Revolucija je počela. Ne čekajte tjedan na novu epizodu. Evo vam sve odjednom

Čudan je to osjećaj - zavapio je jedan od kritičara koji je pogledao svih 13 epizoda prve sezone serije “Kuća od karata” - nemate priliku razgovarati o svakoj epizodi s kolegama s posla, kao što ste radili u slučaju “Momaka s Madisona” ili “Domovine”. Sve je pred vama, nema čekanja narednog četvrtka ili petka da počne emitiranje nove epizode.

“Kuću od karata” postavila je na svoju “platformu” kompanija Netflix, koja se najprije afirmirala posuđivanjem DVD-a milijunima američkih kupaca (slali su ih poštom i rijetko kad ste morali reklamirati nesolidnu uslugu), da bi posljednjih godina uglavnom funkcionirala kao online videoteka s pretplatom ne samo u Americi nego i u velikom broju latinoameričkih zemalja, Velikoj Britaniji, Irskoj, Švedskoj, Danskoj, Norveškoj i još ponegdje. Osobito je popularna među filmoljupcima, jer nudi na stotine hollywoodskih i europskih klasika, međutim, šefove Netflixa ipak je puno više zanimala široka publika, a nju su mogli privući jedino udarnim sadržajima.

Zato su se upustili u rat cijenama kada je kompanija Media Rights Capitol odlučila producirati američku verziju BBC-jeve mini serije “Kuća od karata” (uvrštena među 100 najvažnijih britanskih televizijskih proizvoda tijekom druge polovice prošlog stoljeća) i dobili bitku: ukoliko ste htjeli pogledati premijerno tu seriju, morali ste se pretplatiti na Netflix.

Šef Netflixa Reed Hastings ovako je objasnio odluku da sve epizode “Kuće od karata” odjednom učini dostupnima svojim pretplatnicima: “Zamislite da vam velike romane čitaju samo jednom tjedno, poglavlje po poglavlje. Onaj tko bi vam omogućio da odmah dobijete čitavu knjigu, napravio bi revoluciju. Nešto slično pokušali smo napraviti s ovom serijom”. Netflix “Kuću od karata” ima na ponudi od 1. veljače, a nemali broj korisnika gledao je ju duboko u noć, jer ih je zanimalo što će biti dalje. Usporedba knjige i ovakve serije nije slučajna. Otkako su kablovske mreže HBO, Showtime i AMC počeli emitirati serije čija je radnja kontinuirana, gdje svaka epizoda ne priča uvijek novu priču, posebna vrsta naracije, koju ste dotad mogli naći samo u mini serijama, počela je dobivati sve više poklonika.

Redatelj Fincher

Jedan od njih bio je i prestižni hollywoodski redatelj David Fincher, kojemu su vremenska ograničenja njegovih filmova sve više smetala: nimalo slučajno da su “Zodijak”, “Čudan slučaj Benjamina Buttona” i “Muškarci koji mrze žene” trajali gotovo tri sata. Po Fincheru, nova vrsta serija nudila je nevjerojatnu dramsku slobodu, mogli ste rastezati radnju kao u romanima, likove koji vam trenutačno nisu bili važni stavili biste na stand-by i naglasili druge, a glede profiliranja junaka i stvaranja slojevitih situacija bili ste u nevjerojatnoj prednosti u odnosu na filmove.

Projekt serije “Kuća od karata” odmah mu se dopao, Netflix je jamčio budžet od 100 milijuna dolara za dvije sezone od po 13 nastavaka, koliko su koštale i vrhunske HBO-ove serije, a kreativno mu se uopće nije miješao u posao. Fincher je bio izvršni producent serije (zajedno s glavnim glumcem Kevinom Spaceyjem), režirao je prve dvije epizode, a ostale su potpisali vrhunski profesionalci poput Jamesa Foleyja, Joela Schumachera i Carla Franklina, sve filmaši s respektabilnim kino karijerama. Glavni je scenarist bio Beau Willimon, po čijoj je drami “Farragut North” George Clooney snimio “Martovske ide”.

Naša se publika dobro sjeća BBC-jeve mini serije “Kuća od karata” (i njezina dva nastavka “Igrati kralja” i “Završni rez”), koja je devedesetih godina stekla odličnu reputaciju zahvaljujući sočnoj glumačkoj izvedbi pokojnog Iana Richardsona u ulozi šarmantnog, uglađenog i otrovno zajedljivog Francisa Urquharta koji doslovno preko leševa postaje britanski premijer (odlazak Margaret Thatcher učinio je tu političku konstrukciju itekako uvjerljivom). Njegov američki pandan ima isto ime, ali drugo prezime, zove se Francis “Frank” Underwood, istaknuti je član Demokratske stranke, ali mu posao nije baš laskav, on je neka vrsta “biča” koji tjera druge da funkcioniraju kako treba.

Što razlikuje novac i moć

Spacey je nešto mlađi od Richardsona, ali njihove interpretacije imaju puno zajedničkog: to su tipovi koji rijetko kad gube živce, beskrajno su cinični, a ciljeve ostvaruju manipulirajući svojim kolegama. Ne može se reći da je američka serija kopija britanske (iako je autor potonje Andrew Davies bio u povelikom timu Fincherovih scenarista): dramske su postavke vrlo slične (kao i dosjetka da se glavni junak obraća publici izravno u kameru), ali se u razradi njih dvije poprilično razlikuju. Uostalom, prva sezona britanske imala je samo četiri jednosatne epizode, a američka njih trinaest. Što se odigrava u američkoj? Frank Underwood razočaran je kada mu novi predsjednik Garrett Walker ( Michael Gill) uskrati obećano mjesto ministra vanjskih poslova, ali nema šanse da on ne ostvari ono što je naumio: kako bi diskreditirao političara koji je umjesto njega dobio tu funkciju, trebat će mu pomoć vlastite supruge Claire (Fincher se odlučio za Robin Wright nakon uspješne suradnje u filmu “Muškarci koji mrze žene”), senatora Petera Russoa ( Corey Stoll), koji postaje njegov pijun nakon što ga je Frank spasio iz kompromitirajuće situacije, a tajni adut mu je novinarka Washington Heralda Zoe Barnes ( Kate Mara dobila je ulogu na preporuku svoje sestre Rooney, Lisbeth Salander u “Muškarcima koji mrze žene”): ambiciozna cura sprema je plasirati u novine svaku ekskluzivnu vijest koji joj dostavi Frank, dakako, na obostranu korist.

“Kuća od karata” ambiciozni je televizijski proizvod, krasnog vizualnog prosedea, u kojoj ništa nije na prvu loptu. Tu nema likova s kojima se možete poistovjetiti: već u uvodnoj sceni Frank ustvrdi da postoje dvije vrste bola, ona koja te jača i ona koja te slabi, pa hladnokrvno naredi da likvidiraju psa, nastradalog u blizini njegove kuće. U drugoj prigodi on elaborira razliku između novca i moći: prvi je poput krasne stare kuće koja bi se mogla raspasti za deset godina, a druga kao stari kamen, otporan na stoljeća. Frank završava: “Ne poštujem čovjeka koji ne vidi razliku među njima”. Ipak, ta galerija bešćutnih političara drži vas prikovane za mali ekran, budući da je način na koji ostvaruju ono što žele upravo fascinantan.

“Kuća od karata” nije dobrodušna “americana” poput “Zapadnog krila”, to je serija za novo doba u kojoj nitko nikome ne vjeruje, a rijetki proplamsaj iskrenosti strogo se kažnjava. Slično je bilo i u britanskoj verziji, no tamo je Francis Urquart imao grižnju savjesti zbog ubojstva mlade novinarke koja mu je pomagala, međutim, njegov američki pandan naprosto je bezdušan, a nikad i ne dođe u situaciju da osobno uprlja ruke. Zato mu služe pomoćnici, a supruga Claire dostojan je pandan Lady Macbeth.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista