauss rekao za sve “zelene”: Da, zeleni su zeleni, kao rajčice, samo dok ne pocrvene!

No, ova darkerska rajčica odavna je sazrela i već je prezrela, pa se može očekivati da će otpasti sa stabljike i izostati iz sljedećeg saziva Sabora, gdje bi bila itekako korisna kao vanstranački parlamentarni korektiv u ekološkim pitanjima - ona je prilično informirana, da ne kažemo stručna… Da je otišla u Strasbourg, bavila bi se ekofeminizmom u prirodnom okolišu europske eskapističke Dembelije, gdje bi nam služila na čast, umjesto da se ovdje izlaže podsmijehu okorjelih političkih operativaca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 09:34