PLESAČ IZ NAJUŽEG TIMA ZAGREBAČKOG GRADONAČELNIKA Zašto stalno trčim za Bandićem?

Emil Matešić (r. 1966. u Šibeniku) možda je široj javnosti manje poznat, no posrijedi je prominentan umjetnik i producent u kulturi. Srednja generacija sjeća ga se kao glumca iz spota Mylene Farmer što se 90-ih zavrtio na MTV-ju. Sa slavnom pjevačicom Matešić je izmjenjivao boksačke dodire, dobio batine i time se spasio od gladi u Parizu kako bi, eto, danas aktivno radio na domaćoj sceni.

Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na Ecole de Mime Corporel Dramatique u Parizu kao stipendist Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti. Osim što se bavi umjetničkim i producentskim radom u raznim medijima, stručnjak je i za televizijsku grafiku. Prije dvije godine objavio je zanimljivu, u nas zapravo raritetnu knjigu, punoga naziva: “Kratke forme za duga sjećanja: Televizijska grafika u Hrvatskoj od 1956. do 2008. između ideologije i konzumerizma: telopi, špice i televizijski identiteti”. U njoj se bavi poviješću i komparativnim analizama televizije kao medija, posebice televizijskom grafikom. Analizirao je, među ostalim, i razdoblje Domovinskog rata, ujedno doba osvita računalne tehnologije na HTV-u. Poslužila je kao alat za vizualizaciju motiva na kojima se stvarala slika o zajedništvu napadnute nacije.

Emil Matešić nadalje je osnivač i programski direktor Zagrebi!festivala, nekonvencionalne manifestacije što se potkraj protekle godine održala šesti put. Glavni događaj bilo je postavljanje spomenika našemu neprežaljenom konceptualnom umjetniku Tomu Gotovcu. To, pak, djelo posveta je Gotovčevu najpoznatijem performansu iz ne tako davne 1981., kad je umjetnik nag, ali s ručnim satom, u sedam minuta prešao put od Ilice 8 do tadašnjeg Trga Republike. Ondje ga je, dakako, uhapsila milicija. Matešić je htio da na otvorenju govori upravo taj milicajac koji je Toma hapsio, no rečeno mu je da je “preko granice”.

Ja ga, pak, pitam kakav je osjećaj prijeći put od Zagreba do Pariza i natrag ili, slikovitije, od Mylene do Bandića, koji je otvorio spomenik Gotovcu. Emil Matešić od studenoga lani član je, naime, jednoga od kulturnih vijeća pri Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport. Puni naziv: Vijeće za inovativne umjetničke i kulturne prakse. Može li se, dakle, i on ubrojiti u nove gradonačelnikove ljude.

Transparentan sustav

“U Vijeće sam izabran na prijedlog producenta Jakše Borića, prema Zakonu o kulturnim vijećima. Predsjednik vijeća je Mario Kovač, a članovi su još Branka Benčić, Damir Bartol Indoš i Mirela Priselac Remi. Ne bih htio biti lažno skroman, ali mislim da je naše vijeće svojim sastavom najprilagođenije namjeni i svrsi što je ima. U sustavu zagrebačke kulture jedno smo, zapravo, od manjih vijeća. Godišnje raspolažemo budžetom od 3,2 do 3,4 milijuna kuna. A kad me već pitate za gradonačelnika, istina je da je blizak postao on meni, a ne ja njemu, zahvaljujući želji da nešto ostavimo gradu u spomen na Toma Gotovca. Primjerice, sam proces ishođenja dozvola i realizacije projekta bio je, što se kaže, dug i zahtjevan. No, svi gradski uredi pokazali su se iznimno susretljivima, tako da sam shvatio da nisam ja tu da služim njima, nego oni meni. I način na koji mi u Vijeću ocjenjujemo pristigle projekte posve je transparentan i dopušta svakom članu da iskaže svoje mišljenje. Što više analiziram sustav iznutra, uviđam da su sve to ljudi koji će na prijedlog stručnog vijeća uvažiti i financijski poduprijeti svaki iole kvalitetno prezentiran projekt koji se s papira može iščitati kao izvediv.”

Kako bilo, Matešić i njegovi kolege dijele pola milijuna eura godišnje. Ako je taj sustav gradske kulture toliko transparentan, onda bi to značilo i da se ta vijeća često sastaju i ozbiljno raspravljaju....

“Radi se ozbiljno. Otkako je Vijeće utemeljeno lani početkom studenoga, sastali smo se već sedam puta. Naime, već sam naziv vijeća sugerira da bismo trebali biti, što se kaže, najprogresivnije vijeće. Moramo obraditi oko 300 prijava, koliko ih prosječno godišnje pristigne. Dosad smo stigli do slova H. Ne slažemo se uvijek. Nakon kratke rasprave na temelju deset kriterija svatko ocjenjuje po svojoj savjesti i onome što je iščitao iz prijedloga programa. Zadovoljite li ih, možete se nadati dobrom budžetu. Treba reći da mi ne odlučujemo koliko novca kome, nego ocjenjujemo ocjenama koje se kasnije na nivou Ureda pretvaraju u sredstva. Rad u dobro postavljenom vijeću je užitak. Tko, primjerice, može posumnjati u autoritet Damira Bartola Indoša ili Remi iz Elementala navesti na tanak led? Vijeće je nastalo transformacijom Vijeća za urbanu kulturu i mlade i svjedoči o prilagodljivosti zagrebačkog ureda za kulturu kad je posrijedi neprofitna kulturna scena.”

Socijalna oaza

Emil Matešić ne pripada onom dijelu kulturne scene što se ne mora plašiti budućnosti. Iz zagrebačkog proračuna godišnje se za kulturu izdvaja oko 500 milijuna kuna, od kojih glavninu pojedu nebrojeni zaposlenici, primjerice različitih ustanova. Sastav zagrebačkih kulturnih institucija svojevrsna je socijalna oaza.

“Restruktuiranje tog sektora složen je i socijalno osjetljiv zahvat, no i to jednom mora doći na red i za to postoje strategije i koraci. Jasno je da naglasak uvijek treba biti na proizvodnji konkretnog sadržaja zbog kojeg je institucija i osnovana. Isto vrijedi i za nezavisnu scenu. Jasna vizija i racionalnost projekta te slikovita prezentacija je ono što nedostaje u 80% prijava. Shodno tome imali smo dosta projekata koji su dobivali malo novca i imali su mali odjek u zajednici. To sada mijenjamo, tražimo vizionare i umjetnike koji znaju proizvesti sadržaj i želimo im dati ocjene koje im donose veći budžet za realizaciju. Bavimo se racionalizacijom u svrhu povećanja kvalitete raznih događanja. Izgleda da smo skloniji edukaciji i ‘dudlanju’ za okruglim stolovima nego proizvodnji konkretnih sadržaja.”

Emil Matešić među nekolicinom je metropolskih scenskih umjetnika koji s izvora znaju kako funkcionira najveća europska, francuska kultura. Osobito je pratio kako ondje funkcionira plesna scena, kojoj i sam ponajprije pripada.

“U Francuskoj suvremeni se ples, pa i umjetnost šire, financira kroz tri stupnja. Prvi je stupanj financiranje projekta u trajanju od dva do četiri mjeseca. Drugi je stupanj financiranje vašega jednogodišnjega djelovanja. Treći stupanj nudi: ili upravljačko mjesto u kulturnoj instituciji ili financiranje trogodišnjeg ili četverogodišnjeg samostalnog djelovanja. No, ne zaboravimo, Francuska broji 55 milijuna potrošača, jedna je od najmoćnijih sila na svijetu, s bogatim kolonijama sve do nedavno bila je šestina svjetske ekonomije. Za nas bi bilo znakovito to što se mnogi francuski umjetnici nakon što provedu mandat na čelu kakve kulturne institucije vrate na prvi stupanj - tamo gdje imaju više kreativne slobode i manje obveza. Polako radimo na tome da se taj sustav uvede i kod nas. Da se više novca daje onima koji mogu budžet pretvoriti u konkretan umjetnički proizvod. Da se postupno smanje projekti bez konkretnog učinka. Znači, traže se vizionari i egzekutivci, dobro prezentirani projekti iz kojih i moja mama može iščitati ‘kaj bu se tu dogodilo’ te ljudi koji su u stanju uz veliku osobnu žrtvu jednu kunu pretvoriti u dvije. No, to je na neki način i prokletstvo djelovanja izvan institucije.”

Blagoslovljeni Vaki

Kao prominentan predstavnik zagrebačke plesne scene, što Matešić misli o radu Zagrebačkog plesnog centra, čija mi je mračna, klaustrofobična unutrašnjost antipatična. Je li njime riješen problem plesne scene u metropoli?

“Blagoslovljeni Vaki je to sjajno izgurao, u to nema sumnje, no rekao sam arhitektima da je Plesni centar trebao biti mnogo više prilagođen kreativnim potrebama. Čemu služi onaj bunkerasti ulaz, gdje umjetna rasvjeta gori od jutra do mraka. Kad je posrijedi sam program i rad centra ne treba sumnjati u stručnost i volju Mirne Žagar, ona je odlična organizatorica, još bolji strateg. Osnovni je problem vidljivosti proizvedenih sadržaja jer je suvremeni ples slabo prodoran u vremenu estradizacije kulture. Kad je posrijedi cijela plesna scena, moj je dojam da je Uredu za kulturu stalo do proizvodnje što više sadržaja. Oni su tu radi nas i upravo smo mi ti koji se za to trebamo na konstruktivan način izboriti. To se i događa u zadnjih desetak godina, pojačava se komunikacija između baze i vrha.” Zamolili smo Matešića da i on kaže koju o najvećem, pa i doslovno, kamenu smutnje metropolske kulture, HNK. Koga bi on rado vidio na čelu središnje nacionalne kazališne kuće?

Glavna tema - smrt

“Natječaj nije raspisan pa ne znam koji su kandidati, ali mislim da je zagrebačkom HNK potreban intendant koji bi bio hibrid Dubravke Vrgoč, ZKM-a i Olivera Frljića, redatelja. Jedna provokativna, ali nekonfliktna osoba, recimo to tako. U HNK se problem uvijek svodi na isto: kako da tri ansambla djeluju na jednoj sceni. Iz vlastitoga iskustva rada u HNK znam koliko je tamo zahtjevno postaviti projekt. Rad ondje zahtijeva kreativnu i organiziranu osobu. Na koncu, sve se ipak svodi na osobnost prve figure kuće, koliko je ta osoba poslu posvećena, koliko umije balansirati između svoje vizije, dva financijera i publike. Kako bilo, djelomično rješenje problema gradnja je zgrade opere i baleta. Gradonačelnik Bandić obećao je da će u tekućem mandatu krenuti u tom smjeru.”

Vraćamo se spomeniku Tomu Gotovcu, koji je i u razmjerima širim od hrvatskih važno djelo.

“U sklopu trećeg Zagrebi!Festivala 2009. postavili smo privremeni spomenik. U 2013. uspjeli smo postaviti u svijetu jedinstven spomenik suvremenom umjetniku. Nosi tri značenja. Prvo, duhovno, svjedoči o snazi njegova duha koji je svojim činom sada utisnuo umjetnikovo prisustvo permanentno u tkivo grada. Drugo, društveno, svjedoči o toleranciji prema specifičnom činu izražavanja ljubavi prema gradu. Treće je značenje političko. Ondašnja je vlast razbjesnila i ponizila umjetnika negirajući njegov rad, a ova mu, eto, podiže spomenik!”

Pitamo ga za kraj što će biti tema ovogodišnjeg Zagrebi!Festivala.

“Ove će godine glavna festivalska tema biti smrt. Lani je umro moj otac, moj prvi važan muškarac, malo potom i Željko Zorica Šiš, moj umjetnički otac. Te dvije smrti navele su me da pokušamo prikazati smrt kao biološko-umjetnički, društveno-politički fenomen. Pozvat ćemo ljude što su proživjeli iskustvo blisko smrti, a ugostit ćemo i ljude koji se bave fenomenom smrti. Pripremit ćemo i izložbu koja tematizira smrt i performanse o smrti.”