Obrijane glave, atletskog tijela, ugodnog glasa, s laganim smiješkom na usnama mladi kazališni i televizijski glumac Mislav Čavajda osvaja svekoliku publiku u Hrvatskoj. Igrao je Krležina Leonea u riječkim “Glembajevima”, Sofoklova Kralja Edipa sa štakama na festivalu u Dubrovniku pa dobio glavnu nagradu - viteza Orlanda. Tijekom dvije godine bio je član američke putujuće teatarske trupe Every House has a Door iz Chicaga. Čavajda se kreće lagano, miran je i ozbiljan, nauči svaki dan nešto novo, sjajno glumi, šarmantno pjeva, izvrsno pleše, ide u teretanu i pazi što, kako i gdje jede. Počeo je studirati pravo, po maminoj želji (mama je javni bilježnik), a diplomirao je na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Jedan je iz niza iznimno nadarenih mladih hrvatskih glumica i glumaca, koji danas vladaju našim kazalištima i televizijom. Uz Ozrena Grabarića, Čavajda je na vrhu. Upravo večeras, u televizijskom showu, “glumi” plesača i to - savršeno. Hamleta još nije igrao... Živi u Zagrebu, sam, sa svojim ogromnim smeđim labradorom koji se zove Mur.
Svjesni ste svojeg izgleda i svojih talenata?
- Ma, jesam, ali to nije bitno. Ja sam glumac i uživam u tome. Sve što ste u uvodu rekli o meni je tek - u službi glume. Glumac mora biti savršeno pripremljen i ‘zagrijan’ instrument. I tijelo je vrlo bitan ‘alat’ u kazalištu.
Nije gluma teška
Gluma je težak posao?
- Nije. Gluma je vrhunac igre, radosti. Ali, priprema je vrlo zahtjevna, teška, surova...
Čavajda znači nešto?
- Sigurno, ali ne znam što. To je prezime češće u Slovačkoj nego u Hrvatskoj.
Svi Čavajde su iz Našica?
- Mislim da jesu. Ja sam prvi koji je rođen u Zagrebu. Malo nas ima. Slavonci smo. U Slavoniji ima mnogo Hrvata podrijetlom iz Slovačke i Češke, to se zna.
U Hatzovoj ulici u Zagrebu, u plesnoj školi Harmony, vježbate plesati?
- Da. Drago mi je što ste ovamo došli. Pa, znate da sudjelujem u ‘Plesu sa zvijezdama’?
Prve godine Akademije
Znam. To vam je nova ‘uloga’?
- I je i nije. Zapravo, imate pravo, i to je uloga. Predstava - bez riječi. Pokret i glazba.
Vježbate ples svaki dan?
- Nego kaj? Naravno. Ja nisam baletan. Kao klinac nisam nikada učio ples. Ali svašta sam drugo prošao i izmučio svoje roditelje. Učim glumu od sedme godine. Bavio sam se raznim sportovima. Ples, nikada ranije.
Zvjezdana Ladika, famozna učiteljica glume, i vas je ‘stvorila’?
- Je, je. Bio sam u njenom Studiju trinaest godina.
Na kazališnoj Akademiji našli ste ono što ste očekivali i željeli?
- Hmmm... Nakon što 13 godina odrastate s gospođom Ladikom, u tom njenom svijetu bogatom maštom, pa onda dođete na Akademiju, slijedi vam hladan tuš i - prizemljenje. Ulazi se u neku ‘pedagošku metafiziku’ koja mi se, u početku, nije sviđala. Čak sam se tri godine gubio i tražio na studiju glume. Tek sam na četvrtoj godini postao svjestan da sam - glumac.
Tamo nije bilo one čedne igre kao kod Ladike?
- Nije. Ako se na Akademiji ne nametnete već na prvoj godini, onda ste više-manje sami sa sobom. Nisam se nametnuo na prvoj godini. Bilo je frustracija. Počeo sam se čak pitati je li to - to što ja hoću ili da se vratim na pravo? Onda se dogodila ona prva sapunica ‘Villa Maria’. Tamo sam se opustio i počeo, konačno, profesionalno glumiti. Guštao sam. Šokiralo me da su mi mnogi kolege zamjerili što sam otišao u ‘sapunicu’. Rekli su da je to - rušenje digniteta profesije. No, uskoro su ti isti kolege počeli glumiti u sapunicama.
Što danas mislite o sapunicama?
- Može se tamo naučiti zanat, pogotovo mladi glumci. Bio sam tada, kada sam dobio ponudu, u klasi profesora Bobe Jelčića. On mi je rekao: ‘Idi, bit će dobro za tebe’. Zahvaljujem mu. Imao je pravo. A što mislim o sapunicama? TV publika voli sapunice.
Svaki dan vježbate svoje tijelo? U teretani?
- Itekako. Imam osobnog trenera. Gluma je posao na duge pruge i ne smije se zanemariti tijelo. Ako želite opstati u glumačkom životu, morate se baviti i tijelom.
Zašto ste otišli u Chicago?
- To je bilo 2009. Na Eurokaz je došla američka družina The Goat Island te su napravili glumačku radionicu u iTD-u. Došlo nas je dosta glumaca, studenata glume, plesača... Nakon završetka te škole odabrali su koreografkinju i plesačicu Selmu Banić i mene za novi kazališni projekt te umjetničke grupe koja se potom prozvala Every House has a Door. Tako sam otišao u Ameriku, u Chicago. To je trajalo oko dvije godine. Živio sam u Zagrebu i u Chicagu, putovao tamo, vraćao se... Napravili smo kazališnu predstavu temeljenu na Makavejevu i njegovom radu. Igrali smo je u Chicagu i na turneji po Americi. Potom smo je izveli u Rijeci i u Zagrebu.
Korisno iskustvo za vas?
- Apsolutno. Prednosti su, u Americi: iznimna profesionalnost, konkurencija, uvažavanje mišljenja glumaca, točnost, suradnja. Mane: uvjeti u kojima žive i stvaraju američka kazališta su lošiji negu u Hrvatskoj. Naravno, osim Broadwaya.
Željeli biste opet ići preko bare, biti američki glumac?
- Nisam to isključio. Ja sam tamo otišao i na audiciju za postdiplomski studij na Columbia University. Uspio sam, upao sam, i to, naravno, na engleskom jeziku.
Što ste pokazali od svojih umijeća?
- Shakespeareova ‘Jaga’, ‘Braću Karamazove’...
Napravili ste postdiplomski na Columbiji?
- Nisam. Bilo je to financijski, za mene, neizvedivo. Godina košta oko 50 tisuća dolara, studij traje tri godine... plus životni troškovi. Skupo.
Beba labrador
Razmišljate li o internacionalnoj karijeri?
- Otkrit ću vam tajnu koju nisam dosad nikome rekao: nisam to isključio. Teško je dobiti priliku dokazati se, u Americi, na primjer. Odrastao sam na europskom i holivudskom filmu. Jednom, još kao klinac, mami sam obećao: “Mama, ti ćeš jednog dana imati Oscara na svom stolu...’
Imate poroke? Pušite?
- Da. To mi je gušt. Alkohol izbjegavam. Alkohol glumcu uništava i psihu i tijelo.
Ima i ugodnih poroka.
- A, Bože moj, naravno.
Vidio sam vas na fotografiji s velikim psom...
- Je, to je moj labrador. Ima 12 godina, ali još se uvijek ponaša kao beba.
Jako vas je boljelo kada ste u Dubrovniku povrijedili nogu?
- Jako je boljelo. Desilo se to na javnoj generalnoj probi ‘Edipa’, pred publikom, 400 ljudi. Dan prije premijere. Gadno. Nikad mi se u životu nije desila takva povreda. A, bio sam pasionirani skijaš i nikad se ranije nisam povrijedio. U Dubrovniku mi je iskočilo koljeno. Zatim sam se srušio na pod pa se to koljeno vratilo u ležište. Nevjerojatna bol. Digao sam se i odigrao predstavu do kraja i plakao od boli. Što drugo? Do kraja predstave još mi je dva puta iskočilo koljeno. Zanimljivo, ta povreda se dogodila dok sam stajao na mjestu, nisam nigdje trčao. Doris Šarić Kukuljica je bila uz mene, stajali smo u plitkoj vodi u kojoj su bile alge. Naguravali smo se. Poskliznuo sam se. Otkazali smo premijeru za nekoliko dana. Htjeli su posve otkazati predstavu, ali bila je to suviše velika prilika za glumca, za mene. Bolnica, brzi popravak noge i odigrao sam premijeru, bio sam Edip s dvije štake. Ustvari, sve je sjajno ispalo što se tiče Edipa. Mislim da je predstava, spojena s mojim stvarnim stanjem, zapravo dobila na snazi. No poslije sam se oporavljao godinu dana.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....