'Politika je brutalna, puna intriga i kleveta, ali ja sam vjerna svomunutarnjem kompasu. On me vodi'

Kolinda Grabar Kitarović još je u punom angažmanu u Bruxellesu, ali jednim uhom stalno u Zagrebu. U tjednu koji je prošao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju sudjelovala je u radu ministarskog vijeća, imala je brojne obaveze, razgovore, dogovore.

Malo je od onoga što se ovih dana razgovaralo između ministara vanjskih poslova 28 zemalja članica Sjevernoatlanskog saveza, pa i o razlozima zašto su Gruzija i Crna Gora i dalje na čekanju za NATO, procurilo u javnost, pa je i Kolindin posao, usprkos tome što je u nazivu njezina radnog mjesta riječ “javno”, najčešće ipak obavijen velom tajni.

U samom NATO-u njena je kandidatura za hrvatske predsjedničke izbore prihvaćena izuzetno dobro iako su joj ponudili da još jednu godinu obavlja sadašnji posao.

Kolinda se upravo i finalno dogovara i sa HDZ-om o kampanji koja počinje najesen. Tu, u središnjici HDZ-a, intenzivno traju pripreme za formiranje ekipe koja će od rujna voditi Kolindin juriš na Pantovčak. Iako neki misle da bi u završnici kampanja mogla biti spoj hadezeovske politike i “Kolindina svjetonazora”, izvori bliski predsjedničkoj kandidatkinji tvrde da će hadezeovska kandidatkinja prije svega ustrajati na pomirbi i jedinstvu hrvatskog naroda.

Hadezeovci su sigurni u njezinu pobjedu, pa rezervnu varijantu, ako pobijedi Josipović, niti ne spominju.

Hoće li se u predsjedničke izbore uključiti Milan Kujundžić koji nema novca ili ambiciozna Željka Markić, koja samo čeka bar stidljivo “da” s Kaptola, u stranačkoj središnjici HDZ-a nikog ne opterećuje. Kao mantra se ponavlja da je ”Josipović nervozan”, što bi trebao biti krunski dokaz da jesen donosi teško iskušenje popularnom predsjedniku.

”Politika je brutalna, puna intriga i kleveta. Ali, uvijek sam vjerna svom unutarnjem kompasu”, riječi su Kolinde Grabar Kitarović, koja je na svojoj koži itekako osjetila brutalnost politike. Iako je u svom poslu političarke i diplomatkinje postigla puno toga, karijeru koja je zavidno uspješna, manje je poznato da je imala mnogih teških trenutaka, neizvjesnosti, prekretnica, dilema.

Na radno mjesto, na kojem je još uvijek, Kolinda je došla nakon što joj je kolega ukazao na natječaj u The Economistu. U to vrijeme bila je hrvatska veleposlanica u Washingtonu, ali joj nije bilo lako.

Unatoč opstrukcijama koje je proživljavala, Kolinda je u dva navrata ponudila Jadranki Kosor, za njezina posjeta SAD-u, da je spremna vratiti se u Hrvatsku i staviti se na raspolaganje stranci, međutim, odgovor je bila - šutnja. Shvatila je da u tadašnjem HDZ-u više ne računaju na nju.

Oglašena pozicija u The Economistu bila joj je izrazito poticajna, radilo se o visokoj poziciji u Bruxellesu, a sam posao izrazito ju je privlačio, jednako kao i mogućnost rada u NATO-u. Međutim, nije htjela tek tako napustiti veleposlaničko mjesto. Kap koja je prelila čašu, kaže jedan njen tadašnji kolega, bilo je kad joj je Ministarstvo poslalo tajnicu koja nije govorila ni riječ engleskog jezika. U dva kruga NATO nije izabrao kandidata, a kada je natječaj raspisan treći put, Kolinda se javila. Nikome nije rekla osim suprugu. Njezina majka sumnjala je da se nešto događa jer je Kolinda naglo počela vuči sa sobom priručnike za francuski, koji je inače dobro poznavala.

U NATO-u nema, kako to zamišljamo iz ovih naših dvorišta, veza i protekcija. Iako je Kolinda imala niz preporuka važnih ljudi, šefova diplomacija europskih država i visokih dužnosnika američke administracije, to nije bilo presudno, jer je prvo trebalo proći oštru selekciju s jakim protukandidatima. Dobila je posao.

Naoko, u njezinu životu sve je izgledalo pravolinijski i uspješno, još od vremena kada je počela s diplomatskom službom, postala ministrica vanjskih poslova, pa veleposlanica u Washingtonu i na kraju pomoćnica glavnog tajnika najmoćnije vojno-političke organizacije na svijetu. Ali, u stvarnosti ništa nije išlo baš posve glatko, osim ovog posljednjeg radnog mjesta u Bruxellesu.

Kada je 2005. izabrana za ministricu vanjskih poslova, iako je najozbiljniji kandidat bio Gordan Jandroković, vrlo brzo su joj se na putu našli utjecajni ljudi oko tadašnjeg premijera. Kolinda nije mogla provesti ni željene kadrovske promjene u ministarstvu na čijem je čelu bila. Istovremeno, u europskoj politici plijenila je ozbiljnošću, perfektnim znanjem jezika, a mora se reći i svojom osobnošću i pristupačnošću, šarmom i stalnim osmijehom.

Diplomati su za nju govorili da je pedantni štreber koji lekcije iz visoke politike savladava krajnjom disciplinom i ambicijom. Odlično se snalazila u svijetu diplomacije, a među uglednim šefovima diplomacija europskih zemalja kretala se s lakoćom jer nikada nije imala kompleks male zemlje i nikada joj nije bilo teško i povući nekoga za rukav kad su državni interesi u pitanju. Istodobno, mnogi su joj na domaćem terenu bili zavidni. Ogovarali su je iza leđa, podmetali. Kolinda je pala u nemilost.

Mada se u javnosti uvriježila priča da ju je tada “spasio” Mesić, ljudi bliski tadašnjem vrhu politike i diplomacije tvrde da nije bilo tako. Mesiću je Kolinda bila simpatična, međutim, Budi Lončaru, diplomatu staroga kova, smetao je njen ležerni stil i modernizam, kao i ono što je on smatrao “razmetanjem stranim jezicima i nepotrebnim hrvatstvom”, te je pokušao Mesića nagovoriti da u Washington pošalje “svog čovjeka”.

Sanaderu je, pak, odgovaralo da je pošalje tisućama kilometara daleko i od HDZ-a i od Hrvatske, u kojoj su se za malo više od godinu dana održavali predsjednički izbori. Mada je uporno pokušavala dokazati da je vjerna HDZ-u, “i u dobru i u zlu”, kako to sama često naglašava, Sanader se pribojavao njene moguće uloge u tim izborima. Iako se otezalo sa zahtjevom za agrement, kako ne bi predala vjerodajnice prije Bushova dolaska u Zagreb, isti je stigao u rekordnom roku te je u travnju 2008. otišla u SAD kao veleposlanica.

Bio je to ipak neugodan i nezgodan mandat za smijenjenu šeficu hrvatske diplomacije. U Washingtonu ju je dočekala stara, oronula rezidencija, a novca za veće radove Zagreb nije htio slati. Sama je popravljala staru zapuštenu zgradu, uređivala vrt oko rezidencije, kuhala za službene večere i prijeme i u tome, kažu kolege, čak i uživala, u inat svima koji su je time namjeravali poniziti.

Njeni su joj kolege u Veleposlanstvu u tome pomagali koliko god su mogli, pa su se i diplomati i vojni prestavnici angažirali i često “zasukali rukave” kako bi sami počistili zgradu ambasade, izbacili krupni otpad koji se gomilao godinama ili oličili zapuštene prostore.

U vrijeme mandata u Washingtonu dogodio se i slučaj sa službenim vozilom, što je dokaz da je, u međuvremenu ukinuta famozna 7. uprava MVP-a, bila uho i produžena ruka Zagreba u udaljenim diplomatskim misijama.

Kolinda je uvijek tvrdila da je postupala apsolutno u skladu s propisima te da se radije vozila sama nego maltretirala vozača, koji nije imao pravo na prekovremene sate, da je vozi nakon radnog vremena i vikendom iako se uglavnom radilo o službenim obvezama. Sami Amerikanci, kao i kolege diplomati u Washingtonu, poštovali su je i nisu se mogli načuditi što se dovode u pitanje odnosi dviju zemalja zbog čudnog odnosa Hrvatske prema svojoj veleposlanici.

Ipak, izdržala je gotovo tri i pol godine, no bilo joj je jasno, a i najbliži kolege savjetovali su joj da joj je najbolji izbor potražiti druge opcije.

...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg