PODSTANARSKE MUKE

Reporter Nedjeljnog u akciji: Kako sam unajmio stan

ZAGREB - Joj, dragi moj gospodine, pa rekli smo da je cijena 500 eura. Naravno da je to bez poreza. Što mislite da bi se meni isplatilo iznajmljivati ovaj stan da plaćam porez? Ovo ja vama radim kao uslugu što vas ne prijavljujem. Da idem na prijavu, mogla bih komotno ovaj stan iznajmiti nekom poslovnjaku za 900 eura. Ne trebate mi vi!” “Ček, ček, ček…”, zuji mi kroz glavu. “Jesam li ja to dobro čuo ovu ženu?” Stojimo u stanu na četvrtom katu Badelova nebodera u Vlaškoj ulici u Zagrebu.

Stan je lijep, onakav kakve sam znao viđati kao klinac kada sam sa starcima išao kod obiteljskih prijatelja. Vidi se da nije novogradnja - zidovi su pravi, a ne komadi kartona, vrata masivna, sve ima nekog duha. Došao sam ga pogledati s Anom, dugogodišnjom curom.

Bio je to možda treći ili četvrti stan koji smo išli gledati. I znao sam da bi to moglo biti to. Ja sam nagnuo glavu, ona digla obrve. Razumjeli smo se, stan je vrlo cool. OK, možda je namještaj malo bezveze, ali nije gadan. A bome sam se nagledao gadnog namještaja zadnjih mjeseci. Naime, početkom godine, odlučio sam se odseliti od roditelja.

“Ma kud ćeš sad, super ti je kod roditelja, mama te hrani i pere veš, ništa ti ne fali. Vidiš da je sranje, daj izdrži još malo, pa ćeš skupit neke pare i kupit svoj stan, što ti je to dignut neki kreditić.”

To je podrška koju sam dobio od doslovne svake osobe koju sam obavijestio da tražim stan i da se želim odseliti od roditelja. Zbunjene face, nevjerica i sprdanje. Nitko nije mogao vjerovati da bi se neki normalni 23-godišnjak koji je tek počeo ozbiljno raditi odselio i to, pazi sad, ne u svoj stan, nego bi unajmio nešto. “Joj, Vučko, pa nisi valjda lud da ideš u podstanare, nek ti starci pomognu kupit nekaj”, kaže mi frendica. “Ne želim kupiti stan.

Nije stvar da ne želim nešto svoje. Ovako mi je jednostavno draže. Mogu otići kada god mi se poželi, preselit se u drugi grad ili veći stan bez ikakvih briga.” Uvijek dajem isti odgovor. I uvijek me dočeka isti izraz lica. Nešto između potpune zbunjenosti malenog psića koje ne razumije što se događa oko njega i razočaranosti. Ali, kasnije saznajem, to je izolirani incident. Pričam s malo starijim kolegama na poslu. Njima je sasvim normalno uzeti stan u najam. Mora da je to do moje generacije. Jednostavno ne žele otići od kuće.

U redu, očito nemam 100.000 eura trenutno na računu da mogu kupiti stan u gotovini. Nije baš ni da bi mi roditelji bili oduševljeni da im se pojavim i kažem da mi je dosta života s njima i da se izvole snaći kako god znaju i da mi iz ovih stopa kupe stan. Kredit mi se definitivno ne diže. Premlad sam i još uvijek nedovoljno ozbiljan da bih bio zadužen.

Imao sam te predivne sreće da četiri godine studiram u Americi. I dandanas se sjećam prvog dana i doseljavanja na kampus. Roditelji uzbuđeni, ja uzbuđen, jedino se mlađa sestra dosađuje. Prolazim kojekakve orijentacijske seminare, skupljam sve papire koji mi trebaju i nalazim se s roditeljima pred zgradom u kojoj ću živjeti prve godine. Ulazim u sobu, upoznajem se s cimerima, sve super.

Okrenem se, a kad ono majka mi sjedi na krevetu i plače. Ne, nisu to bile ponosne ili radosne suze. Vidio sam da plače i misli isto ono što i svi kojima sam nedavno rekao da uzimam stan u najam: “Pa dobro, što ti pobogu sve treba?”. Uplašila se bijelih hladnih ciglenih zidova, gumiranih madraca i sveopće depresivnosti sobe u kojoj ću provesti prvu godinu. Mora da nikada nije vidjela hrvatske studentske domove.

I napokon. Osamnest godina. New York. Samački život. Siguran sam da ne može bolje od toga. Ali već nakon godinu dana slijedi šamar.

Dovoljno sam bio samouvjeren da napustim studentske domove i potražim stan s cimerima. Uf, kolika greška. Nas trojica smo se zgurali u stan koji sigurno nije mogao imati više od 40 kvadrata. Ali to je cijena života na Manhattanu. Godinu nakon toga sam već bio preko rijeke u Queensu. Ali me tamo zarazio virus samačkog života. Nije pomogla ni godina dana magisterija u Amsterdamu gdje sam također živio u unajmljenom stanu.

Kada sam se vratio u Zagreb, nešto nije bilo u redu. Nije da mi je smetalo živjeti s roditeljima. Znaju oni da ih obožavam. A i žao mi ih je ostaviti same jer s toliko tehnike u kući neki wireless će se morati pokvariti ili će ispasti neka žica iz TV-a. Ako odem, tko će to popravljati?

Ali svejedno, nešto me kopkalo iz dana u dan. I još sam se redovno čuo s prijateljima iz Amerike. Ne samo da su se svi odselili od roditelja u unajmljene stanove, nego ih je većina završila na potpuno drugom kraju države. A s druge strane, gledam svoje prijatelje. Eno jednog, skoro će 30, taman se oženio, ali žive kod njenih roditelja. Mislim da cijela ekipa iz srednje još uvijek živi sa starcima. Ne smeta im što nemaju svoju slobodu, iako svi rade i stvarno si mogu priuštiti samostalni život. Nisu sami u tome. Statistika kaže da 71 posto muškaraca u dobi između 20 i 30 (među koje, jel’te, spadam i ja) još uvijek žive s roditeljima. I zato je odluka pala. Odlazim i sretno mi bilo.

No prvo sam trebao uspostaviti neka pravila. Moram nekako suziti pretragu jer inače bih šest mjeseci samo čitao oglase da pregledam svaki stan. Odmah sam odlučio da neću žuriti. Imam gdje živjeti pa sam se mogao posvetiti traženju stana koji će me stvarno oduševiti.

A savršeni stan bi izgledao ovako: 50-60 kvadrata, po mogućnosti negdje u blizini posla, maksimalno dvosoban (jer sam brzinskim pregledom oglasa zaključio da većina novogradnja u 60 kvadrata uspije utrpati dnevni boravak i dvije spavaće sobe što bi meni, samome, dalo dvije minijaturne spavaće od kojih bi samo jedna imala funkciju), obavezno s garažom i ne skuplji od 500 eura mjesečno. Aha, i još jedna stvar. Najmodavac me obavezno morao prijaviti i plaćati porez.

I tu se vraćamo na priču s početka i prvu lekciju koju sam naučio - hrvatski najmodavac odbija plaćati porez. Nije baš da me to iznenadilo. Nije ni ljude oko mene. I opet su me napali: “Pa što tebe briga dal’ on plaća porez. Tebi ni iz džepa ni u džep”. Eh, kad bi barem bilo tako jednostavno.

Mislim, ako se već vodim po principima koje sam naučio u Americi, onda bi bio red da cijelu stvar izguram do kraja po tom uzoru i inzistiram na prijavi. Osim toga, čuo sam svakakve priče. Kaže mi cura da su njenim prijateljicama svako malo gazde ulazili u stan dok nisu bile doma. Kaže kolega s posla da se njemu prije par godina pojavio gazda i rekao da mu stiže rodbina u posjet i da će spavati u njegovom stanu. Kad se požalio, gazda mu je fino rekao da se može spakirati i odseliti ako mu se to ne sviđa. I potpuno je u pravu.

Teško je u Hrvatskoj biti podstanar. Riječ ima negativni prizvuk, gotovo poistovjećenu s beskućnikom, a gazde to koriste da bi opetovano upozoravali ljude čiji je stan zapravo, bez obzira na to što mu se na kraju svakog mjeseca mora uplatili ne baš mala svota za najam. Baš zato želim biti prijavljen. Želim čvrsti ugovor koji mi garantira da mi se nitko neće prešetavati po stanu bez mog znanja, da se gazda neće pojaviti usred noći s prijateljima i objaviti mi da bi on baš sad odigrao partiju bele s prijateljima, ali, eto, ne može doma zbog žene, pa će se oni smjestiti kod mene.

Iznio sam pravila roditeljima. Prvo čuđenje, a onda urnebesni smijeh. Kažu mi da nisam normalan, ali ipak sam im sin. Nije im drago, pogotovo majci, ali će mi valjda pomoći. I sada pitanje od milijun kuna… Kako se zapravo traži stan? Prvo kreće runda informiranja. Poznajem doslovno jednu osobu za koju znam da živi u unajmljenom stanu, Vladu, kolega s posla. Od njega sam posrkao svo moguće znanje o iznajmljivanju stana.

Naoružan novim znanjem bacio sam se u traženje. Prvo je krenulo raspitivanje. Ništa. I taman kad sam skoro odustao, javlja mi se frend. “Ej, čuo sam da tražiš stan. Meni se baka odselila u kuću na moru i sad njezin stan zjapi prazan.” Zvučalo je predobro da bude istinito.

Osamdeset pet kvadrata, u vrlo mirnoj ulici na Šalati (pa će i mama to lakše podnijeti jer sam im blizu), s garažom i parkirnim mjestom ispred, i to ne za preveliku lovu - 300 eura mjesečno. Znao sam da nema šanse da me prijavi, ali preživjet ću to. Ipak, frend mi je, pa neće me valjda on prevariti. Dogovor je pao da prije posla jedan ponedjeljak dojurim do stana. “Ej, di si, šta ima…” Nismo se vidjeli godinama, i iskreno mi je bilo drago što ga vidim. Ali hej, moram na posao, dosta razgovora, ajmo vidjeti stan. Penjemo se hladnim stepenicama građanske vile iz 60-ih na drugi kat. Zasad mi se sviđa. A kad tamo šok.

Ljudi moji, ja sam doslovno bio spreman okrenuti se i nikada više ne pričati s njim kada je otključao vrata od stana. Ne znam uopće gdje da počnem. Najbolje od suludo snažnog mirisa naftalina od kojeg sam skoro povratio i prije nego sam ušao. Osamdeset pet kvadrata? Da, ima i tri sobe. Od kojih dvije imaju počupane parkete, a u onu jednu je naguran namještaj koji je inače zauzimao sve prostorije. WC bolje ne spominjati jer još uvijek imam noćne more.

I što sad? Ne mogu udariti čovjeka što mi toliko troši vrijeme, dugo smo prijatelji. Ozbiljno razmatram da ga pljunem u lice. Vidi i on da mi se lice deformiralo od bijesa.

“Ma to smo malo krenuli renovirati kad se baka odselila. Ponestalo nam je para, znaš kako je to. Evo, mogli bi sav namještaj u ove dvije sobe prebacit, pa se ti fino u ovoj uređenoj smjesti, a onda ćemo od tvoje stanarine plaćati ostatak renovacije.

Ako je tolki problem, možemo se dogovorit na 250 eura.” Ma nemoj, majmune, mislim si. Ali pristojan sam ja dečko, pa šutim. “Čuj, moram malo razmislit. Znaš, na poslu sam uglavnom do kasno navečer i stvarno mi treba potpuno uređen stan. Mjesto gdje se mogu opustiti.” I gdje me neće pojesti ogroman žohar za kojeg sam siguran da sam ga vidio kako se panično pokušava sakriti između madraca i kreveta kad nas je ugledao, dodajem u sebi. Još smo malo popričali o starim vremenima, obećali si da ćemo se uskoro vidjeti i razišli. Ne trebam napomenuti da se od onda nismo čuli. I vjerojatno nećemo još dugo.

Sljedeći korak: stižem na posao i otvaram svaku društvenu mrežu na koju sam se ikada prijavio. “Ljudi, tražim stan”, pišem i dajem približan opis što očekujem.

Mislim da u životu nisam toliko puta u minuti stisnuo refresh gumb na mailu nego tih 2-3 sata nakon što sam pitao svoje vjerne virtualne prijatelje za pomoć, očekujući ikakvu povratnu informaciju. Koliko sam odgovora dobio? Nula! Tek pred kraj dana su polako počele sipati sugestije. “Ej Vuk. Imam ti ja divan stan. Puno jeftiniji od ovog što ti tražiš.

Tristo eura, 65 kvadrata. Evo ti link na fotke.” Kad gle čuda, stvarno dobar stan. Prostran, lijepo namješten, ulica izgleda mirno. Aha, zapamtite, svaki stan ima neki problem. Ovaj je bio malo iza Sesveta. Uf… Mislim, preživio bih, ali radim kod Cibone. To što bi uštedio na stanarini sigurno bi potrošio na benzin za svakodnevnu vožnju. Koja bi trajala zauvjek. Znam, razmažen sam, ali ne mogu si pomoći. Evo i druge ponude, frend od frenda ima divan stan odmah pored zgrade Jutarnjeg. Divno! Samo opet, omanji problem. Stodvadeset kvadrata i 1500 eura. Pa dobro, dragi prijatelji, jeste li vi pročitali moj oglas?

Ništa, idemo dalje. Pitam roditelje za savjet. “Mali, kupi Plavi oglasnik, ne možeš fulat tamo. Idi pogledat kolko god stanova treba, imaš vremena,” kaže mi stari. Ajde, treba sve probati. Prošetam se do kioska i kupim oglasnik. I idemo u potragu. Plavom olovkom označim svaki stan koji mi se učini prihvatljiv, crvenom one koji mi se stvarno sviđaju. Već u prvom pregledu oglasa sam našao 30-ak stanova.

Ali, kao i do sada, problem. Ja sam ipak dijete interneta. Sve stanove koje sam našao u Americi i Amsterdamu bili su nađeni preko interneta. A kada tražiš stan preko interneta, ne moraš se nimalo pouzdati u opis, već fino vidiš stan na fotografijama. Ovo u oglasniku su bili isključivo opisi koji su me sumnjičavo podsjećali na opis za onaj predivan rastureni stan koji mi je prijatelj pokušao uvaliti. Pa trebalo bi mi dva tjedna za obić sve te stanove, a nemam pojma što bi me dočekalo. Doviđenja, oglasnik!

Vrijeme je za ozbiljnije korake. “Ana! Trebam pomoć!”, panično se javljam curi. Jadna se zabrinula da se nešto dogodilo. “Ma jok, trebaš mi pomoći naći stan’. I bacamo se oboje u sveopću internetsku potragu. Ne možete zamisliti koliko Hrvatska ima sajtova za prodaju i iznajmljivanje nekretnina.

U tolikoj navali stranica, sadržaj se konstantno duplira. Tako da mi se nakon tjedan dana činilo da cijelo vrijeme gledam u istu garsonijeru od 25 kvadrata na Trgu bana Jelačića (za koju sam i dandanas uvjeren da je zapravo samo soba u nečijem stanu) koja se iznajmljuje za 800 eura mjesečno. Puno veći problem od dupliranog sadržaja je način na koji te stranice funkcioniraju. Iako očito svaka osoba u Hrvatskoj ima svoj online biznis prodaje nekretnina, izgleda da nitko nije uložio novac u izradu sajta. Stanove u Americi sam našao preko craigslist.org.

Sajt vjerojatno ne može biti ružniji, ali, dovraga, kada u craigslist upišeš dvosobni stan do 60 kvadrata do 500 eura u Zagrebu s fotografijama, dobiješ upravo to. Kod nas na takav upit obično izbacuje poljoprivredna zemljišta, garsonijere u Varaždinu i vile u Dubrovniku. Hmpf...

Njuškalo je bio moj jedini spas. Dizajn nije suludo dobar, ali, dovraga, barem funkcionira i traži samo ono što ja želim.

Osim toga, jedini ima fotografije za 95 posto stanova koji su me zainteresirali. A to mi je važno. Ne bih mogao reći koliko smo vremena Ana i ja proveli tražeći stanove na Njuškalu. I, onda, veliko otkriće! Pa i kod nas postoje agencije za iznajmljivanje stanova! To te ja pitam!

Odeš fino čovjeku i kažeš što te točno zanima, platiš mu i on se pojavi sa stanom upravo za tebe. S Njuškalom i svim agencijama smo pregledali sigurno 300 različitih stanova. Od toga smo odmah mogli otpisati dvjesto. Tjedan dana kasnije, izbor smo spustili na dvadeset.

Tjedan nakon toga, bili smo sigurni da želimo ići pogledati pet stanova. Ana je obećala da će ići sa mnom jer nitko, a pogotovo roditelji, ne bi meni samom prepustio odluku u kakvom ću stanu živjeti. Kao što sam se zaljubio u predivan penthouse sa zidovima prekrivenim hrastovinom i jacuzzijem u dnevnom boravku koji gleda na cijeli grad. Za samo 1500 eura. Da se mene pita, uzeo bih ga odmah i poslije se snašo kako ću namaknuti te pare, što mi, naravno, ne bi uspjelo, pa bih se zadužio kod nekih sumnjivih tipova i to ne bi dobro završilo. Zato je bilo pametno imati nekog malo normalnijeg uz sebe.

Uzeo sam slobodan dan na poslu. 9 ujutro, hladni siječanski ponedjeljak. Plan je obići svih pet stanova u jednom danu. Prva su nam postaja one nove zgrade u Branimirovoj, pokraj uljare. Uf, čim sam parkirao, već mi se nije svidjelo. Sve je to lijepo i čisto, ali dozlaboga sterilno.

Nigdje nikoga. Stiže agentica s kojom smo se dogovorili da nam pokaže stan. Agencija mi ulijeva povjerenje. Šteta što je stan razočarajući. Papirnati zidovi, nepostojoća minijaturna kuhinja i još je u prizemlju tako da se po stanu ne možeš baš prešetavati u gaćama dok ti se djeca igraju pred prozorom. “Ništa, lijep je stan, hvala vam. Ozbiljno smo zainteresirani tako da se čujemo”, lažem agentici jer odmah znam da stan nije za mene. Valjda mi je bilo neugodno samo je otkantati.

Sljedeći stan. Rib-njak, iznad birtije Papagaj. Sjajno izgleda.

Čak je i sa stražnje strane zgrade pa se promet uopće ne čuje. Sitni problem je garaža. Bit će slobodna tek za mjesec dana, ali mi gazda savjetuje da se mogu parkirati na cesti ispred stana. Uf, pa zar on ne vidi koliki je to rinzol. Ja vozim starog Mini Morrisa, pa nema šanse da se uspijem tamo popeti. A osim toga, stari Miniji su najdraža meta za ukrašavanje (potpuno novog) laka ključevima.

Ne, hvala. Računam si nešto u glavi i ponudim čovjeku: “Možemo li ovako? Vi meni smanjite stanarinu za 100 eura tih prvih mjesec dana, ja te novce iskoristim za parkiranje u garaži na Langiću i onda kada se oslobodi garaža u zgradi, vratimo stanarinu na orginalnu cijenu i ja dobijem mjesto?” Stisak ruke i dogovoreno je.

Mislim da sam upravo pronašao stan. Ana se slaže. Dok se spuštamo niz stepenice čavrljamo o svemu i svačemu. I tako on meni napomene: “Znate, bit će vam super tu. Ja živim odmah ispod vas pa mogu doći provjeriti s vremena na vrijeme kako vam je u stanu. I još nešto.

Ne podnosim žurke (da, stvarno je iskoristio tu genijalnu riječ) i moram vas upozoriti da to neću tolerirati. Kao ni životinje u stanu. Mrzim pse”. I eto, ode moj entuzijazam. Prvo, čovjek ne voli životinje. Tu nešto opasno nije u redu. I drugo… Živi odmah ispod mene i doći će me provjeriti svako toliko?! Stvarno? To mu se učinila kao zgodan dodatak na uslugu koju pruža uz svoj najam. Do viđenja, čovječe.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 03:48