PRIČA O LEGENDARNOM TELEVIZIJSKOM OSOBENJAKU Čovjek koji je učio Jugoslavene seksu

Pogleda strogo usmjerenog u kameru, oštre kratke kose začešljane unatrag, u odijelu s kravatom, Nikša Fulgosi doimao se vrlo autoritativno. Govorio je artikulirano i uvjerljivo, s profesorskom pozom, komplicirane rečenice i riječi nisu mu bile problem, a nije se činilo ni da mu treba pomoć “idiota”, plahte s napisanim tekstom bez kojih televizijski spikeri ne mogu zamisliti ni najjednostavnije najave. Ukratko, bio je ličnost kao stvorena za mali ekran, međutim, nije mu bilo suđeno da tamo dugo i opstane.

Na tog neobičnog djelatnika nekadašnje Televizije Zagreb (danas HTV-a) podsjetila je prošlog tjedna emisija Danka Volarića “Tko je taj Nikša Fulgosi”, uglavnom usredotočena na Fulgosijevu kontroverznu seriju o seksualnom odgoju “Ljubavni jadi Pepeka Gumbasa i Marijete Buble”, koja se počela emitirati 1978. u sklopu vrlo popularnog “Nedjeljnog popodneva” Saše Zalepugina i vrlo brzo naprasno skinuta s programa.

Provokativni sadržaj

Producent HTV-a Mario Orešković, jedan od gostiju emisije, objasnio je i zašto je došlo do toga: provokativni sadržaj nije se činio primjerenim zabavnom mozaiku namijenjenom obiteljskoj publici, epizode su bile predugačke (trajale su od 30 do 37 minuta), a i snimljene crno-bijelom tehnikom, što se doimalo poput šake u oko u programu koji je nastojao impresionirati kolorom. Da je serija pozicionirana u termin iza deset uvečer, zasigurno bi bila emitirana do kraja, to jest gledatelji bivše Jugoslavije vidjeli bi svih 13 epizoda, koliko ih je Fulgosi i najavio u uvodnom obraćanju pretplatnicima Jugoslavenske radiotelevizije.

Ovako obrazloženo, skidanje serije s programa činilo se kao suvisao urednički potez, no današnjem gledatelju u svemu tome nešto je čudno: “Ljubavni jadi Pepeka Gumbasa i Marijete Buble” (imena se odnose na curicu i dečka od četiri-pet godina koje prva seksualna saznanja samo zbunjuju) u Hrvatskoj u kojoj još bjesne polemike oko uvođenja zdravstvenog odgoja kao da su stigli iz druge galaksije. Svaka epizoda napravljena je s dosta humora, što opravdava njezino kratkotrajno uvrštavanje u “Nedjeljno popodne”, no način na koji se govori o seksu neusporedivo je izazovniji nego što suvremeni televizijski standardi dopuštaju.

Rat protiv licemjerja

U njoj ozbiljni liječnici tumače da je najnormalnije što su djeca u dobi od dvije godine fascinirana vlastitim i tuđim spolnim organima, kako bi ih roditelji - kasnije i škola - već od pete godine trebali prosvjetljivati prvim podukama o seksu i nastaviti to sve do puberteta. Uz pomoć obilja citata, inserata i karikatura Fulgosi ratuje protiv licemjerja u odnosu prema golotinji: pokazivanje stražnjice je dozvoljeno, ali ne i “uda” ili “rodnice”. Ukazuje kako se u društvima daleko od civilizacije neusporedivo prirodnije odnose prema spolnosti i prati kako se kroz stoljeća ljudsko tijelo sputavalo i oslobađalo. U svemu tome Crkva nije imala odveć progresivnu ulogu, što autor podvlači nevjerojatnom scenom u kojoj montira katoličkog svećenika kako maše kandilom i afričkog plemenskog vrača u vjerskom zanosu. Već sama činjenica da se nešto malo od svega toga moglo vidjeti na malom programu u nedjelju popodne navodi na konstataciju da je tadašnje socijalističko društvo bilo neusporedivo progresivnije kada su u pitanju rasprave o spolnosti nego ovo današnje, a znakovit je podatak da je serija - kada je napokon desetljećima kasnije emitirana u cijelosti na HRT-u plus i trećem kanalu HRT-a - maskirala stražnjice djeci koja su gola paradirala pred kamerama. Fulgosi nije mogao ni slutiti u kakvoj je zabludi bio kada je prognozirao u jednoj od epizoda da će potkraj 20. stoljeća brigu o seksualnom odgoju preuzeti roboti: već će tada novi konzervativizam u Hrvatskoj tekovine seksualnog prosvjećivanja proglasiti subverzivnima. Pritom, Fulgosi nije bio nikakav radikal, strahovao je da će “antibebi pilule” ugroziti natalitet, a i upozoravao na “ofanzivu pederastije”, no u okvirima heteroseksualnog obrazovanja bio je neusporedivo progresivniji od mnogih koji su se nedavno uključili u rasprave o zdravstvenom odgoju.

Neuspjeli projekti

Volarićeva je emisija, međutim, imala krupan nedostatak, nije bog zna kako obrazložila naslov “Tko je taj Nikša Fulgosi”. O njemu smo doznali jako malo, njegov sin Zoran Fulgosi putem Skypea (živi u Kanadi) ispričao je zgodnu anegdotu kako mu je otac kao srednjoškolac izbacio sliku kralja Aleksandra kroz prozor, nešto više je prostora posvećeno zlosretnom Fulgosijevu cjelovečernjem filmu “Mala Jole” iz 1955., čije je snimanje obustavljeno usred produkcije (o tome su govorili Ksenija Urličić, koja je sa 15 godina u njemu igrala glavnu ulogu, te Antun Vrdoljak, glumac u jednom od redateljevih nastavno-prosvjetnih filmova), a najozbiljnije mu je obrađena televizijska karijera. Štošta toga nije ni spomenuto.

Zbilja, tko je bio taj Nikša Fulgosi? Rođen je 1919. u Splitu, maturirao u Zagrebu, isprva se vrlo uspješno bavio sportskim novinarstvom, a uoči proglašenja NDH bio je glavni dopisnik beogradske Politike za takve teme. U novoj državi nastavlja pisati o sportu, no pred njezin raspad pokazuje i zanimanje za još jedno područje: na prijelazu 1944. u 1945. javlja se na natječaj filmskog magazina Hrvatski slikopis za najbolji scenarij i dobiva drugu nagradu za tekst “Osmi smrtni grijeh” (prvu odnosi tada još nepoznati Branko Belan za “Odnarođenog”). Godine 1948. zapošljava se u zboru Radio Zagreba, ali pisanje scenarija nije zapustio. Krajem četrdesetih mladi Vatroslav Mimica postao je direktor Jadran filma i sjeća se da ga je impresionirao Fulgosijev scenarij “Krčelići neće ljepote” po istoimenoj noveli Josipa Kozarca. “Bio je vješto napisan, gotovo kao da je holivudski”, komentirao je.

Od tog projekta nije bilo ništa, ali je 1952. dovršio scenarij za “Petricu Kerempuha”, našu inačicu “Tilla Eulenspiegela”, koji je trebao režirati Krešo Golik, još na krilima friškog uspjeha sportske komedije “Plavi devet”. Golik je bio vrlo zadovoljan tekstom, Vladimir Tadej već je napravio skice za scenografiju, no tada je već bila u tijeku velika strukturalna preobrazba kinematografije, filmaši su izgubili radna mjesta i postali slobodnjaci, skupe produkcije proglašene su nepoželjnima pa se odustalo i od “Petrice Kerempuha”. Fulgosi, koji je još u gimnaziji i na fakultetu (neko je vrijeme studirao pravo) pisao kriminalističke i pustolovne romane u nastavcima, odlučio je svoj scenarij pretvoriti u predložak za strip: nazvao ga je “Neznanac”, objavljen je u Horizontovu zabavniku, a crtali su ga - između ostalih - Walter Neugebauer, Andrija Maurović i mladi Jules Radilović. Tih je godina napisao scenarije za još pet stripova i zato ga poznavatelji te umjetnosti i danas ubrajaju u najrelevantnije autore tog razdoblja.

U Jadran filmu on je bio netko na koga se računa, pa ne čudi što su mu povjerili režiju filma “Mala Jole” po vlastitom scenariju. Nije baš bilo lako ući u taj krug, Krešo Golik, Branko Bauer, Fedor Hanžeković, Vatroslav Mimica, Branko Marjanović i Šime Šimatović bili su provjereni kućni filmaši, a sada im se trebao pridružiti i Fulgosi. Smatralo se da je vrsni filmski znalac, ali i popriličan ekscentrik. Nije imao svoj društveni krug (što je bio popriličan minus), prepričavale su se - uglavnom istinite - anegdote da je štopericom mjerio vrijeme koliko mu treba od kuće do Jadran filma, da bi odlazio u kino i gledao film zatvorenih očiju kako bi bolje uočio tonske finese, supruzi bi određivao jelovnik za čitav tjedan, a kasnije se na televiziji u smijehu prepričavao njegov izgovor zašto odbija sastanke četvrtkom: tada, naime, obavlja “bračne dužnosti”. Knjiga snimanja za “Malu Jole” impresionirala je i stoga što je sadržavala dvostruko veći broj kadrova nego što je tada bilo uobičajeno.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista