'Posudio sam Renoira i napravio instalaciju pa je Hrvatska ipak na EXPO-u. Obitelj Paula Durand-Ruela, poznatog francuskog mecene impresionista, dala mi je slavni ‘Autoportret’ Renoira, a ja sam uz njega izložio jabuke i trubu’

Dobio sam poziv od obitelji Durand-Ruel, koja živi kraj Pariza, i posudio od njih Renoira. Na mojoj instalaciji, uz autoportret velikog slikara, izloženi su trubica i jabuke i tako smo i mi ipak zastupljeni na EXPO-u u Milanu, priča slavni konceptualni slikar Braco Dimitrijević čiji su radovi izloženi u 80 velikih galerija u svijetu.

Drama s hrvatskim nastupom na EXPO-u završila je krajnje neslavno, što zbog naše birokracije, nestašice novca za prave projekte, ali najviše zbog neshvaćanja što je za Hrvatsku važno u ovom času. Bilo kako bilo, nema nas u Milanu i hrvatski dres donekle je spasio Dimitrijević izlažući svoju nevjerojatnu instalaciju Renoira i jabuka na prestižnoj međunarodnoj izložbi Arts and Foods - Umjetnost i hrana - koja je otvorena 9. travnja. Poznati međunarodni kustos Germano Celant od svih umjetnika “s ovih prostora” izabrao je samo Bracu Dimitrijevića i Marinu Abramović.

Za 10 milijuna ljudi

Tema ovogodišnjeg EXPO-a je “Hrana za planet, energija za življenje”, pa se time rukovodio i Germano Celant u koncepciji izložbe. Povijesni dio izložbe sadrži djela Moneta, Gauguina, Picassa, dok suvremeni počinje s dvije instalacije Brace Dimitrijevića. U istoj izložbenoj dvorani s Dimitrijevićem su i djela Josepha Beuysa, Jannisa Kounellisa, Marija Merza, Roberta Mapplethorpea, Cindy Sherman, Dietera Rotha, Giuseppea Penonea i Subodha Gupte. Dimitrijevićeva prva instalacija čini sponu između dva dijela izložbe, a uključuje Renoirovo remek-djelo “Autoportret” iz 1910. godine. Očekuje se da će izložbu u mjesecima koji slijede, ako već nismo mogli prikazati plodove našeg Mediterana, vidjeti više od deset milijuna ljudi. Samo u pretplati, dosad, prodano je devet milijuna ulaznica za izložbu.

A tko su ti Durand-Ruelovi kod kojih se jednostavno dođe i “posudio Renoir”? E, to je već druga, krajnje senzacionalna priča. Paul Durand-Ruel bio je trgovac umjetninama koji je prije svih ostalih “nanjušio” impresioniste. Bio je i prethodnik međunarodnog tržišta, šireći svoje galerije po cijelome svijetu, od Londona i Bruxellesa do New Yorka.

“Kada sam posjetio obitelj da se dogovorimo oko instalacije za EXPO, zadržali su me na ručku. U dvorac u kojem žive ušao sam kroz vrata koja je oslikao Renoir. Svako krilo vrijedi bar osamdeset milijuna eura”, kaže mi Dimitrijević.

Dolazak u kuću Durand-Ruelovih za Bracu Dimitrijevića bio je pravi šok. Na zidovima su izvješene slike najvećih umjetnika, raskoš koja se teško može doživjeti i u najprestižnijim muzejima. Mnoge slike iz obiteljske zbirke izlažu se po svijetu, a nedavno je u Parizu održana izložba impresionista na kojoj su bile izložene slike iz kolekcije Durand-Ruelovih. U predgovoru za tu izložbu citirane su riječi Claudea Moneta: “Da nije bilo Paula Durand-Ruela, mi bismo svi umrli od gladi”.

U jednim starim novinama iz vremena kada su impresionisti bili tek na početku, zapisano je da ima “nekih ludih slikara koji rade neke lude stvari”.

“Ali, zamislite, ima još luđi od njih, Paul Durand-Ruel, koji kupuje njihova djela. Bilo mi je jako drago kada me nedavno nazvala gospođa Durand-Ruel, sedma generacija slavne obitelji. Nisam bio kod kuće i ostavila mi je poruku. Uzvratio sam poziv i pozvala me je da ih posjetim, detaljno mi objasnivši kako se dođe do njihova doma. Tako smo i dogovorili instalaciju za EXPO”, priča Dimitrijević.

Kraj Place Vendomea

Paul Durand-Ruel je umjetnost zavolio još u radionici svojih roditelja koji su prodavali papire i izlagali fotografije umjetnika, poput Delacroixa. Trgovina je ubrzo postala okupljalište kolekcionara i umjetnika, pa se obiteljska galerija seli 1839. godine na elegantnu adresu kraj Place Vendomea. Kad mu je umro otac, Paul nastavlja s poslom, putuje svijetom, upoznaje umjetnike i otvara galeriju u Londonu. Otkriva Moneta, Pissarra, Renoira, kasnije Morisota i Cassatta, i organizira prvu zajedničku izložbu impresionista, a kasnije još njih nekoliko.

Podržavao ih je i materijalno, bodrio da nastave s radom kada su živjeli u oskudici. Paul Durand-Ruel organizirao je i samostalne izložbe Renoira i drugih, a 1886. godine gotovo je bankrotirao jer nije pronalazio kupce. Izložba Renoira sve je promijenila pa slijedi niz uspješnih predstavljanja impresionista u Europi, poput londonske izložbe koja se smatra jednom od najuspješnijih ikada organiziranih. Durand-Ruel i Renoir postali su veliki prijatelji, a kupio je tisuće radova impresionista kada su se prodavali u bescjenje. Tako i Renoirov “Autoportret” uz kojega je Dimitrijević napravio svoju najnoviju instalaciju.

“Obitelj je kupovala i djela mnogih drugih umjetnika kada su bili mladi, Paula Kleina na primjer. Gospođa Durand-Ruel me zadržala na obiteljskom ručku, na kojem su bila i njezina djeca i unuci, i pristala je da napravim moje viđenje Renoira za Milano.”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnom Jutarnjem