Razbuktala se velika rasprava. Iza nje stoji veliko pitanje...Sloboda medija: da ili ne?

Nemoj se nadati da možeš / potkupiti ili pridobiti / hvala Bogu! / britanskog novinara./ Ali, znajući što / će on učiniti / nepotkupljen / za to nema niti razloga”, stihovi su pjesme “Britanski novinar” uglednog britanskog pjesnika Humberta Wolfea.

Wolfeovo vrijeme, prva desetljeća dvadesetog stoljeća, bilo je vrijeme u kojem je London bio jedini grad na svijetu s jedinstvenom novinskom republikom. Ona se protezala tik uz sjevernu stranu Temze, između zgrade parlamenta na zapadu i financijskog središta City na istoku. Ulica Fleet bila je poznata kao “ulica tinte”, a među nekima “ulica srama”. Ovdje su se nalazile gotovo sve velike redakcije povijesno velikih naslova i infrastrukturalna mreža za njene djelatnike - uglavnom sastavljena od barova s povoljnim pićem. “Čitavo stoljeće ulica je bila besklasna Ilirija, teritorij iz mašte gdje su ekscentrični stari etonianci, neotesani Velšani iz državnih škola, novinari iz Manchestera opsjednuti praćenjem kriminala, istočnoeuropski marksisti i ljutiti Australci živjeli rame uz rame, a konvencionalna obilježja bogatog Londona privremeno su suspendirana”, piše britanski novinar Andrew Marr, i sam svjedok Fleet Streeta. Od press republike koja je živjela po svojim pravilima ostale su tek sjajne legende. No, iako zgrade koje su naseljavali veliki novinski naslovi danas pripadaju Goldman Sachsu i sličnim bankarskim divovima - novinari dnevnih novina u Britaniji i danas se nazivaju Fleet Street novinari, svojevrsni hommage paloj republici.

Summit urednika

Ona je ipak, sasvim neočekivano, oživjela ovoga tjedna, kada su se u restoranu The Delaunay, nedaleko od ulice Fleet, na doručku sastali svi glavni urednici najvažnijih naslova u zemlji. Uz kavu, žitarice i pečena jaja, umjesto gina i burbona kao nekoć - jer valjalo je ostati trijezan - za stolom su se našli glavni urednik The Timesa James Harding, njegov omraženi kolega iz Daily Maila Paul Dacre, Guardianov Alan Rusbridger, urednik najprodavanijeg britanskog naslova The Sun Dominic Mohan, njegov kolega iz desno orijentiranog Daily Telegrapha Tony Gallagher, urednik Mirrora Lloyd Embley, urednica Evening Standarda Sarah Sardy, urednik najstarijeg britanskog magazina The Spectator Fraser Nelson i njegov kolega iz uglednog Financial Timesa Lionel Barber. Nekome tko ne poznaje animozitet među britanskim naslovima i njihovu podijeljenost na ljevicu ili desnicu, rjeđe centar, ovaj bi se prizor učinio uobičajenim novinarskim druženjem. No, uvjeravam vas, konsenzus među nabrojenim naslovima vrlo je rijedak. Ustvari, toliko rijedak da se prošli put dogodio prije tri stoljeća. No, ovo je bila izvanredna situacija koja je iziskivala zajedništvo i borbu.

Poput revolucionara, za doručkom toga jutra veličali su godinu 1695. kada je ukinuta službena novinska cenzura i ime Johna Wilkesa, prvog heroja novinarske slobode. Jedan od prisutnih citirao je Wilkesov slavni govor: “Novinarska sloboda je pravo svakog Britanaca i ona je najčvršći zamak ove zemlje. Ona predstavlja strah za sve loše ministre s mračnim i opasnim planovima ili slabostima, nesposobnosti i podvojenosti, prejakima da bi odoljeli prijeziru čovječanstva.” Pokazalo se, tako, da osim istih heroja, urednici naslova s međusobno različitim vokacijama imaju još nešto zajedničko: ljubav prema slobodi medija.

Cameronov poziv

Upravo novinarska sloboda je središnja tema medijskog ispitivanja Leveson. Sedamnaest mjeseci, šesto svjedoka, četiri milijuna funti i tisuću devetsto osamdeset i sedam stranica izvještaja filtriranih u jedno pitanje - sloboda medija: da ili ne?

Naoko jednostavno pitanje podijelilo je Britaniju. Za početak, naciju. Prema novoj anketi agencije YouGov 58% ispitanih građana želi zakonsku regulaciju medija, 26% se protivi. U Westminsteru slična slika; Nick Clegg, koalicijski partner Davida Camerona priklonio se opoziciji i zajedno s vođom laburista Edom Milibandom traži uvođenje zakona kojim bi se kontrolirao rad medija. Premijer David Cameron ostaje sam u bici da zadrži slobodu medija. Kako mu, nakon javnog zgražanja koje traje od prošloga ljeta kada je skandal hakiranja ukazao na sve što ne valja u britanskom novinarstvu, ponestaje argumenata, pozvao je ljude iz novinske struke da osmisle alternativu strogom zakonu koji bi zauvijek promijenio sliku medija u Ujedinjenom Kraljevstvu. “Sat otkucava”, poručio im je premijer, koji se pokazao suvremenim herojem medija. “Morate smisliti sustav regulacije koji će biti točno onakav kakvog ga je Leveson zatražio”, rekao je početkom tjedna urednicima okupljenima na prvom katu Downing Streeta britanski premijer.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista