Robert Prosinečki: ‘Imam ponude sa svih strana, ali još se ne usudim razmišljati o onoj Real Madrida!’

Vrtjela se veljača 1987. godine. Dinamo se zaputio u rusku zimu, u St. Peterburg, perestrojka je bila u punom zamahu. Turnir u dvorani, ali na pravom stadionu s umjetnom travom, na tribinama 25.000 gledatelja. Dinamo se mučio protiv nekih Finaca kao Kristuš na križu, Finci su trčali kao navijeni, bez zraka su ostali i Marko Mlinarić i Zvonimir Boban, vodstvo modrih od 2-1 se povijalo kao svijeća na vjetru. Do kraja je ostalo još 15 minuta, a Ćiro je tražio igrača, koji će spasiti pobjedu. Na klupi Sambolić, braća Papić, Ivan Cvjetković i jedan žuti, prestrašeni, već otpisani...

- Ti, skidaj se - viknuo je Ćiro.

Robert Prosinečki je minutu kasnije ušao u igru. Sam je dvanaest minuta igrao protiv finskih zvrkova, rolao ih kao balavce, prodavao im lažnjake i sve nas zadivio. Zapravo, Robi Prosinečki nije silazio s lopte, bilo je to najljepše “labuđe jezero” koje sam gledao, balet a ne nogomet. Čajkovski u svoj svojoj raskoši.

Dinamo je dobio meč, a ja sam uhvatio Ćiru za vrat:

- Žuti će biti veliki igrač...

- Sine, ništa ti ne razumiješ - kontrirao je Ćiro.

- Ni za Bobana nisam siguran da će postati veliki igrač, a kamoli Prosinečki!

Šest mjeseci prije labuđeg jezera Roberta Prosinečkog u St. Peterburgu, Ćiro Blažević je rekao da će poderati diplomu ako Prosinečki postane igrač. Ne veliki igrač, samo - igrač. Deset mjeseci kasnije Robert Prosinečki, tada već igrač C. zvezde, sletio je u Zagreb iz Santijaga kao najbolji mladi igrač svijeta. Umjesto njega, u Dinamu je playmaker bio “Čava” Dimitrijević. Pokoj mu duši...

Miris Europe

Odlučio sam se za ovakav uvod da bih oslikao kako je trnovit put imao Robert Prosinečki, jedan od najtalentiranijih, ne samo hrvatskih već i europskih igrača svoga doba. Sličan put prolazi i kao trener, morao se dokazivati u Srbiji i Turskoj, iako je već na prvim koracima, kao član Bilićevog stožera, pokazao izuzetnu darovitost. No za najbolje posla u ovoj zemlji nema, pa su tako i Robert Prosinečki i Zlatko Kranjčar morali emigrirati u Aziju, da bi zaradili za “kavijar”. Dok je Zdravko Mamić gazda hrvatskog nogometa, “nema nafte, Mojsije”!

Robert Prosinečki je 1997. godine vratio nogomet u Zagreb! Oživjele su prazne i puste tribine, s Prosinečkim se na Maksimir vratio i miris nogometne Europe. Sjetite se samo pobjeda nad Partizanom, nesretnog poraza od Newcastlea, zbog kojeg mi i danas zasuze oči, sjetimo se pobjede Dinama u Zürichu nad Grasshopperom (5-0). Prosinečki se iz velikog, španjolskog nogometa, nakon Reala, Barcelone, Ovieda i Seville, vratio u Zagreb i nogomet se osovio na noge. Bila je to nakon osamdeset druge nova nogometna renesansa, na žalost, okružena nenogometnom atmosferom i političkim igrarijama. Ali, nogomet koji su igrali Prosinečki, Viduka, Cvitanović, Marić bio je na visokoj europskoj razini.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg