PONOVNO U VOJSKU Predsjednicaželi povratak vojnog roka, a za to ima i podršku Amerike!

Povratak obveznog vojnog roka aktualiziran je u predizbornoj kampanji za zadnje predsjedničke izbore, kada se za njegovo ponovno uvođenje zalagala današnja predsjednica Republike hrvatske i vrhovna zapovjednica Oružanih snaga RH, Kolinda Grabar-Kitarović. Tada je ispravno uočeno vrlo loše stanje sustava nacionalne sigurnosti i obrane te je obavezni vojni rok ponuđen kao jedna od mjera kojima bi se to stanje popravilo.

Hrvatska vojska danas je daleko premalena da bi mogla samostalno, bez pomoći saveznika, obraniti zemlju u slučaju izbijanja sukoba. Osim vrlo slabih borbenih sposobnosti, HV se u društvu već dulje pogrešno percipira. Državljani je promatraju prvenstveno kao instituciju čije su glavne zadaće hitni medicinski prijevoz, traganje i spašavanje te izvlačenje neopreznih ili ozlijeđenih turista, gašenje požara u ljetnoj sezoni i ispomoć u slučaju elementarnih nepogoda. Prava uloga vojske, ona gdje je vojska ta koja u prvom redu mora biti spremna obraniti zemlju i predstavlja glavni jamac nezavisnosti, postupno se gubi iz percepcije javnosti.

Za očekivati je da inicijativa za ponovno uvođenje obveznog vojnog roka ima podršku predsjednice Republike, koja ju je i iznijela, ali zanimljivo je da se u kuloarima spominje kako inicijativa ima i podršku SAD-a.

Vojni proračun

MORH se na tu temu očitovao priopćenjem kako se vraćanje obveze služenja vojnog roka trenutno ne razmatra te isto nije predviđeno u strateškim dokumentima. Tome treba pribrojiti i nedostatni budžet MORH-a. Uvođenje obveznog vojnog roka dosta bi koštalo, a malo je vjerojatno da vojska trenutačno ima sredstava za takav projekt.

Vojni proračun bi svakako trebao biti povećan prije nego što bi se mogla vratiti obveza služenja vojnog roka. Naime, financiranje je gorući problem OS RH već petnaestak godina. Sve vlade su u tom razdoblju gotovo neprekidno smanjivale vojni proračun. Hrvatska vojska je smatrana svojevrsnim računom za nuždu iz kojeg su se državnim proračunima i rebalansima istih oduzimala sredstva da se pokrpaju rupe u drugim rastrošnim ministarstvima, što je politika koju je zdušno nastavila i trenutna vlada.

Stalno rezanje vojnog proračuna dovelo je do ukidanja i nekih od najosnovnijih naknada većini hrvatskih vojnicima. Više se ne isplaćuje naknada za putovanje: vojnici koji žive daleko od svojih vojarni moraju sami plaćati prijevoz. Nema više ni naknade za odvojeni život od obitelji, a vojnicima su ukinuti čak i doručak i večera. Na bojevim gađanjima najčešće svaki vojnik dobije manje od deset metaka.

Opća nebriga

Takva opća nebriga za Oružane snage i njihove pripadnike uzrokuje demoraliziranost i apatiju, što vodi prema negativnoj selekciji kadrova.

Najsvježiji primjer toga je odlazak vrhunskih pilota Krila Oluje u Katar: unatoč bogatoj ponudi, malo je vjerojatno da bi ti akrobatski piloti, koji spadaju među najveće entuzijaste, otišli samo da su im u Hrvatskoj bili osigurani dostojni uvjeti za obavljanje letačkog poziva.

Osim novca, u posljednjih petnaest godina rezalo se i brojno stanje i borbene sposobnosti Oružanih snaga. Sjetimo se samo katastrofalnih odluka o gašenju eskadrile borbenih helikoptera Mi-24 i prepolovljenog broja lovačkih aviona prije više od deset godina. Tu je i odustajanje od podmorničke komponente u prethodnom Dugoročnom planu razvoja OSRH 2006. - 2015., a tome se može pribrojiti i nedavno gašenje eskadrile transportnih aviona povlačenjem iz službe dva aviona An-32B, koji su potom stavljeni na prodaju.

Osim nedostatka novca, veliki je problem bio i nepostojanje vizije OS RH. Najvažniji strateški dokumenti nisu se uopće donosili, a kada bi jedan od njih i bio izrađen i prihvaćen, ne bi se držalo zaključaka iznesenih u istom.

Slaba potpora

Vojska je imala i slabu potporu svojih vrhovnih zapovjednika. Za trajanja dva mandata Stjepana Mesića, OS RH su radikalno srezane u veličini i snazi te pretvorene iz regionalne sile u ekspedicijske snage za mirovne operacije. Hrvatska vojska nastavila se smanjivati i za mandata Ive Josipovića koji nikada nije pokazivao veliki interes za obrambena pitanja. No, s obzirom na naglasak koji je sadašnja predsjednica Grabar-Kitarović stavila na obranu u svojoj predizbornoj kampanji te potezi koje je povukla oko sigurnosne i obrambene politike upućuju na mogućnost da će vojska sada imati snažniju potporu Pantovčaka.

Sve navedeno dovelo je do toga da je Hrvatska vojska danas specijalizirana za međunarodne mirovne operacije te je zapostavila konvencionalne vojne sposobnosti nužne za samostalnu obranu zemlje od agresije. Smatra se da je dovoljno biti članica NATO-a, a ta slijepa vjera ide toliko daleko da se ignorira činjenica da članak 5 sjevernoatlantskog ugovora, koji se bavi kolektivnom obranom, izričito kaže da svaka članica samostalno odlučuje hoće li i na koji način pomoći napadnutoj članici. To je uostalom i logično: niti jedan ugovor ne može i ne smije sadržavati mehanizme kojima bi se moglo prisiliti demokratsku zemlju da ide u rat protiv volje svog naroda.

To također znači i da se napadnutoj članici može dogoditi da joj saveznici ne priskoče u pomoć, barem ne pravovremeno. Primjer gdje bi se tako nešto moglo dogoditi su baltičke zemlje. Upitna je spremnost NATO-a da riskira treći svjetski rat protiv Rusije ako jedna od baltičkih zemalja bude napadnuta.

Povratak obveznog vojnog roka bio bi važan korak za Oružane snage. On je ukinut prije sedam godina, uz opravdanje kako će Hrvatska vojska biti moderna i profesionalna te joj ročnici neće biti potrebni. Ta zamisao dobro je zvučala, ali je od početka bila neodrživa zbog premalog profesionalnog sastava. Da bi se zadržala sposobnost provođenja samostalnih borbenih djelovanja u obrani Hrvatske, HV-u bi trebalo nekoliko puta više pripadnika nego što ih ima.

Obveznog vojnog roka više nema u zemljama jugoistočne Europe, s iznimkom Austrije. Premda je tamo vojni rok formalno obvezan, u praksi ga služe samo oni koji to žele, jer se poštede dobivaju vrlo lako. Posljedica toga jest drastični pad mobilizacijskog potencijala Austrije: prije trideset godina austrijske oružane snage mogle su mobilizirati gotovo četvrt milijuna vojnika, dok je danas ta brojka spala na samo 50.000.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg.