INTERVJU S PISCEM

Predrag Matvejević: 'Od EU očekujemo pomoć, a oni ne znaju ni kako da pomognu sami sebi'

Najprevođeniji hrvatski pisac govori o svojim susretima s Krležom i Titom te iznosi razmišljanja o svijesti nacije koja traži sadašnjost a da pritom nismo ovladali prošlošću

Predraga Matvejevića, pisca glasovitog “Mediteranskog brevijara” (1987.), upoznao sam davne 1972. ili treće. Bio je to neki drugi čovjek. Pisac “Razgovora s Krležom” (1969.) i “ništa više”. Zapravo, profesor francuskog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1959.-1991.), uredan i česti suradnik Le Mondea, koji je doktorirao na Sorbonni i objavio k tome knjigu “Sartre” (1965).

Nekidan sam susreo sasvim drugog Matvejevića u Gradskoj kavani, u Zagrebu. Nije riječ tek o “Brevijaru”, i njegovoj popularnosti, odnosno brojnim prijevodima na strane jezike, već i o tome da je Matvejević bio i ostao jedan od najpoznatijih i najpouzdanijih komentatora prilika na brdovitom Balkanu, ne samo u novinskom već i u drugim, prvenstveno na TV-u, medijima. U Pariz se preselio 1991., potom u Rim (od 1994., na slavistici), radeći profesorski posao. Danas živi u Zagrebu.

Dakako, ima Francuza, Talijana i drugih Europljana koji Matvejevića poznaju samo kao polit-analitičara; ili ga znaju “samo” kao koautora utjecajne knjige “Gospodari rata i mira” (2000., s klasikom srpske književnosti Vidosavom Stevanovićem i uglednim bosanskim publicistom Zlatkom Dizdarevićem). Ratovi 90-ih dodali su njegovoj angažiranoj esejistici iz ranijeg, socijalističkog razdoblja novu nijansu.

Ako se prethodno anglažirao u odnosu “istočnih”, socijalističkih vlasti prema slobodi mišljenja umjetnika, kako u svojoj, “bivšoj” zemlji, tako i u tzv. istorodnom lageru, poslije se angažirao na krvavoj istini koju su mnogi nerado slušali, i još manje gledali. Zadržao je u tome najskuplju, nezavisnu poziciju, slobodu da putuje među zaraćenima i da mu bezimeni prijete s raznih strana. Danas je među najprevođenijim hrvatskim piscima, i jedan od onih koji su se držali šenoinske maksime: “Oj, budi svoj”.

Kad sam vas upoznao, bili ste mi istoznačnica s Krležom, zbog “Razgovora s Krležom” (1969.). Je li to samo pogled jednog balavca ili predodžba odgovara onom vremenu?

- Mnoge je iznenadilo, pa možda i mene samoga, to što je Krleža pristao na razgovor, to što je uzeo mene, a ne nekog akademika. Tada sam bio mlad čovjek, kad smo započeli razgovor, tek sam završio doktorat. I to je bio, sjećam se, decembar 63. Počimale su manifestacije u Parizu, 68. - to je bilo vrijeme što je srušilo de Gaullea. Tito se izvukao, jedan govor i aplaudirali su mu i pjevali “Širi kolo, kozaračka lolo”.

Neposredan povod vašim razgovorima s Krležom bila je želja Le Mondea da s njim napravite intervju?

- Točno. Prije toga sam napisao jedan tekst, ‘Krleža živući klasik’, i nastojao da akcentuiram posebno ono što se u Francuskoj smatra važnim kriterijima: kako si se držao prije rata, kako u ratu, kako poslije, jesi li podržao Pokret otpora, tko jest a tko nije - mnogi su promijenili stav. Pokazao sam, u stvari, jedan Krležin put komunista 1917. za vrijeme Oktobarske revolucije, 20-ih godina on putuje u Sovjetski savez i nakon toga već se taj njegov komunizam na neki način mijenja, 30-ih godina sukob s Partijom, ratno stanje: mogli su ga ubiti ustaše i partizani. I poslije rata, posebno nakon 48., prilazak Titovoj liniji. To je sve skupa zainteresiralo Francuze, pa je izašao tekst. Zainteresirali su se izdavači, neki koji su se bili oglušili prije: Monde je zatražio za novogodišnji broj intervju. I tako sam ja došao...

Koja je to bila godina?

- 1965. Došao sam jednom, drugi put, treći put...

Onu slavnu Krležinu rečenicu, da ga je mogao ubiti Dido ili Đido, potonji Milovan Đilas demantirao je u svojim memoarima. Što o tome mislite danas?

- Znate šta, mislim da je Đilas mogao svakome biti prijetnja. A sama formula: ‘Đido i Dido’? Krležina je imaginacija volila takve formule. Krleža mi je ispričao prilikom jednog našeg razgovora kako je Tito 1945. napravio dvije stvari. Straža je bila tu pred Krležinom kućom! Krleža je strepio: šta je sad tu ta straža. U stvari, straža je bio partizan koji (ga) je čuvao da ne bi netko uletio, nekakav Đido i ubio Krležu. Kasnije je bio pozvan u Beograd, i tad se desio (taj) susret, rečeno mu je: Idete prvo kod Đilasa pa će vas on odvesti Starome.

Uglavnom, počeli ste se susretati s Krležom. Još nije bilo spomena o knjizi razgovora?

- Nalazili smo se u Leksikografskom zavodu (JLZ)... To su ispočetka bili susreti a ne razgovori za knjigu. Do jedne večeri kad je Krleža jako raspoložen progovorio vrlo upečatljivo. Ja sam mu rekao: Krleža ja ću vam donijet sutra ovo (što smo govorili), imamo intervju za Monde. ‘Ajde da vam vidimo to’. Ja sam to sutradan donio, a tad sam dobro pamtio. Prvu mi je stvar rekao: ‘Vi ste policista, tako pamtite’. Onda je on pogledao, popravio, pa sam mu sutra donio tekst na francuskom a on je pročitao i odobrio. I taj je intervju imao veliki odjek.

U zadnjem izdanju “Razgovora” opisali ste zajednički proces rada, pa je bilo vidljivo koliko je Krleži bilo važno da raščisti i pojasni neke stavove.

- Apsolutno. Izašli su za života (‘Razgovori’), znate. Nitko ne može reći: Matvejević je tu nešto dodao.

Vi ste bili rado viđeni gost Krleže na Gvozdu i akademika Tadijanovića u Ilici. Zagreb je tada imao te neke književne ‘salone’, gdje su se okupljali pisci u određene datume, zbog ovog ili onog. Možete li usporediti domove spomenutih pisaca?

- Tome je vjerojatno doprinijela činjenica da sam ja u to vrijeme dosta bio aktivan u francuskoj štampi. To je bilo vrijeme kad je pariški Le Monde sigurno bio ono što danas nije: najautoritarniji list u Evropi, čitan. U tom listu dobio sam prostor, i tu sam objavio dosta tekstova. Objavio sam i kasnije, 90-ih godina kad sam otišao u emigraciju. I to se znalo u zagrebačkom krugu.

Bili ste važna veza između Pariza i Zagreba?

- Možemo to tako nazvati. Ja tu nisam dopustio da neki moji politički stavovi utječu na izbor. Mene je zanimalo tko dobro piše. To je vrijeme kad ću se ja sprijateljiti s Danilom Kišom, malo kasnije znate.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 05:19