PRESUDA GENERALIMA

PRESUDA GENERALIMA Obrana države, politike i generala Gotovine i Markača osuđena na propast

Najveći hrvatski eksperti za međunarodno i kazneno pravo predlažu strategiju žalbe u Haagu

ZAGREB - Posljednjih dana kolovoza 1995. kad su pripadnici UN-a i svjedokinja prišli selu Grubori vidjeli su većinu kuća u plamenu i pronašli pet ubijenih civila. U štalama je gorjela živa stoka. Svjedokinja je dozivala supruga i otrčala do jedne livade gdje je vidjela njihove dvije krave, prostrijeljene su ležale na travi. Nedaleko od tih krava bilo je tijelo 65-godišnjeg Jove Grubora. Grlo mu je bilo prerezano i nedostajalo mu je pola lica.

Svjedokinja je zapomagala i otrčala u kuću 80-godišnjeg Miloša Grubora koji je bolestan ležao u krevetu. Zatekla ga je na podu u pidžami, ležao je u lokvi krvi. Pokraj njega su bile ispaljene čahure. UN je civile prevezao u Knin jer se spuštala noć i nije bilo sigurno ostaviti ih u tom selu.

Leševi na livadi

Sutradan, 26. kolovoza, s pripadnicima UN-a nastavili potragu su za još četvero mještana. Na zgarištu svoje kuće svjedokinja je vidjela, ispod nagorjele grede, noge. Nakon što je razgrnula pepeo ispod grede našla je svoju 90-godišnju svekrvu. Ležala je na leđima, lica prekrivenog rukama, sva opečenu. Na livadi gdje je našla muža bila su još dva leša: 51-godišnja Milica Grubor izbodena nožem i izrešetana rafalima.

Nedaleko od nje bio je leš 45-godišnjeg Đure Karanovića koji je na vratu imao rane od noža, a na grudima rane od rafala. Jovan Grubor star 73 godine zapaljen je sa svojom kućom.

Nakon sustavnog prikrivanja zločina, o čemu je pred MKSJ svjedočilo više osoba, ŽDO iz Zagreba podiglo je 15. prosinca 2010. godine optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana F. D. (1963.), B. K. (1957.) i I. B. (1973.) zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog kaznanog zakona RH.

Ante Gotovina je u trenutku počinjenja zločina sa svojim jedinicama nastavljao vojnu operaciju oslobađanja dijela BiH, u dogovoru i zajedničkoj akciji sa snagama Armije BiH i HVO-a. Tada je, s prvim istragama koje su pokrenute kako bi se ustanovila odgovornost za zločine, u njega ispaljen haaški “zlatni metak”. Haaško tužiteljstvo ga je ponudilo Sudu, a on ga je, šesnaest godina nakon Oluje, usmjerio na Gotovinu i Markača.

Kreatori plana

Prije 14 dana tročlano sudsko vijeće Haaškog suda kojem je predsjedavao sudac Alphons Orie Antu Gotovinu je i zbog tog zločina u Gruborima osudilo na kaznu od 24 godine zatvora.

Mladen Markač je dobio 18 godina zatvora. To je tek jedan od zločina počinjenih tijekom i nakon operacije Oluja zbog kojih su Gotovina i Markač osuđeni kao pripadnici udruženog zločinačkog pothvata. Sud je zaključio da su zločinački pothvat kreirali Franjo Tuđman, kao ključna osoba te Gojko Šušak, Janko Bobetko i Zvonimir Červenko. I osuđeni Gotovina i Markač.

Cilj udruživanja bio je, tvrdi sudsko vijeće, da se, pojednostavljeno, u okviru legalne vojne akcije Hrvatske vojske, tijekom međunarodnog oružanog sukoba na tlu Hrvatske, trajno ukloni srpsko stanovništvo iz Krajine, kako okupirano područje u presudi naziva sudsko vijeće.

Sloboda za Čermaka

Za obojicu osuđenih generala sudsko je vijeće zaključilo da su svojim postupcima značajno pridonijeli udruženom zločinačkom pothvatu. Ivan Čermak, optužen zajedno s Gotovinom i Markačem, oslobođen je odgovornosti jer nije imao efektivnu kontrolu nad jedinicama HV-a izvan kruga svojih podčinjenih i jer nije bio zadužen, niti imao pravne ovlasti za održavanje reda i mira. Čermak, za razliku od Gotovine i Markača, nije bio ni na Brijunskom sastanku 31. srpnja 1995.

Gotovininim i Markačevim odvjetnicima na raspolaganju je oko sto dana da podnesu žalbu na prvostupanjsku presudu. To je, realno, jedini način da se ospori presuda. Ideja premijerke Kosor da započne diplomatsku ofenzivu, uvjeri svijet da nije bilo udruženog zločinačkog pothvata i da Akademija pravnih znanosti pošalje svoj materijal koji osporava tu presudu, umnogome je pogrešna, jednako kao i razmišljanje o angažiranju Hrvatske u žalbenom postupku kao prijateljice Suda.

Hrvatska nije stranka u postupku i ne može se u njemu pojaviti da bi osporavala činjenice koje se tiču pojedinih osoba. Najlošije u svemu je nastojanje da se utvrdi tko je dostavio transkript i zvučni zapis Haaškom sudu jer to znači da se želi pronaći krivac za pronalazak dokaza, a to nije drugo nego slaganje sa zločinom radi kojega je presuda donesena. Jedini logičan razlog zašto bi trebalo podnijeti žalbu na presudu jest onaj jednostavan - da za zločin odgovaraju krivci, a ako to nisu Gotovina i Markač, onda ne trebaju ni biti osuđeni. Spašavati bilo koga radi popularnosti nije argument u svijetu prava i pravde.

Sto dana za žalbu

“Znači da mi, ako nastavljamo ovaj pritisak, vjerojatno za neko vrijeme, neće biti toliko civila, nego onih, koji moraju ostati, koji nemaju mogućnost otići”, rečenica je koju je na brijunskom sastanku izgovorio Ante Gotovina replicirajući Franji Tuđmanu.

Odvjetnik Čedo Prodanović, odvjetnik koji je u Haagu branio Ademija i prvotni branitelj oslobođenog Ivana Čermaka, kaže da tu izjavu u žalbenom postupku treba prikazati u vojnom smislu, kao smanjenje potencijalnih neprijateljskih vojnika. Brijunski je sastanak, naime, jedan od dokaza na temelju kojega je zaključeno da je postojao udruženi zločinački pothvat, najsnažnija optužba temeljem koje je donesena osuđujuća presuda za Gotovinu i Markača. Brojnost i rasprostranjenost zločina, svjedočenje Petera Galbraitha, Tuđmanove, nakon sastanka na Brijunima, mjere hrvatskih vlasti kojima se otežavao i onemogućavao povratak Srba te organizirano i planirano naseljavanje tog područja Hrvatima, kao i propust kažnjavanja zločina, dokazi su zbog kojih je troje sudaca zaključilo da je postojao udruženi zločinački pothvat u kojem je ključnu ulogu imao Tuđman.

Nemoguća opcija

Većina naših sugovornika smatra da je najbitnije Gotovinu i Markača udaljiti od Tuđmana, od politike, te da treba u žalbenom postupku prikazati da nisu sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

- Osuđeni Gotovina i Markač mogu osporavati osudu po slijedećim osnovima: da združeni zločinački pothvat ne postoji u međunarodnom pravu kao oblik odgovornosti, što mi se čini potpuno nemogućom opcijom za uspjeh - kaže Marko Milanović, docent međunarodnog prava na sveučilištu u Nottinghamu. Pritom vjerojatno misli na već postojeće presude koje su donesene temeljem utvrđenog udruženog zločinačkog pothvata, a prva je bila u postupku Tadić.

Drugi način osporavanja udruženog zločinačkog pothvata koji Milanović ocjenjuje kao “gotovo nemogućim” jest tvrditi i dokazati da “združeni zločinački poduhvat etničkog čišćenja Srba nije postojao”. To bi značilo tvrditi da Franjo Tuđman, pa time ni drugi, nisu razmišljali o Hrvatskoj bez srpske populacije u onom broju u kojem je živjela prije Oluje. Treća verzija strategije osporavanja za Milanovića jest tvrditi žalbenom vijeću da Gotovina i Markač, “kao konkretno okrivljeni, u tom združenom zločinačkom pothvatu nisu sudjelovali i nisu mu bitno pridonijeli. Nije nemoguće da u tome uspiju, ali “ovisi o činjenicama”. Nakon toga ostaje zapovjedna odgovornost, za ista djela, no kazne su manje.

Vesna Alaburić, odvjetnica i braniteljica Milivoja Petkovića u Haagu, podsjeća kako žalbeni postupak nije novo suđenje, dakle ima svoja ograničenja.

- U žalbenom se postupku može osporavati ili tumačenje prava ili utvrđenje činjenica. Kad je riječ o pravu, šanse su male. Kad je riječ o novim dokazima, manevarski prostor je sužen jer će vijeće prihvatiti samo one dokaze koji su do prvostupanjske presude bili nedostupni. A i tada će mijenjati odluku prvostupanjskog vijeća samo ako procijeni da je prvostupanjsko vijeće osobito nerazborito procijenilo dokaze - tvrdi Alaburić.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 03:03