Pravosuđe i temeljna prava: Hrvatska ima čak 785.000 neriješenih sudskih sporova

ZAGREB - Gledajte, mi smo do jučer lupali po pisaćim mašinama. Gledam tu tužbu koju je sastavio odvjetnik. Pola je krivo napisano. A zakon kaže da ako tužba ima nedostataka, sud ga mora pozvati da ispravi tužbu. To, naravno, produljuje proces. U ovoj državi loptica je prebačena na suce, a ne na odvjetnike. U građanskim je parnicama strahoviti kaos - žena je tenisicom šarala po podu, svako malo podižući obrve i dotičući okvir naočala.

Sutkinja je, ne želi se predstaviti. Ne smije, kaže. Boljke našeg pravosudnog sustava možemo proći ovako neslužbeno, uz kavu. Službeno imate Ministarstvo pravosuđa, pa njih pitajte, kaže mi.

Tko je na ročištu

Sudovi su pretrpani, nastavlja. Manjak je svega: sredstava, ljudi, podrške...

- Ali, građani imaju sustav kakav zaslužuju - podiže glas.

- Pitajte ih zašto se ne pojavljuju na ročištima. Ne dođu ni tužitelj niti tuženik, samo svjedok koji se onda ljuti što ga ne saslušamo. A po zakonu ga ne mogu saslušati ako nema ni tužitelja, ni tuženika - tumači.

Hrvatska se, kako znamo, već dugo hrva s famoznim Poglavljem 23 Pravosuđe i temeljna prava, a sve su oči uprte u Europsku komisiju (EK) koja će reći jesmo li ispunili tražena mjerila. Prethodno su provedene velike izmjene zakona i pravilnika, od Zakona o sprječavanju sukoba interesa do Zakona o financiranju kampanja, da spomenemo neke, te će mnogi analitičari reći kako u pregovorima postoji politička volja Europe da se Poglavlje 23 stavi ad acta. Ipak, Poglavlje 23 zove se Pravosuđe i temeljna prava.

Kad bi Bruxelles gnjavio

A jedno od tih temeljnih prava je da građanska parnica završi u ‘razumnom roku’, što znači za najviše tri godine. Budimo realni, kad bi Bruxelles cjepidlačio i tražio da se ‘razumni rok’ za građanske parnice poštuje, trebalo bi nam 10 godina da zatvorimo Poglavlje 23.

Naime, s čime se prosječan građanin suočava?

U rukama premećem papirić s adresom ureda odvjetnice A., njezin je ured na atraktivnoj lokaciji, nevelik, očekivano pun polica natrpanih knjigama.

- Pogledajte koliko je prašnjav ovaj fajl - glasno će odvjetnica dižući ogromne registratore teške nekoliko kilograma. Efekta radi, tresnula je njima o stol. Kvrgava slova pisana pisaćim strojem provirila su iz bunta.

- Predmet je iz 1985. godine. Tri su odvjetnika radila na ovome, sad je došlo do mene. Brakorazvodna parnica, no zapeli su na utvrđivanju suvlasništva na dijelu kuće. Dvanaest godina su bili u braku, kuća je glasila na njegove roditelje. Iako su zajedno uređivali stan na katu, žena se ni nakon 26 godina ne može upisati kao vlasnica dijela stana.

Razlozi odugovlačenja

- To je naša realnost - tumači odvjetnica. Dakako, i ona je anonimna, kodeks struke priječi je, kaže, da se predstavi. Vadi još papira, “ovi su 12 godina na sudu, ovi sedam”...

Gledam debele, zelene, razjapljene registratore u kojima su ostale zarobljene nečije najbolje godine. Ulazi odvjetnik iz susjedne sobe. Pravosuđe bi, kaže, kao glavni korektiv, po kvaliteti trebalo odskakati od ostatka društva.

- A ono je uprosječeno, nije ni po čemu bolje. Nemamo kvalitetan sudački kadar. Pravosudna akademija je nova stvar, rezultate neće davati još deset godina. S druge strane, zakoni su poticajni za podnošenje tužbi. Nema sankcije za gluposti, pa se naši ljudi tuže iz najbanalnijih razloga - tumači odvjetnik.

- Zašto parnice traju u beskraj? Treba li tako biti, u čemu je problem? - pitam ga.

- Naravno da ne treba biti tako. Razlozi su konkretni da ne mogu biti konkretniji. Navest ću vam samo neke: u pripremnom ročištu trebaju se iznijeti svi dokazi. Poslije toga ne bi smjelo biti dokaza, što si skupio, skupio si. Tužbu dižeš tek kad si siguran da imaš sve dokaze. Tako je u svijetu. Kod nas, međutim, stalno podnosimo nove dokaze, a suci to dopuštaju. Ako neki i odbije nove dokaze, stranka se žali, viši sud prihvati žalbu, ukine prvostupanjsku presudu i predmet je opet na početku. Eto ti trakavice od procesa - tumači odvjetnik.

- Osim toga - nastavlja - mi nemamo kulturu odlaska na sud. Ljudi se ne pojavljuju na ročištima, a to nitko ne sankcionira. Dva nedolaska i proces već traje godinu dana. Problem je i što viši sudovi često ukidaju prvostupanjsku presudu umjesto da je preinače. Tužimo se, jedan dobije, drugi se žali, viši sud kaže da niži sud nije donio ispravnu odluku, ali je ne preinači, ne promijeni je, nego je ukine. I sve ispočetka. Koliko je trajala moja najkraća parnica? Manje od pet godina nije ni jedna - otkriva odvjetnik.

Bolje bi bilo, kaže, da sud katkad donese i krivu odluku nego da odugovlači.

- Evo vam primjer. Kao mali poduzetnik, recimo, prodali ste nekome robu u vrijednosti sto tisuća kuna. Ovaj vam nije platio. Vi ga tužite i proces traje deset godina. Nakon deset godina, uz godišnju kamatu od 15 posto na iznos u predmetu, tih sto tisuća kuna postaje milijun i 150 tisuća kuna. I konačno nakon deset godina dobijete presudu. Ali, ovaj vaš kaže da nema toliko, nema ni novca ni imovine, odakle njemu milijun kuna. I što ćete! Dobili ste na sudu, izgubili novce, vrijeme i živce, a ne možete ništa, nemate se od čega naplatiti. Da je, recimo, presuda donesena nakon dvije godine, dobili biste svoj novac.

U inboxu me dočekao mail iz Ministarstva pravosuđa:

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA