Božo Dimnik (83) dostojan je titule balkanskog Jamesa Bonda: djetinjstvo je proveo na dvoru kralja Aleksandra na Dedinju gdje se igrao s prinčevima, iz Beograda se s obitelji preselio u Ljubljanu te s diplomom liječnika opće prakse stekao imetak i osvojio svijet proizvodom za intimnu higijenu žena, pa otvorio tvrtke u Švicarskoj, Lihtenštajnu, Italiji i Njemačkoj, posredovao je u priznavanju Hrvatske kod tadašnjega njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa-Dietricha Genschera i pape Ivana Pavla II., povezavši ih s bivšim predsjednikom Stipom Mesićem s kojim je otad nerazdvojan prijatelj, počasni je hrvatski konzul u Kopru i predsjednik Društva hrvatsko-slovenskog prijateljstva, s poznatim istraživačem podmorja Jacquesom Cousteauom zaronio je i u Jadran u kojemu je oborio Guinnessov rekord u ronjenju s bocama na najvećoj dubini za osobu njegove dobi, zahvaljujući naslovu višestrukog pobjednika u bacanju udice na suho družio se s fatalnom Brigitte Bardot i Robertom Redfordom koji je, impresioniran njegovim životom, obećao da će po njemu snimiti film. To bi se moglo dogoditi uskoro jer autografija je već u pripremi, a uoči njezina izdavanja autor je doputovao u Zagreb na konferenciju hrvatskih počasnih konzula u svijetu i posjetiti prijatelje.
Korisni sastanci
- Svake dvije godine hrvatska Vlada poziva svoje počasne konzule na zajednički sastanak koji je koristan jer mi možemo mnogo toga više korisnoga učiniti za Hrvatsku. Za razliku od ambasadora koji početkom četverogodišnjeg mandata tek kreće u stvaranje veza, mi u svojim okolinama već imamo širok krug i mrežu poznanstava, poslovnih i privatnih, koja nam otvaraju vrata. Među zemljama koje su u tome smislu važne za Hrvatsku je i Slovenija, o čemu se premalo zna. Imamo komplementarna gospodarstva, što je rijetkost u svijetu za dvije susjedne države, samo to, osim u turizmu, jako slabo iskorištavamo. Jedna mala Slovenija je s brojkom od 7 milijuna i 800 tisuća ostvarenih turističkih noćenja u Hrvatskoj u 2014. druga na toj listi, što je respektabilan rezultat za državu od samo dva milijuna ljudi, naspram, recimo, 80 milijuna Nijemaca koji su ostvarili nešto više gostovanja.
Uzmemo li u obzir Slovence koji u Hrvatskoj dolaze na svoja imanja, vjerujem da smo čak i prvi jer vlasnici vikendica više troše. Hrvatska je tu nedovoljno fleksibilna jer ima zakonskih prepreka oko registracije i nemoguće je prijaviti se na više od tri mjeseca. Učinio bih to otvorenije za sve goste, ali naravno da bi to bilo najveći znak dobrodošlice za oko 30 tisuća vlasnika vikendica iz Slovenije, koji su najčešći hrvatski gosti sa svojim prijateljima, i ljeti i zimi, a ponajviše u Istri. Često sam njome putovao pa mislim da sam objektivan kad kažem da je ljepša od Toscane i Provanse. Istra ima apsolutno sve, na moru je u usporedbi s Dalmacijom još i najslabija, ali kao cjelina je jedinstvena - naglašava potrebu za jačanjem bilateralnih odnosa Hrvatske i Slovenije na obostranu korist i zadovoljstvo, neskriveno se diveći ljepotama Lijepe naše.
Jadran je najljepši
Iako je kao globetrotter proputovao sva svjetska mora, tvrdi da je hrvatski Jadran najljepši. Posljednjih godina ljetovao je tu, ponekad u društvu bivšeg predsjednika Stipe Mesića, njegova bliskog prijatelja, kao pasionirani ronilac preronio ga je uzduž i poprijeko - i u društvu Jacquesa Cousteaua, pa iz svih svojih saznanja apelira na našu ekološku svijest.
- Već sama pomisao o bušenju Jadrana za eksploataciju nafte i plina za mene je katastrofa! To je prevelik rizik! Više od pola stoljeća intenzivno pratim Jadransko more i kad bi mi ljudi vjerovali - a u očima im, nažalost, vidim da nije tako - odmah bi krenuli u akciju očuvanja svog mora. Znam da zvuči pesimistično, ali vidim da se približavamo ireverzibilnosti, bespovratnom stanju kakvo sam već vidio u mnogim rijekama. Vodama se bavim čitav život, to je danas moj najdraži hobi, a svojedobno je bio moj zanat kojim sam zarađivao diljem svijeta. Nitko ne zna zašto se biološka ireverzibilnost voda dogodi, ali naprosto je tako. Nebrojeno puta osvjedočio sam se da kad rijeka postane biološki prazna, može se uložiti ne znam koliki novac, ali pomoći više nema.
Živi lanac negdje je prekinut, a mi ljudi ne znamo koja je karika u pitanju. Bojim se da će se to dogoditi s Jadranom jer, nažalost, sve što sam rekao ovdašnjim ribarima već se dogodilo. Recimo, cipal bataš, meni najukusnija riba ovoga mora, nestaje. Jadranska riba ima poseban okus koji svi hvale, a zašto, to nisu uspjeli otkriti ni u Oceanografskom institutu Jacquesa Cousteaua u Monaku. Ja samo na Jadranu jedem isključivo ribu, a što se tiče ljepote, nema mu premca.
Hemingwayeva kuća
Preronio sam sve top-destinacije, od Maldiva, Galapagosa i Sejšela do Novog Zelanda, pa mogu reći da je roniocu svugdje na svijetu poslije 2-3 zarona sve to isto. Čak i uz kilometarske plaže oko Hemingwayeve kuće na Bahamima sve brzo bude predvidljivo i dosadno. I baš svugdje je tako, osim u Dalmaciji gdje je svaka punta drukčija, od konfiguracije do flore i faune, svaki zaron je iznenađenje, a imao sam ih na desetke tisuća. Biološka raznolikost Jadrana takva je da je nitko nije svjestan, čini mi se.
Cijela Hrvatska mogla bi živjeti od turizma, napominjem to još od doba Jugoslavije, no s tako malom obalom nije stvorena za masovni turizam, nego elitni. Vaš ljetni turizam komplementaran je sa slovenskim zimi, tj. skijanjem. Slovenske su rijeke najljepše na svijetu, baš kao i vaše more. No, zajedničko nam je što ni jedni, ni drugi to ne znamo iskoristiti, na čelu s političarima koji nisu svjesni naših prirodnih blaga.
Na nadimak Lobist, kako ga oslovljavaju u slovenskim medijima, odmahuje rukom i odgovara da on sebe smatra - poduzetnikom s vizijom.
- Nisam lobist jer kod nas taj termin ima negativan prizvuk i koristi se za one koji nešto mućkaju, a ja sam uvijek radio svoj posao i nikada nisam molio za pomoć. U Americi, odakle ta riječ potječe, označava ljude koji rade na dobrobit zajednice. E, u tome smislu, apeliram: zaštitite Jadransko more! Lobistom su me prvi put nazvali u vrijeme kad se radilo na osamostaljenju Slovenije i Hrvatske, što je samo za tu priliku bilo OK jer sam prethodno realizirao međunarodnu poduzetničku karijeru.
Ime Bože Dimnika odonda se redovito vezivalo za posredništvo u sporovima između Hrvatske i Slovenije: u slučaju Ljubljanske banke, Piranskog zaljeva...
- Već sam predsjedniku Tuđmanu savjetovao inicijativu da se dug Ljubljanske banke malim štedišama, a govorimo o deset milijuna maraka koje bi se vratilo klijentima s po nekoliko stotina, jednostavno isplati odmah, a ostalih 350 milijuna maraka u razdoblju od pet godina. No, dogodio se lošiji scenarij, koji sam predviđao, da se račun banke u Hrvatskoj zatvorio i sve je stopirano, na enormnu štetu po gospodarstvo obiju država. Prozivan sam za prohrvata koji čini protiv Slovenije, a sad kad je na Sloveniju pala ljaga zbog duga, svi šute. Bio sam vizionar tada i u mnogo drugih situacija, poput Sunčanog Hvara, a za nepovoljne rasplete kriva je politika koja nije imala sluha. Slično je bilo i s Piranskim zaljevom. Odmah sam znao da nijedna strana neće lako prihvatiti dogovor.
Mali i mladi narodi
Kad su se Drnovšek i Račan dogovorili, za ono doba bio je to jako dobar sporazum, ne samo tehnički, nego i zbog daljnje suradnje jer je Piranski zaljev onemogućavao svaki daljnji dijalog Hrvata i Slovenaca. Sve dalje palo je vodu zbog toga, kao gospodarstvenik sam to znao jer vidim stvari mnogo šire. Mi smo, uz to, imali i Joška Jorasa, pa sam obojici premijera savjetovao da u medijima građanima pojasne zašto su tako odlučili. Iako smo bili u prijateljskim odnosima, nisu me poslušali, dotle je situacija u medijima poprimila nezadovoljavajući smjer, a šteta se mjeri u milijardama.
Mi, mali narodi s mladim demokracijama, uvijek činimo iste pogreške, izmišljamo nešto novo, umjesto da prepišemo zakone od velikih i uhodanih država pa osiguramo aparat da se oni provode. Trideset godina živio sam u Švicarskoj i znam da velika većina njenih stanovnika ne zna tko su predsjednik i premijer jer su zadovoljni i gledaju svoja posla - tumači Dimnik kojega se, uz ostale, dovodilo i u vezu s bivšim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom.
Je li kontaktirao s njim sada kad služi kaznu u Remetincu?
- Ma kakvi, samo sam ga triput u životu susreo.
Dotle je deklarirani prijatelj s bivšim predsjednikom Mesićem, s kojim redovito ljetuje otkako ga je nakon raspada Jugoslavije maltene prokrijumčario kod ondašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova Hans-Dietricha Genschera koji je poslije tog razgovora odlučio kako će Njemačka priznati Hrvatsku, a sve ostalo je povijest.
- Da nije bilo Mesića, pitanje je kakav bi bio rasplet za Hrvatsku i Sloveniju. Moj veliki prijatelj, grof Angus von Douglas, zaljubljenik u naše dvije zemlje, koji je živio u Švicarskoj i na Korzici, a posjedovao je i vikendicu kod moje u Umagu, imao je veoma jake političke veze. Početkom 1991. rekao je da treba ostvariti kontakte s europskom diplomacijom, zbog priznavanja naših dviju država. U europskoj povijesti prije nas nikada još nije zabilježeno tako brzo i efikasno priznanje, što je zasluga grofa Douglasa čiji je najbolji prijatelj istovremeno bio najbolji Genscherov prijatelj. Sredio nam je sastanak, koji smo imali 7. srpnja 1991. u podne u Berchtesgadenu, ali taj put nismo napravili ništa jer nas je uvjeravao da nam to neće uspjeti. Srbi su tada držali sve konce u rukama, djeca njihovih ambasadora išla su u školu sa sinovima princa Charlesa, uz Englesku tako su kontrolirali i Francusku, a američki ambasador Warren Zimmermann poručio nam je da nas neće priznati ni daljnjih 50 godina. U listopadu te godine Mesić me zamolio da ga dovedem do Genschera.
Susret s Tuđmanom
Zajedno s Tuđmanom upoznao sam ga preko dijaspore iz Kanade krajem 80-ih kada smo se počeli malo više družiti s Hrvatima. Viđali smo se u međuvremenu povremeno, da bi me Mesić pozvao na sastanak u Banske dvore dan poslije raketiranja, sjećam se da je još sve bilo razrušeno od napada onih idiota iz balvan-revolucije. Kazao bi mi kako bi trebalo doći do Genschera, a sve smo pripreme morali obaviti u najstrožoj tajnosti. Uz sve naše službe, najviše nam je pomogao Drnovšek koji je Mesića službeno pozvao na večeru, ali to je bila samo priča za javnost. U filmskom scenariju, preko kuhinje restorana otišli smo mojoj kući pa ga tajno preko svih granica prevezli do Bonna. Genscher nas je doista primio samo za uslugu prijatelju koji ga je opsjedao dok nije pristao. Uživao sam slušajući Mesića dok je uvjeravao Genschera, priznao sam mu poslije da sam fasciniran.
Ljetovanja na Hvaru
Precizan je i nonšalantan te, za razliku od većine političara, ne pripisuje samo sebi sve zasluge, iako je bio katalizator te akcije iza koje su stajale tisuće Hrvata i Slovenaca po svim kontinentima, koji su uz utjecaj uložili mnogo vlastitog novca, pogotovo Hrvati koji su veći domoljubi od Židova, a nisu tražili usluge zauzvrat. Toga 14. studenoga ručak se protegao na četiri sata jer je Mesić tada odigrao maestralno kod Genschera koji je obećao podršku i uputio nas na Vatikan. Mesiću sam kasnije priznao da sam impresioniran i pitao ga je li blefirao kada je Genscheru pričao o krvavom raspletu događaja, ali on se, nažalost, ostvario. Dana 6. prosinca inkognito smo stigli i do pape Wojtyle, tako da se iz Udbe i danas pitaju kako smo opet jednog predsjednika uspjeli tako prokrijumčariti. Na proslavu desete godišnjice priznanja Hrvatske u goste nam je došao Genscher i na Pantovčaku priznao da ni on sam tada nije vjerovao da ćemo uspjeti.
Poznanstvo Bože Dimnika sa Stjepanom Mesićem od toga dana prerastalo je u prijateljstvo, javnost je često viđala njihove fotografije sa zajedničkih ljetovanja na Hvaru, pa se poznavatelji prilika nisu iznenadili kad se Dimnik izložio za prijatelja u aferi oko otkupa dva stana u podsljemenskoj zoni prije dvije godine. Kada se postavilo pitanje otkud Mesiću gotovo dva milijuna kuna (260 tisuća eura) u gotovini, Dimnik je izašao u javnost s izjavom da mu je on taj novac posudio. Građani su, s obzirom na standard, spram pozajmica skeptični, na korupciju osjetljivi, kao i na istinitost imovinskih kartica dužnosnika, pa sumnju budi i njihovo prijateljstvo starog kova jer Dimnik tvrdi da bi za Mesića i život dao.
- Nisam hipotetski razmišljao bih li za njega lagao, ali naravno da sam mu posudio i da bih to uvijek učinio. Ti stanovi bili su sjajna prilika jer su se prodavali za polovicu stvarne vrijednosti i realno tu nije bilo nikakvog rizika jer je Stipe za zalog imao svoj stan u Ilici. Vratio mi je više od polovice te pozajmice, u tri rate, od prodaje stana u Ilici i neke svoje djedovine. Istina je da je on potpuni antitalent za takvu vrstu zarade za koju pitate, a mogao bi živjeti u znatno većoj komociji, ali ne, i baš zato ga toliko cijenim. Kad je došao u zategnute odnose s Tuđmanom, bio je u velikom škripcu, proživljavao sam to s njim, pa znam da ne bi učinio ništa nepošteno za bilo kakvu materijalnu dobit. Dobro sam ga upoznao kao čovjeka, takvoga za kojega bih učinio sve što i za vlastitu kćer.
Direktor lovišta
Inače, tajkunizaciju, kriminalizaciju i korupciju ne smatra hrvatskom ekskluzivom, problem je - po njemu - političko neznanje zbog prethodnog neiskustva dužnosnika u svijetu biznisa.
Slavni filmaš Robert Redford kazao je jednom prilikom da bi po Dimnikovu životu valjalo snimiti film. Družili su se uz pecanje 1992. tijekom snimanja filma “Rijeka sjećanja“ na Novom Zelandu u kojemu glumi i Brad Pitt, ti su kadrovi ušli u finalnu verziju, a Redford je, gledajući ga kako baca mušicu, slušao priču koju je raspredao i, kaže, ostao fasciniran.
- Živio sam u iznimno zanimljivom povijesnom razdoblju, a rođen sam na kraljevskom dvoru. Moj otac bio je direktor svih dvorskih lovišta i najbolji prijatelj kralja Aleksandra. Princ Petar bio je stariji od nas pa sam se igrao s mlađim prinčevima, Tomislavom i Andrejem. Bio sam zločesto dijete, stalno smišljao gluposti, pa su me stalno tjerali i tukli. S roditeljima i sestrom preselio sam se u Ljubljanu kad sam završio prvi razred jer je moj otac otišao kada se posvađao s knezom Pavlom nakon što je zaštitio nekog lovca kojega je ovaj obijedio za krađu puške, a nije tako bilo. Otac je u Ljubljani preuzeo vođenje biskupskih imanja, a tu se kasnije rodio i moj mlađi brat. Godine 1943. iz biskupske klasične gimnazije izbacili su me jer su mi vršnjaci, sinovi domobrana, pronašli neke partizanske novine, a poslije rata je moj otac završio u zatvoru gdje je proveo punih šest godina samo zato jer je služio na kraljevskom dvoru. Uvijek su to činili konvertiti koje nikada nisam volio jer se uvijek okreću kako vjetar puše. Sklonio sam se onda u Maribor i tu krenuo u srednju šumarsku, ali i dalje nisam imao mira zbog oca pa sam na koncu završio privatnu gimnaziju, a potom medicinu i danas sam liječnik opće prakse. Slično šikaniranje događalo se i mojoj kćeri Diani, rođenoj 1962., koja je također završila medicinu i doktorirala u Njemačkoj, a 1988. nije dobila specijalizaciju samo zbog nepodobnog prezimena. Onda sam joj ja osnovao prvo privatno poduzeće (koje se bavilo medicinskom tehnikom) u Jugoslaviji u doba Ante Markovića - pripovijeda Dimnik, dodajući kako je tada shvatio da mu valja poći van. Bila je to dobra odluka jer konačno mu je poslovno i financijski pošlo za rukom na vaginalnim čunjevima Femcon, proizvodu koji ženama pomaže riješiti se inkontinencije nakon porođaja. Taj izum svog kolege, dr. Plevnika iz Ljubljane, marketizirao je preko svoje tvrtke u Švicarskoj. No, napominje, vrata mu je uvijek i svugdje otvarala riba, inače njegov horoskopski znak, od ronjenja do ribolova, svojih omiljenih hobija.
Poribljavanje jezera
- U bacanju mušice (flyfishing) bio sam svjetska klasa, koga god sam tome učio, držao bi me za čarobnjaka, bez pretjerivanja. Počeo sam kao petogodišnjak i ne mogu to drukčije objasniti već da jednostavno osjećam gdje je riba. Tim putem kasnije sam upoznao svu svjetsku kremu i ostvarivao poslovne kontakte, poribljavao švicarska jezera, preprodavao vode... Znate, od 14. godine zarađivao sam za sebe sam, self-made sam, a takvi znaju kako se posao radi. Kad su zatvorili oca, a nas izbacili na ulicu, bio sam češće gladan, nego sit. Isprva su me hranili rođaci dok se nisam snašao prodajom bačenih autoguma koje sam dao zakrpati kod vulkanizera - u Zagrebu. Od prve zarade pojeo sam gusku i otišao u kino - prisjeća se. Kao student je već imao više novca nego profesori i svoj auto, a taj pozamašan džeparac već je zarađivao podukom u ribolovu jer se glas o njegovoj vještini pročuo.
- Jedna od dražih uspomena iz toga doba je kada sam u ribičiji u Otočcu na Krki slučajno uletio na set snimanja filma i preda mnom se ukazala potpuno gola žena, nimalo zbunjena i prekrasna. Bila je to moja omiljena talijanska glumica Rossana Podesta čiji sam film “Mreža“ prethodno išao triput gledati u kino - razdragano kaže, što nas navodi na sljedeće pitanje. Smatraju li ga s pravom playboyem jer ga bije glas da uz sebe uvijek ima rasne ljepotice?
- Opovrgavam to! - u smijehu odgovara, dodajući da je, doduše, njegova sadašnja partnerica “puno previše“ mlađa od njega. - Točnije, moja draga mlađa je od mene 40 godina. Živimo zajedno, ali nismo vjenčani. Nisam bio puno u brakovima, samo dvaput. Jedan je potrajao samo mjesec dana, ali sam poslije s tom ženom živio 30 godina i s njom imam kćer. Playboye među svojim znancima uvijek sam kritizirao jer sam oduvijek istinski volio lijepe žene. Uvijek sam se jako oko njih trudio, ne biste vjerovali što sam sve napravio da bih osvojio odabranu. Ali nikada nisam tražio samo tijelo, već suštinu. Ja sam u biti feminist! Ženskari druge vrste bili su moji znanci Gunter Sachs, muž Brigitte Bardot, kojega sam zašpotao kad je jednom prilikom u St. Moritzu upriličio zabavu s manekenkama u kadama punim šampanjca. Upozorio sam ga da je to bespotrebno razbacivanje dok ljudi u svijetu gladuju, a poslije mu se vratilo kada se srozao u životu i na kraju ubio. I moj dobar prijatelj, pokojni grof Douglas, volio je lijepe i glupe curice koje je mogao zafrkavati. Tu sam se nagledao najljepših i ujedno najglupljih žena, ali to mi je na kraju bivalo otužno. Ali, uz njega je vezana možda i najsmješnija anegdota mog života kada me je Mesić, kao predsjednik Sabora, zamolio da ga pozovemo u goste kako bismo mu zahvalili na pomoći u priznavanju Hrvatske. Kad smo se našli, grof je samo o seksu pričao, pa mi je Stipe u jednom trenutku prišapnuo: “Slušaj, nemam vremena za gluposti, idemo do Jože Manolića!”
Seksualni performans
Poslije par minuta kod Manolića ista priča. Joža gleda tog starijeg gospodina i vidno mu je neugodno pa da presiječe situaciju, upita ga je li oženjen. “Da, već četiri puta i sa svakom ženom imam sinove na svim kontinentima”, odgovara grof Douglas pa nastavi o ženama koje ima diljem svijeta. Manoliću se izraz lica učas promijenio, a ja sam pročitao što se u njegovoj glavi zbiva. U to se vrijeme još nije koristila Viagra, pa ga je zanimalo kako grof u poznim godinama uspijeva u seksualnom performansu, pa se okuražio da upita: “Ovdje smo sami muškarci, pa... Možete li mi reći kako vi to doma radite?” Grof Douglas pogledao ga je iskreno začuđen, pa uz moj urnebesan smijeh odgovorio: “Gospodine, nisam baš toliko perverzan da bih j.... staru babu!” Mislim da nitko nikada nije uspio tako namagarčiti Manolića koji je unezvijereno izjurio van - u smijehu kaže Dimnik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....