ZIMMER FREI

PIŠE HLOVERKA NOVAK SRZIĆ, IZNAJMLJIVAČICA IZ MAKARSKE Rujan, vrijeme kad kreće bitka za svakog gosta

U srpnju i kolovozu svi iznajmljivači su dobre volje, solidarni i ljubazni jedni prema drugima. Ali u devetom mjesecu cesta postaje prava džungla na asfaltu
 Ivo Ravlić/CROPIX

Roman “Na cesti” Jacka Kerouaca bio mi je omiljena lektira u mladosti. “...Cesta je život” napisao je veliki predvodnik beat generacije, bježeći od života konformizma američke srednje klase. Kerouacova jurnjava Amerikom bila je prosvjed i bunt protiv postojećeg poretka.

Za razliku od Kerouaca, naš je premijer počeo posljednjih mjeseci mahnito juriti Hrvatskom ne bi li sačuvao upravo taj postojeći poredak i svoje mjesto u njemu. Bojim se samo da ne završimo svi zajedno s njim kao Thelma i Louise - ravno u provaliji.

Kad je moja kakva-takva novinarska karijera naprasno i nasilno završila, morala sam dati sve od sebe za novi turističko-poduzetnički početak. Prvo priznanje dao mi je Jaguar. Dodijelio mi je moju novu diplomu, glanc novu, službenu plavu ploču s natpisom “Kuća za odmor s četiri zvjezdice”. Jedini su za to ovlašteni u toj splitskoj tvrtki koju priznaju sve turističke i ine inspekcije. Ponosno sam je objesila uz ljepšu, izrađenu od pleksija. Na kraju sam uzalud potrošila novac jer kao turistička početnica ni o tome, kao ni o knjizi gostiju, knjizi prigovora, prijavi i odjavi gostiju pojma nisam imala. Ali učim.

Turisti su se uselili, a ja sam se iselila. Sad sam podstanarka u garsonijeri od tridesetak kvadrata. Nema više kuće ni bazena, postali su gospodarski objekti koji će morati vraćati kredite i pozajmice. Kao malu, zajedno sa sestrom i bratom starci su nas selili u garažu. Bio je to naš najljepši dio ljeta. Ludovali smo s društvom u garaži izvan roditeljske paske pa me i ova današnja garsonijera podsjetila na te dane. Napokon sam, doduše silom prilika, u centru grada, u Kalelargi pokraj moje omiljene istoimene konobe, s prijateljima iz mladosti. Još me ne doživljavaju kao iznajmljivačicu. Tinja još malo stare “slave”. Pitaju stalno kad ću se vratiti na televiziju. Kad bude odlučeno ili mi ili oni, odgovaram. Takav nam je, naime, poredak postavio još aktualni premijer.

Za moj prelazak s HRT-a na cestu moje makarske prijateljice nemaju razumijevanja. “Sad te đava ne odnija, šta bi rekle mi koje svako lito cestujemo.” U njihovu kvartu kuća pokraj mora, za razliku od moje kojoj upravo zato bazen i treba, cijelo je susjedstvo na cesti. Iznajmljuju apartmane i studije, tako zovu nešto između veće sobe i minijaturnog apartmana. Kad nema rezervacija, love goste po cesti ili u top-sezoni gosti love njih. Pune se “rupe” između dviju rezervacija, svaki je dan važan, ovdje se carpe diem računa u eurima, preračunavaju se neplaćeni računi za vodu, struju, komunalije... Ono što si propustio danas, ovdje ne možeš nadoknaditi sutra. Sezona je kratka, traje tek šezdeset dana, a čeka te svih onih tristo i pet preostalih.

U srpnju i kolovozu još su svi dobre volje, solidarni i ljubazni. Tko na cesti ulovi turista, darežljivo ga upućuje susjedu. Ali u rujnu ta se cesta pretvara u pravu džunglu na asfaltu, bitka za gosta postaje nemilosrdna. Tih dana najbolje ih je izbjegavati, gledaju te mrzovoljno i podozrivo, ne vjeruju da si im došao na prijateljsku ćakulu. Ne, ne, došao si im po gosta koji je, zabasavši baš u njihovu ulicu, njihov i samo njihov. Druženja po dvorištima i terasama tih rujanskih dana prestaju.

Oni samo ulicu dalje od mora ne mogu gledati ove kojima sezona dulje traje, a ovi njih jer su im stalna prijetnja u otimanju gostiju. Prešutno neprijateljstvo traje do listopada i sve će, na sreću, opet biti po starom, naravno - do sljedećeg ljeta!

I gosti već poznaju zakone cestovanja. Trguje se i cjenka, pa tko kako prođe. Ovih je dana jedna moja znanica mislila da je napravila dobar posao. Iznajmila je prostrani, četverokrevetni apartman ruskom bračnom paru. Rusi se nisu cjenkali, nego su odsjeli i raskomotili se. Samo su se čudili svim tim ženama koje su po cijele dane na cesti. Rus im se pridružio i s njima zabavljao nekoliko dana. One su pomislile da su mu turistička atrakcija, a kad je vlasnica njegova apartmana sutradan na terasi vidjela nepoznati bračni par i upitala ih što rade u njezinoj kući, objasnili su joj da im je Rus iznajmio pola apartmana. “Bio mi je prevelik, pa sam ga iznajmio, učio sam od vas”, mrtav-hladan se poslije opravdavao poduzetni Rus.

Dok je za Jacka Kerouaca cesta značila duhovno oslobođenje, jadranske ceste u ljetnim mjesecima postaju mjesta borbe za goli opstanak. Stari i mladi, žene i muškarci, na ulazima su i izlazima iz grada, na autobusnim kolodvorima i u pristaništima. Popravljaju se mirovine, pokušava se nadomjestiti izgubljeno radno mjesto, školuju se djeca... Turistički i ini lumpenproleterijat izašao je i ovog ljeta na cestu, kao što je izašao iz svojih soba i dnevnih boravaka ili kao i ja iz kuće. S teretom hipoteka, švicaraca i valutnih klauzula, u borbi za preživljavanje, svi oni smetaju svima, od elitnih pa do bolje stojećih iznajmljivača. A kvaka je samo u tome da su jednima očevi davnih šezdesetih kupovali jeftinije, izvangradske građevinske parcele, niže i bliže moru od magistrale, ceste koja je nekad Dalmaciji život značila. I sad oni ispod gledaju poprijeko na one iznad magistrale. Kvare im, kažu, turizam. Šalju na njih komunalne redare, turističke inspekcije, organiziraju racije. Kao da se bitka za život može zaustaviti i zašto ih, uostalom, zaustavljati. Opasniji su oni koji bi i na turističkim prometnicama, kao i u cijeloj zemlji, zavodili red, tako da se bolji život danas u Dalmaciji, a i šire po Hrvatskoj, nažalost lovi najčešće - na cesti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 15:05