POSLJEDNJA POLITIČKA UTRKA Damir Kajin: 'Krenuo sam u partizane...'

Kad su ga 3. siječnja ove godine izbrisali iz IDS-a, na način kako su nekoć iz školskih imenika brisali problematične, neposlušne učenike, Damir Kajin možda se sjetio slavlja, točno 13 godina prije toga, kad je koalicija Ivice Račana, u kojoj je kao i danas bio IDS, kukuriknula obznanivši kraj desetgodišnje vladavine HDZ-a. Damir Kajin, kojem je tada bilo 35 godina, iz oporbenih se klupa preselio u dio sabornice gdje sjede vladajući. I sada, 13 godina kasnije, sjedi u tim klupama, ali više ne i u Istarskom demokratskom saboru, stranci u čijem je osnivanju sudjelovao i čiji je drugi čovjek bio 22 godine.

Sada je, kako je to sâm slikovito opisao, “krenuo u partizane”, usporedivši gerilske prilike u kojima se našao nakon što je odlučio, mimo volje IDS-a, kandidirati se za istarskog župana . Ovo je Kajinov drugi politički solo izlet, nakon onog iz predsjedničke utrke 2010. Za razliku od tada, kada je istrčao osmi među 12 kandidata, sada je uvjeren da će pobijediti.

Ako je predsjednička utrka bila zahtjevni maraton, ova za župana, koja ga čeka u svibnju, čini mu se kao sprint na stotinu metara koji će istrčati s lakoćom. No, spotakne li se, taj poraz neće biti bezbolan kao onaj kad je trčeći prema Pantovčaku dobrano zaostao iza Josipovića i Bandića, pa čak i iza Andrije Hebranga i Nadana Vidoševića. Taj predstojeći svibanjski sprint, ne istrči li ga kao pobjednik - a Kajin to, kao iskusan političar jako dobro zna - mogla bi biti njegova posljednja politička utrka, nakon koje bi sprinterice mogao okačiti o klin.

Neizvjesna avantura

Kajinova odluka da raskrsti s IDS-om i sâm se, ne samo mimo te stranke, nego i protiv nje, upusti u neizvjesnu avanturu, očito je rezultat njegove ocjene, koju u Istarskom demokratskom saboru mnogi još nisu shvatili - da je definitivno prošlo vrijeme u kojem se cijela Istra pod tri koze stisla. Te tri bijele koze na zelenoj pozadini Istre, sa stranačkog logotipa, već odavno nemaju snagu kakvu su imale nedugo nakon osnivanja stranke, 1993., kada je IDS na lokalnim izborima u Istarskoj županiji dobio nezamislivih 74 posto. Od tada, IDS su ne samo okrznule nego i potresle mnoge afere. Dvadeset godina vlasti IDS-a potvrđuju tezu britanskog povjesničara lorda Actona kako svaka vlast kvari, a apsolutna apsolutno.

Doduše, Kajinu je trebalo prilično vremena da to shvati, no činjenica je da se u toplom gnijezdu stranke ne vidi ništa od onog što postane tako očito kad se, poput goluždrave ptičice, nađete izvan njega. Tako se i u Kajina javila ona naknadna pamet, koje je manjkalo bar 20 godina od 22 koliko je proveo u IDS-u.

Vječiti drugi

Drugi razlog zbog kojeg je Kajin “krenuo u partizane” možda je u njegovoj frustraciji “vječitog drugog” u IDS-u. Više od dva desetljeća gledati u leđa Ivanu Jakovčiću, a uživati status najpoznatijeg, najborbenijeg i najradikalnijeg IDS-ovca, zastupnika u Saboru koji je najviše od svih stajao za govornicom i ulazio u mnoge teške bitke, očito nije lagana situacija.

Kajin je izgarao za saborskom govornicom: gotovo da nije bilo važnije teme o kojoj nije, bez dlake na jeziku, rekao svoje i gotovo da nije bilo sukoba na relaciji oporba - vladajući, ali i vladajući - oporba, kad bi sjedio u klupama saborske većine, a da nije bio među jurišnicima.

Među rijetkim je zastupnicima, dalo bi ih se nabrojati na prste jedne ruke, koji je znao biti oporba i kad je njegova stranka bila u vladajućoj koaliciji. Nije bio voljan odustajati od svojih načela, podjednako od onih koji bi izazivali simpatije javnosti, ali nerijetko i onoga - poput odnosa prema antifašizmu i hrvatskim ratnim zločinima - što početkom i sredinom devedesetih nije uvijek bilo prevladavajuće mišljenje građana.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg