IVO JOSIPOVIĆ

PRAVNIK I GLAZBENIK BEZ SRCA ZA POLITIKU Čim je krenuo protiv Zoa bio je odmah mrtav...

Talio se sa svim i svakim tko je u SDP-u bio protiv njegovog predsjednika, a Zo možda nije sasvim svoj, ali potpuno je beskompromisan u instinktivnim potezima sračunatim za očuvanje vlasti
 Neja Markičević/CROPIX

Pantovčak je kuća duhova. Sadašnji stanovnici ondje su u prolazu i u odlasku, ako je vjerovati njihovim predizbornim obećanjima, a zasad nema nikakva razloga da se u to sumnja. Raniji stanar otišao je iako se grčevito držao za gelender, pa su ga morali gotovo silom odnijeti. Onaj prije njega izbio je dva mandata pa se poslije toga, zarastao u obrve, krotko smjestio na nešto nižem brijegu na bivšoj Bijeničkoj cesti, gdje je živio mali Krleža, koji je tu išao u Osnovnu školu “Miroslav Krleža”.

Stipe je savio gnijezdo u Palazzo dei Sospiri, državnoj vili pretvorenoj u palaču bivšeg predsjednikovanja, izgrađenu za udovoljavanje nekim neodložnim seksualnim potrebama vojnog i vojno-švercerskog establišmenta, ili, kako to Coleridge, u živopisnom srpskom prijevodu kaže - “u Zanaduu Kublaj-kan sazida divan dvor za pir”…

Prostije rečeno, bio je to generalski fukodrom, no zagrebačkim predsjedničkim palačama upravo je ta memorija svojstvena, kao što pokazuje i sam dvor-Pantovčak. Jer, zašto su vjerni doglavnici baš tu svome Maršalu sagradili modernistički zamak, koji je projektirao nesretni Riža, Vjenceslav Richter, pa se najmoprimcu nije, naravno, nimalo svidio? Sve moderno poteklo od Bauhausa, obilježeno “radničkom estetikom”, funkcionalizmom, internacionalnim stilom i sličnim monstruoznostima XX. stoljeća, njemu je, jednom od najčuvenijih komunističkih internacionalista, bilo odiozno.

Volio je carske posjede i kraljevske rezidencije gdje su zidovi bili ukrašeni slikama starih majstora. Ponekad je bio spreman slike iz svoje zbirke posuditi muzejima ako se prevoze pod naoružanom milicijskom pratnjom, ali je kustosima poručio da ne dolazi u obzir da se makar i na trenutak liši svoga Veronesea… Zašto su onda doglavnici računali s tim da će mu se imanje na tom mjestu svidjeti? Imao je on tu, naime, svoje uspomene, intimne i profesionalne, samo što su se te stvari u međuvremenu malo zaboravile…

U profesionalnom pogledu, ključ Rosebud-misterija je neupadljiva kuća okružena skrovitim vrtom na adresi Pantovčak 178, koja i danas tu stoji kao jedina prizemnica među “urbanim vilama” novobogataša novoosnovane države Hrvatske. Nalazi se pod upravom predsjedničke administracije, prekoputa Vile Zagorje, odnosno Predsjedničkih dvora, a spomen-ploča na zapuštenoj fasadi komemorira naizgled beznačajni sastanak koji je ovdje održan 1928. godine.

No, tu je Tito, odlukom člana Predsjedništva Kominterne, promoviran u kominternovsku vedetu - tada još kao “Georgijević”, da bi tek zatim postao “Valter”, “T.T.”, “Orao” i “Stari”. Druga kuća koja se nalazila na južnom obodu imanja, srušena je prilikom jedne nedavne rekonstrukcije i uklopljena u gospodarske zgrade - to je pak bio Titov fukodrom gdje je kao čio zamalo pedesetogodišnjak sredinom 30-ih, u ilegalnosti, ilegalno živio s Vedom Zagorac i primao druge mlade kurirke CK KPJ, sve redom twentysomething, uključujući i Hertu Haas s kojom se oženio (i s njom preselio u kućicu u Podsusedu koju mu je sagradio jedan nećak).

Dakle, možeš ti iznositi bistu, ali ne možeš raskužiti duhove, ni Titov, ni Tuđmanov… Tuđman je uletio na Pantovčak dosta neplanirano, zato što su gore imali sklonište u koje se moglo ući ravno iz zgrade, dok je iz Banskih dvora trebalo ići evakuacijskim putem koji su avioni JNA i raketirali kad su zapalili jednu kuću u Visokoj i restauraciju “Dubravkin put” - upravo tu, naime, počinje i završava prokop u koji se ide kad se napušta Banske dvore.

Tuđman je ostavio traga na Pantovčku groznom redekoracijom i unošenjem replikantskog fake-namještaja, kineskih vaza i sličnih čudesa te izlaganjem slika iz muzejskog depoa. Stipe je u deset godina sve ostavljao kako jest, nije on jako kućevan tip, ulica ga nije puštala i kad sam ga upitao koja mu to slika visi u kabinetu, slegnuo je ramenima, pojma nije imao… Ivo Josipović doteglio je samo neku golemu knjižurinu s prastarim notama koju su mu valjda poklonili u Vatikanu.

To su, bit će, gregorijanski korali koje je fućkao dok je kroz velike staklene plohe promatrao svoju glasnogovornicu, Danicu Juričić Spasović, kako izjutra džogira po parku jelenova… Sad se možemo zaustaviti - freeze frame - na slici te predsjedničke dokolice, života u staklenom kavezu na Pantovčaku, gdje je uvijek hektično, iako se, zapravo, ništa ne događa… Tehnika održanja na tom mjestu je ovakva: uzmeš duboko dah prije izbora i zatim, kad te izaberu, ne dišeš, nego nastojiš što duže izdržati. No, Ivo za to nije bio kadar. On je hiperaktivan u svim aspektima svog djelovanja, što je točno suprotno od onoga što se na ovom mjestu traži, naime da se ponašaš u skladu s crnogorskom - Ležiš, a iđeš.

Ivo je zaista neobičan lik i bio je, sigurno, jako čudan dječak - nešto te dječačke začuđenosti ostalo je i u njegovom sadašnjem liku zbunjene nespretnosti. Ma koliko se brijač trudio, uvijek mu strši neka čupa, kao da ima dva “pivca”, ili vrutka oko kojih tajfunski izrasta kosa još onako čudno plavo-sijedo-bijela, izgled za koji bi njegova sljedbenica Kosorica bila spreman ubijati. Navodno je kao dečko bio štreber, nemoguće da nije, s obzirom na mnogobrojna šterberska dostignuća. Jedna vršnjakinja kaže da je, dok su oni ostali skakali naokolo, što bi se engleski lijepo formuliralo - “frolicking”, Ivo mirno sjedio ispod bora i čitao.

Kad sam to negdje zabilježio, požurio se da demantira - rekao je da mu je drago što je ostala neprimijećena njegova druga aktivnost, što s naknadnom sviješću izgleda dosta uvjerljiv navod. No, da je bio štreber i zadržao neko to štrebersko držanje, uz poluosmijeh i ovlašni dodir perajom, bez obzira na to što radio iza flanjke, nesumnjivo je…

Prije ulaska u politiku, Josipović je imao dvije-tri karijere. Jedna je bila pravničko-profesorska. Bavio se kaznenim pravom. Zagrebački Pravni fakultet bio je njegovo sidrište, što nije jako dobra preporuka za političara. Pravni fakulet je utvrda hrvatskog autizma. Osnovan je s idejom da je hrvatska pravna tradicija i hrvatsko prvosuđe stvoreno u funkciji humanog socijalizma, ravno svim europskim dostignućima, pa i danas ta ustanova čuva autonomiju, koja se odražava u tome da se nigdje ne možeš upisati u program akademske razmjene (osim na postdiplomskom) te u tome što su hrvatski pravnici, kao i hrvatski političari koji su završili zagrebačko pravo, s indignacijom reagirali na njemački diktat u slučaju Perković govoreći da je “naše pravosuđe u osnovi isto tako dobro kao i njemačko”, bez obzira na to što su privatno spremni zasvjedočiti suprotno u kafiću “In spe” pored Kaznenog u Ilici ili kod “Purgera” blizu Županijskog i Osnovnog trgovačkog… Na tom i takvom pravu, ali daleko od advokature, Ivo je napravio lijepu karijeru i dotjerao do čina redovitog profesora - on uvijek teži promociji i uvijek mobilizira sve svoje nemale sposobnosti da ih ostvari.

Druga mu je karijera bila - muzička. Viđali smo ga oko “Zvečke”, ali on tu nije tendirao, kao ni Mira Furlan, spremali su se za ozbiljnu karijeru u etabliranim glumištima. Ivo je studirao kompoziciju i postao kompozitor, a zatim i profesor kompozicije. To što je pored jedne njegove almae mater sagrađena na Trgu maršala Tita i druga, Muzička akademija, s onim metronomskim kopljem koje stoji ukrivo, sigurno nije potpuno bez njegove zasluge. No, u svakom slučaju, na istom uličnom uglu sastale su se sve tri njegove ambicije, a jedino što se nameće kao pitanje jest - da, ali kakve to veze ima s istinskom personom Ive Josipovića? Pod uvjetom da ona postoji, što je tu središnje gnoseološko pitanje.

Je li Ivo dobar profesor prava? Možda jest i vjerojatno je tek vic ona priča o dvije studentice gdje jedna pita za koga glasati, a druga kaže - Jesi li normalna, tuko, naravno za Josipovića, ne želiš valjda da nam se vrati na Fakultet!? No, činjenica je istodobno da je svoj akademski kredibilitet u sferi prava na kraju investirao u jednu upravo zloćudnu operaciju trepanacije ustavnog poretka koja, hvala Bogu na visinama, uslijed njegova finalnog poraza na izborima nije uspjela…

Kakav je Ivo kompozitor? Neloš, tvrdim uporno, a vidim kako mi se fiškali koji doma po cijelu večer amaterski sviraju klasičnu gitaru, ispod brka smiju, a ja ne mogu poloviti zašto, jer je meni Pater Perotinus Milenium Celebrat dobra stvar, pa bio “Drmeš za Pendereckog” tu ili tamo… Ljudi govore da u toj racionalnoj glazbi nema srca i da to nema veze s idiomom - i Philip Glass je moderan, ali genijalan, pa te stvar ponese, ali on se doista više davao, jer je vjerovao u svoj talent pa je kao siromašni kompozitor u New Yorku vozio taksi, a nije se dao instalirati za hrvatskog predsjednika…

Svojstveno karakteru, Ivo je kombinirao svoje dvije ekspertize - pravničku i muzikološku, pa se insinuirao za tajnika Društva skladatelja te napisao i izlobirao zakon o naplati malih autorskih vlasničkih prava, zatim osnovao firmu koja je to naplaćivala, a naplaćeni novac disponirala prema komercijalnim oportunitetima da ga oplodi prije raspodjele. Tu je firmu prepustio svom prijatelju Marku Vojkoviću, koji se ranije istakao u internet-biznisu u koji je investirao pare zarađene softverskim poslovima za MORH. Kakav je softver bio potreban MORH-u, pitaš se nedužni čitaoče, u doba dok se na Srbe išlo hardverom, jer nemaš pojma kako je trebalo popisati stambeni fond i usporediti ga s podacima o nacionalnoj pripadnosti vlasnika stanarskog prava. To je u ono doba bio milijardski biznis.

Da bi ostvario hvalevrijednu inicijativu uređenja vlasničkih odnosa u oblasti (muzičkih) autorskih prava, Ivo se čak dao od Račana nagovoriti da uđe u Sabor kao nezavisni kandidat Trećesiječanjske koalicije, skupa s Vicom Vukovom i CroCopom - a ta dihotomija, zaista, kao da i njega samoga opisuje… Inače, iz partije se bio puno ranije ispisao, iako mu je tata Ante bio član Politbiroa i stari Knojevac, a KNOJ, kao što znamo, radio je kao student-servis za Oznu. Ivo, uspkos tome nije bio srcem vezan za ancient regime - nema kod njega takvih slabosti - njemu se, zapravo, rani, makar i divlji hrvatski kapitalizam sviđao, odnosno, ako i nije, u njemu je plivao kao riba u vodi… Jako je drugarski razgovarao s Kutlom kad smo se jednom slučajno u troje sreli na ulici (kod Koldinga, Miro je taman izašao iz bukse).

Znam da je bio živo zainteresiran za biznis posmrtne pripomoći, toliko da bi se možda moglo reći kako je sa svojim partnerom s prava i iz Sabora, Josipom Kregarom, u toj sferi postigao koliko s Vojkovićem u zampovskoj, muzičko-financijskoj. Možda nije bio baš kralj pogrebničkog enterpenerstva, ali ako ima čovjeka koji može uočiti priliku i onda je eksploatirati - u biznisu - tada je to on, od koga bi najmanje očekivao… No, kako je shvatio da sve to ne ide bez određene političke žnore, a ne ide, angažirao se u krovnoj djelatnosti no za nju, čini se, nema smisla koliko za biznis. Zašto? Političar mora biti malo fantast i vizionar. Toga kod Ive nema, kao ni srca.

Kao saborski zastupnik SDP-a pružao je stranci posmrtnu pripomoć poslije Račanova odlaska i nominirao Milanovića (što potvrđuje i Kutle). Zatim je Zo - Zoki Milanović - nominirao Josipovića za predsjednika, jer je, naravno, bio siguran da Jo nema nikakvih izgleda, budući da će se kandidirati Sanader (on je u to doba sebi spremao odstupnicu na Pantovčak). Ali, Sanader pada i drugi Ivo dobiva izbore… Što je najsmješnije, Josipović je vjerovao da ima izgleda i protiv šarmantnog, visokog Splićanina, prije nego je otkriveno da dr. Jackyll i mr. Hyde kao sukubi nastanjuju isto tijelo doknadnog klapskog pjevača zadarskog muškog kora “Intrade”.

Kad sam Josipoviću rekao da bi možda bilo pametnije gurnuti Ljubu Jurčića koji bi barem mogao kontestirati na ekonomskom planu, ako se incumbentu već ništa ne može na polju karizme, rekao je duboko razočaran (u mene): “Što, ti ne vjeruješ da ja mogu pobijediti?” Hm, pa ne, naravno, ne bi imao šanse, Sanader bi ga, što Srbi kažu, “rasturio kao beba zvečku”. Ali, tu valja uočiti njegovu beskrajnu samouvjerenost…

I onda - dogodilo mu se. Protivnik je bio - nula bodova. Iako su se za Bandića upele sve korporativne i teokratske centrale, a Udba i Hercegovci ostvarili neobičnu sinergiju, ruku dali poslovnjaci i medijski moguli, Milanu nije išlo od trenutka kad je rekao da će “za Hrvatsku raditi kao konj”, a trebao je reći - kao pčela, pa bi njegov kampanjski štab pripremio velike količine meda. No, svi su šteli - gospona kaj svira beli klavir. Pod tim su ga izabrali i, u prvi čas, činilo se da će im to i isporučiti. Čak je obećao da će napisati rock-operu “Lennon”. Da bar jest…

Umjesto toga, stao se plesti u (stranačku) politiku. Htio je oblikovati (političku) scenu. Predsjedničke ovlasti nisu za to prikladne, pa je to morao kompenzirati hiperaktivnošću, s tim da se mali potezi uvijek anuliraju, umjesto da osiguraju kumulativnu progresiju. Glavna mu je aktivnost bila da daje intervjue i svugdje se pojavljuje. Bio je ozbiljan i simpatičan, ali izjave su se od egzerciranja umjerenosti postupno pretvorile u tour-de-force nepodnošljive dosade. Činilo se da je on, zapravo, dosadna pojava iako je iza te fasade trajala frenetična aktivnost - počeo je plesti mrežu i stvarati odnose sa svim i svakim.

Kao strateški pravac odabrao je - rat na dva fronta, zaključivši da se ne može sa Zokijem, a ne smije s Karamarkom. On je, zapravo, originator čuvene teze da će na izborima pobijediti ona stranka koja se prva riješi svoga vođe - što je bio totalni promašaj, jer su se prvo riješili vođe koji se riješio svoje stranke. Kad je, naime, Jo krenuo protiv Zoa, a time i protiv SDP-a, bio je odmah mrtav. Pokušao je okrenuti Linića - i u tome uspio, a zatim, talio se sa svim i svakim tko je u stranci bio protiv njenog predsjednika, kojega su podcijenili.

Možda on nije sasvim svoj, ali potpuno je beskompromisan u instiktivnim potezima sračunatim na očuvanje vlasti - Richard III. za njega je neodlučni kvalunkvist. Zo je samljeo Linića, uhapsio Bandića koji je obećavao pružiti Josipoviću podršku na izborima, a zatim je marginalizirao sve stranačke perove koji su često navraćali na Pantovčak. Čak je i Mrsić, koji je slovio kao Ivin bliski prijatelj i s njim igrao na karte, odustao od tog toksičnog prijateljstva jer je shvatio da je previše izložen povede li iznenada Zo računa o nekim zdravstvenim biznisima koje, ako tako odluči, može uvijek podvesti pod “sukob interesa”.

Kad je shvatio u kakvoj je banani uoči izbora pa kad su još propali spinovi koji su trebali deklasirati protukandidatkinju, uhvatila ga je panika. Hitno mu je bio potreban neki Treći put, nezavisni blok koji će ga izbaciti na vlast bez dvije velike stranke hrvatskog bipolarizma, kako bi onda mogao ukinuti “partitokraciju” kao takvu, ukloniti sve prepreke koje stoje između njega i naroda i dalje vladati bez demokratskih komplikacija… Je li moguće da se tako nešto zaista rodilo u glavi onog momka sa štreberskim i poduzetničkim inklinacijama, čovjeka s asfalta, iz zagrebačkoga Donjega grada, školovanog u najboljim školama, istaknutog odlikaša, od kojega su svi uvijek puno očekivali? To bi bila građa za građanski roman, da tako nešto postoji u Hrvata (poslije “Gige Barićeve”).

Jedna neugodna epizoda koja je mogla na to pripremiti bio je strahovit napad koji je izvršio protiv Milorada Pupovca “Pupija” i njegovih tabloidnih moralista iz srpskog tjednika Novosti, koji su stali nešto bušiti oko ZAMP-a. Odgovorio im je brahijalnim napadom optužujući ih za “etnobiznis”, nezamislivo za predsjednika Republike, kao da nekoga, primjerice, nazove “kradljivim Židovom”, ako je Židov, ili ako krade. Ali, očito, kad dirneš u tu sujetu - gotovo je, iza mirne fasade tobožnjeg mlakonje zapravo je ognjevita narav Zmaja od Noćaja. Kraljević Marko imao je bolji “anger management”.

No, onda je pošlo od zla na gore - kao da su popustile sve ustave. Importirao je u svoj kabinet dva bizarna lika s antipoda, političkih i geografskih. U kakve su se sve pothvate tada upuštali maheri s Pantovčaka poneseni svojim kreacionističkim političkim fantazijama, pokazuje velika “izvanparlamentarna” inicijativa dizanja referendumske revolucije koju je pokrenula voluminozna hrvatska Jeanne d’Arc, suvremena katolička aktivistkinja Željka Markić. Ta je njena akcija bila smišljena kao udar na vodeće stranke, koje je trebalo neutralizirati.

Markićka je zahtijevala da se intervencijom u Ustav promijeni unutrašnje ustrojstvo parlamentarnih stranaka, što bi ih učinilo manje-više neupravljivim, jer bi se dokinuo hijerarhijski “zapovjedni lanac”. Raniji Markićkin referendum oko izmjene obiteljskog zakona, podržala je Katolička crkva, i dobio je široku potporu, jer svi razumiju stereotipove o “svetosti braka”. Ovaj drugi, referendumski udar, koji je pred rulju iznio sofisticirana pravna pitanja, zaustavio je HDZ, koji gospodari ulicom. Koliko je u taj pothvat Željke Markić bio involviran Ivo Josipović?

U njegovu predsjedničkom uredu kao “povjerenici za odnose s vjerskim zajednicama” doista je sjedio dr. Stipe Bartulica, istodobno angažiran na Kaptolu u nadbiskupijskom Uredu za pastoral. Upravo je on bio savjetnik pokreta Željke Markić. No, “antistranački” je referendum propao i u doba predsjedničkih izbora cijela je ekipa otišla u ilegalu. Nisu se javljali novinarima na telefon - nisu mogli podržavati prononsiranog ateista dok njegova protivnica redom obilazi sve crkve u zemlji i pada pred oltare…

Zatim su prošlog, predizbornog ljeta zaredali “susreti treće vrste” na relaciji Pantovčak - Osijek - Mostar, gdje je u buturi tada još čamio Branimir Glavaš, pravomoćno osuđen zbog zapovjedne odgovornosti u serijskom umorstvu srpskih civila za vrijeme rata. Čini se da je Josipović bio spreman probuditi Duha iz močvare. Ne može se drukčije objasniti ono što su raportirali osječki novinari koji svjedoče da su rukovodioci Glavaševa HDSSB-a davali usmene instrukcije mjesnim odborima da glasaju za Josipovića, a ne za Kolindu iz mrskog HDZ-a.

Poslije toga, Ustavni je sud donio odluku da se poništi Glavaševa presuda, što bi značilo da je Ivo to potakao svojim autoritetom, za što nema nikakvih dokaza, ali je otvoreno spekulaciji, s obzirom na brojne indicije. Na američkom sudu s indicijama te otpreme na električnu stolicu, a kod nas ni s dokazima nemaš šanse u tom kvalitetnom europskom pravosuđu u koje se zaklinjao Milanović odbijajući da izruči Perkovića. U to je i Josipović morao biti involviran, jer je Perkovićev sin kod njega na Pantovčaku bio namješten kao koordinator svih hrvatskih obavještajnih službi, kao da mu je mjesto ostavio ćaća.

Što je mogao Ivo početi s HDDSB-om? Prvo, trebali su mu njihovi glasovi da pobijedi Kolindu, kad je već ostao bez birača koje bi mu donio Bandić pošto je obećao da će za nj agitirati (pa su ga odmah otpremili u Remetinec). Drugo, Josipović je tada konstruirao svoju “veliku koaliciju malih stranaka”. Da je izabran s njihovom podrškom, pružio bi im zauzvrat političku perspektivu. Stvorio bi se blok bez kojega se ne bi mogla formirati parlamentarna većina. Takve “ucjenjivačke koalicije” već su se i prije znale formirati uoči parlamentarnih izbora.

Josipoviću je bila nužna potpora “trećeg bloka”, jer ga HDZ nije nipošto želio pa se s njima nije mogao dogovoriti (iako je, navodno, bilo i takvih pokušaja), kao ni s Milanovićem (s kojim se još nitko nije uspio bilo što dogovoriti). S izgledima na vlastiti poraz Zokiju, uostalom, nije konveniralo da na Pantovčaku ostane socijaldemokratski korifej koji bi eventualno posredovao kod stvaranja lijeve fronte. Da se ona formira morali bi prvo njega samoga, Milanovića, odstraniti budući da Mirela Holy, šefica disidentske frakcije ORaH s njim ni po koju cijenu neće u savez - radije bi odjenula haljinu s cvjetnim uzorkom. Josipoviću je, dakle, jedini put bio da stvori neki vlastiti “centar”, pa s tom snagom onda licitira oko podrške SDP-a i osigura ujedinjenje s ORaH-om.

Na da ostvari tu kombinaciju, trebala mu je vlastita stranačka baza. Zato je kao osovinu okupljanja zamislio i pokrenuo “Nacionalni forum” što je osnovan posredstvom njegova prijatelja, liječnika Nikice Gabrića. “Forum” je nastupao pod egidom “Treći put - pravi put” i žalosno propao na prvom koraku, na europarlamentarnim izborima i zatim, finalno, na lokalnim. Gabrić je u stranku kooptirao bivšu hadezeovsku premijerku Jadranku Kosor koju je Josipović prethodno preparirao, pokazavši do koje mjere ne razumije izborno tijelo i politiku - nju mrze ljevičari jer je hadezeovska rezidua, a desničari jer ih je izdala i prešla k neprijatelju. U karijeri je još dospjela nakupiti 18 godina staža u SKJ-u. Zbilja, uzorni profil za Treći put koji vijuga kao vadičep… Tako da je od Trećeg puta ostao klinac, a onda je postalo besmisleno to okupljanje svih i svakoga, uključujući HDSSB.

Cijela ta mega-kombinacija bila je Josipoviću potrebna da promijeni Ustav. Predložio je da se smanji Sabor (i time poveća utjecaj manjinskih stranaka te zapravo stvori kombinirani korporativističko-parlamentarni sustav posve stran idejama demokracije), da se smanji broj županija i jedinica lokalne samouprave (što je hvalevrijedno, osim ako se ne provodi direktivno, u skladu s potrebama novog vrhovništva), te uvede referendumsko glasanje i stavljanje na dnevni red Sabora svakog pitanja oko kojega se usuglasi deset tisuća ljudi potpisujući peticiju (što bi potpuno paraliziralo saborsku, demokratsku proceduru).

Još je bilo predviđeno da se povećaju njegove vlastite ovlasti tako da supotpisuje zakone, što znači da bi vlada postala “his bitch”. Još je tražio da imenuje ustavne suce… Mnogi ustavni suci i profesori ustavnog prava pridružili su se s potporom inicijativi, pogotovo oni koji su s njim bili u bližim odnosima, a istjecao im je mandat. Sad se, doduše, svi prave da s tim nemaju nikakve veze.

Kad se sve to zbroji i oduzme izgleda kao da je Ivo smjerao da legalnim putem uvede (svoju) diktaturu, što je onima koji ga poznaju potpuno inkongruentno s njegovim likom… Još da ima ženu koja je Lady Macbeth - ali nema, Tanja Josipović je, po svim uvidima, jedna potpuno normalna, suvisla i nepretenciozna žena. O čemu je onda riječ?

Opća teorija zavjere dovodi sve to u vezu sa slučajem Perković i udbaškom kabalom koja se silno uzrujala kad je postalo očito da će na njemačkom sudu doći do, čini se, brzog razrješenja, jer München nije Haag. Bit će da je ta hipoteza ipak pretjerivanje, ako i nije sasvim bez osnova, no čini se, ipak, da je problem psihološke, a ne politikološke prirode, jer je Ivin odgovor na gubitak izbora bio iracionalan, a ne superracionalan kako bismo očekivali od takvog kompozitora racionalne glazbe bez duše. Odlučio je, naime, da se - vrati u politiku i osnuje stranku!

Izveo je to na nevjerojatno diletantski način. Umjesto da se mirno povuče na fakultet i čeka da Zo propadne na izborima pa se ponudi SDP-u - uzeli bi ga objeručke, jer je ionako sa svima njima već bio istkao zavjeru gustu kao perzijski tepih iz Buhare - on se na stranku okomio, iako je financirala njegovu kampanju, te najavio da ide protiv njih i protiv njihova šefa.

Josipović je odlučio osnovati svoju “novu” stranku te okupio “the ususal suspects”. Kregar! Gabrić! Pojavila se i Kosorica, doduše u voajerskoj roli promatračice-podupirateljke iz prikrajka. Desničarski web-tabloidi divljaju - “Nova udbaška stranka!” Zapravo, jedna komorna besmislica, ozbiljna u svojoj neozbiljnosti i obrnuto. Šteta što nije drukčije, pa da ipak malo zaljuljaju Zoa, ali tih se likova on zbilja ne mora bojati. Treći put na Treći put - Jo u ništa…Više se s njim, na žalost, nećemo imati puno prilike baviti. Osim ako zbilja ne napiše tu rock operu o Johnu: Lennonius et Ononius Ars Amatoria.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 12:40