PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ 'Ti mene nosiš' film je bez usporedbe u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji

Tri međusobno upletene priče, u tri različita vremenska toka, o ženama i muškarcima iz tri društvene klase, povezane su regionalno uspješnom hrvatskom sapunicom, dramatičnog naslova: "Zatočenici sreće". Šminkerica je udana za sitnog dilera i kriminalca, koji se želi popraviti.

Redateljica ima dementnog oca, oplićalih sjećanja, koji povremeno odluta u grad. Producentica je nevjerna svome nevjernom mužu. Ali je središnji lik u priči djevojčica, kći prvog para, mala muškobanja, koja želi postati nogometni menadžer i napamet uči Mamićev govor na tiskovnoj konferenciji. Dora je anđeo nad filmom, pa ga i otvara riječima svog idola: “Skoncentrirajte se!” Ujedno, Dora je jedini lik s planom za budućnost. Svi drugi žive zarobljeni u svojim životnim okolnostima, u nepopravljivim karakterima ili u svojoj bliskoj smrtnosti. Dora je budućnost u svijetu i gradu bez budućnosti.

Oštra, surova i krvava priča, snažnih, trgajućih emocija od kojih bi pucala filmska vrpca kad bi je bilo, ali bez ijedne sentimentalne scene, bez laži utjehe. Pritom, sve je u ovom filmu vrlo obično: i majka koja gura dijete u kolicima, i koja počinje bijesno psovati kad na nju slučajno, izlazeći iz haustora, natrči druga žena, i muž koji vara ženu s nižim osobljem, i maksimirski stadion koji odjekuje mržnjom, i Zagreb, leden i pod snijegom. Iz te prijeteće običnosti, privatne i društvene, izbija savršeno međusobno nerazumijevanje. Osim što žive u različitim vremenskim tokovima, ljudi se ne prepoznaju ni kada se slučajno sretnu. Oni su zatočenici iluzije o mogućoj sreći. Nje, međutim, neće biti.

Čudo u mraku

“Ti mene nosiš” je film komplicirane ali vrlo precizne i jasne strukture (jasne za svakog gledatelja koji za vrijeme projekcije ne čekira mailove, ne surfa po internetu i ne jebe ale po fejsbuku), traje dva i pol sata, ni minute više ili manje nego što bi trebao trajati, i predstavlja svojevrsnu zagonetku unutar hrvatske kinematografije. Ne samo da takvoga filma u posljednjih dvadeset i pet godina - a ni mnogo, mnogo prije toga - nije bilo, nego nije bilo zamislivo da bi ga mogle ponijeti i izdržati zagrebačke vizure, hrvatska društvena stvarnost i suvremenost. “Ti mene nosiš” podsjeća na francusku trilogiju Krzysztofa Kieslowskog - kojem u jednoj sceni stoji i mala posveta: kod Kieslowskog lik pokušava ubaciti bocu u kontejner, kod Juke je pokušava izvaditi iz kontejnera. Osim vrlo precizno razrađene priče i strukture, te snažne ukorijenjenosti u lokalni ambijent, Juka s Kieslowskim dijeli osjećaj nekoga pomirenog beznađa i za naše filmske i književne prilike sasvim neočekivane finoće u stradanju i u podnošenju stradanja. Također, i umijeće da se u igranom filmu pogodi ton dokumentarca.

U jednoj sceni Dora vani pjeva, dok je otac s dječakom u zahodu. Rekao joj je neka pjeva, da zna kako je tu. Obična životna situacija, možda, ali dramatika života je sačinjena od takvih običnih situacija. Veliki pisci ih znaju transformirati u književni tekst. U kazalištu one su, obično, nemoguće. U filmu ih ima samo kod velikih redatelja, koji su pred sobom imali još mnogo veće glumce. Takva se scena, naime, ne da mehanički odglumiti, jer ju je nemoguće pretvoriti u dramsku situaciju. Pretvorena u dramsku situaciju dramatična scena života postaje scenska laž. Ona se, možda, dogodi, donesu je iznimni glumci, kao da svijetu donose nevidljivi dar: mlada Helena Beljan i bivši vođa Dinamovih navijača Goran Hajduković-Čupko život su u toj sceni donijeli na film. Kako? Ja to ne znam. Ali to je film. Čudo u općem mraku.

Lana Barić, kćerka imenom Ives, i Voja Brajović, otac kojem odlaze sjećanja, pa svake večeri u kćeri vidi mladu ljubavnicu, koju bi izbacio iz kuće, jer nije zgodno, on je oženjen, glumački su par formiran u već vrlo udaljenim epohama. On, zavodnik i junak pokreta otpora, iz zlatnog doba jugoslavenskog filma i kazališta, ona, briljantno darovita glumica iz vremena kašljucavih kazališta i kilavog filma. Ono što igraju, opet je život, i ona vrsta nepodnošljive bliskosti, kakvu najprije znamo iz Hanekeova novomilenijskog klasika “Ljubav".

Lana Barić posjeduje čistu neposrednost naturščika, Voja Brajović, osmijehnut i lunatičan, glumi jednu od onih velikih životnih uloga, koje glumac vrlo lako i odbije. Trebao bi plesati gol na stolu, u sceni koja napisana djeluje nepodnošljivo brutalno i na neki način samoubilački po onoga koji je treba odigrati, ali bi, živo odigrana, trebala biti vrhunac filma, ali i vrhunac neke divne, nesentimentalne nježnosti. Pred tim prizorom, i scenama koje slijede, gledatelju zastaje srce. Svejedno je li svoje stare roditelje vidio gole, je li ih vidio ispražnjene od sjećanja, pretvorene u neka druga, privremena i djetinjasta stvorenja, gledatelj po nečemu zna da je ovo istina.

Anonimne javne face

Film “Ti mene nosiš” sestre Juka (uz Ivonu, producentica Anita) gradile su i snimale šest godina. Način na koji su film iznijele svakako je besprimjeren u hrvatskoj kinematografiji. Protiv sebe su imale sustav, i u sustavu hrvatsko filmsko stado, hribare ljudskih duša i sve brljave, nasrtljive arsene i antone, koji su učinili sve, ali baš sve - osim upotrebe vatrenog oružja - da ih onemoguće i ozloglase, a Ivonu Juku da ridikuliziraju, predstave kao jadnicu, ili kao opasnu agresivku, koju bi trebalo smjestiti u specijalnu ustanovu. Kružili su mailovi po Hrvatskoj i po regiji, dopisivali su se, na temu Ivonina lika, članovi strukovnih društava, i sve je teklo gotovo javno, bez straha da bi netko zdrav i normalan, netko tko pritom i nije, niti kani biti, abonent HAVC-a, mogao razotkriti to veselo društvo. Ali kome ih razotkriti kada su ti ljudi u suštini anonimni, čak i kada su javne face? Oni tako lako uspijevaju biti zaboravljeni. (Eto, recimo, tko se još sjeća ministrice kulture, te do maloprije slavne nadhribarice ljudskih duša?) Promatraču sa strane ne preostaje drugo nego da čuva njihove mailove, kao bezvrijedne suvenire s mora, sve dok mu jednoga dana ne dosade i ne delitne ih, upitavši se zašto ih je uopće i čuvao.

Naravno, Ivona Juka nikome ništa neće dokazati. Nema ni konačne pravde u valjanosti njezina filma, neće biti publike koja će je iznijeti na rukama, niti će za nju biti velikih svjetskih festivala, lako će mala varoš utišati glasove koji se čuju u danima oko premijere. Ono što sestre Juka imaju protiv sebe jest to što je Zagreb mali i zatureni grad, negdje u istočnim i južnim europskim provincijama, a Hrvatska je mala zemlja, kao stvorena za one koji ne podnose ništa što je doista veliko. Čak ni samo formalno veliko: recimo, film od dva i pol sata. Ali Zagreb je velik u dva i pol sata Ivoninog filma - grad s onim istim kontejnerom za boce kao u Parizu - socijalno raslojen, moćan u svojim privatnim tragedijama i osjećajima, moćan na zastrašujućim tetovažama po tijelu Gorana Hajdukovića-Čupka, i na njegovom sleđenom licu.

Zagreb je velik u onim rijetkim trenucima - a film Ivone Juke jedan je od njih - kada ga umjetnik velike naracije uspijeva artikulirati, i učiniti gradom u svom njegovom zlu, u nesreći, smrti i neutješnoj ljepoti. Ali već u sljedećem trenutku, on će biti mali, i po mjeri svoje vječne osrednjosti, koju će stado braniti i po cijenu tuđeg života i dostojanstva. Sve pod geslom: nema predaje, nema izdaje! Kada se to dogodi, kada se grad iz Ivoninog filma ponovo smanji, doći će, opet, vrijeme da se obračunavaju s njom, i da nam objašnjavaju kako njezin film zapravo ne vrijedi ništa.

Pakao sitnih duša

Umjetnike koji nemaju problema sa sredinom u kojoj žive lako je prepoznati. Njihove knjige, filmovi, slike, simfonije, ne vrijede ništa. Zašto bi se, za miloga Boga, umjetnošću i bavio onaj koji nema nikakvih problema? Nakon što je snimio svoj prvi film, s kojim je pobijedio u Veneciji, jedan veliki redatelj nije mogao skupiti novce za drugi. Strefio ga je infarkt, obračunao se s rodnim gradom, i jedva snimio drugi, s kojim je pobijedio u Cannesu. Tako je postao jedan od najvažnijih europskih redatelja, i mogao je dalje snimati što god hoće. Kao da je u času nestalo sve njegove moći, jer je fizički prerastao grad iz kojeg je potekao. Možda će sestre Juka i sljedeći film stvarati šest ili sedam dugih godina. I opet će prolaziti kroz rat i kroz pakao sitnih duša, koje pucketaju kao balončići na koverti. Ali drukčije ne ide. Talent se krvavo plaća, a lako gubi.