RODITELJI O KLJUČNIM RAZLIKAMA U ODGOJU Jesu li cure pametnije? I trebaju li dečki kasnije u školu?

Eva Dupan, 3,5 godišnja djevojčica iz Zagreba, u svojem je vrtiću ove godine za Uskrs dobila glavnu ulogu u dječjoj predstavi. Glumila je zeku, i to na engleskom, jer polazi englesku grupu. Briljirala je i pobrala gromoglasni pljesak.

Bila je ponosna. Voli glumiti, crtati, listati slikovnice i slušati priče. Jako ju zanima taj engleski, počela je smisleno koristiti jednostavne rečenice koje je naučila u vrtiću. Iznenadila je neki dan mamu kad joj je rekla “It’s time to pick up the toys now”.

Jakov je u istoj predstavi imao ulogu psića. Njegov lik progovori samo jednom, kaže: vau-vau. Jakov najviše voli biti vani. Odlično vozi bicikl, napucava loptu i beskonačno bi se verao po penjalicama. Ako je u kući, uvijek će izabrati lego kockice. Slaže razne konstrukcije, ne može objasniti što radi, ali u glavi ima jasnu viziju koju s lakoćom realizira.

Brže napredovanje

Jakov i Eva su blizanci. Rastu u istoj obitelji, uz majku koja se grozi spolnih stereotipa te je uložila ozbiljan trud da djeci ponudi široku lepezu interesa i dozvoli im da izaberu po svojima afinitetima, a ne po spolno zadanim ulogama. Nastojala je da budu ono što jesu i da se razvijaju po svojim interesima, s minimalnim utjecajem okoline i rodnog odgoja.

- Jako mi je važno da budu ono što jesu, bez odgojnih ograničenja u rodnom smislu. Ali ona je žena, a on muškarac. I to tipični. Razlike u njihovim afinitetima i u razvoju nemjerljive su. Eva napreduje neusporedivo brže od Jakova, izrazito je verbalni tip, mnogo je samostalnija, u mnogim stvarima mnogo zahtjevnija. S njom se o svemu raspravlja i sve joj treba objasniti do najsitnijeg detalja prije nego prihvati objašnjenje. Jakov rijetko ima potpitanja. Osim u fizičkoj spretnosti, kaska za njom od samog početka - priča njihova mama, 35-godišnja novinarka Gordana Dupan.

Jakov je dječak, a Eva je djevojčica. I postoje biološke razlike koje će kroz odrastanje dominirati kod većine dječaka i većine djevojčica, a njihovo poznavanje dragocjeno je roditeljima koji žele odgojiti zadovoljne i zdrave ljude.

Međutim, zbog potpuno promašene interpretacije feminizma, najčešće na opće zgražanje samih feministica, nekoliko se desetljeća izbjegavao razgovor o tome - o činjenici koju dobro zna svaki roditelj djece različitog spola. Feministički pokret nikada nije tvrdio da su muškarci i žene isti: upravo suprotno. Ono što jest tražio, i uvijek će tražiti, jesu iste mogućnosti i isti uvjeti za sve osobe bez obzira na spol.

Nakon godina šutnji, o tome se počelo sve glasnije govoriti. Jedan od najpoznatijih svjetskih psihologa koji se bavi odgojem djece, Australac Steve Biddulph, prije 15-ak godina objavio je knjigu “Odgoj dječaka” i postigao planetarnu slavu i ugled kod roditelja diljem svijeta. To je to, govorili su roditelji. To je ono što vidimo i što se događa, ma koliko se mi trudili jednako odgajati djevojčice i dječake.

Knjiga se prodala u više od milijun primjeraka, prevedena je na 31 jezik, a četvrto izdanje sada je dostupno i na hrvatskom jeziku. Lani je objavio i “Odgoj djevojčica”.

‘Fora je biti budala’

Vrlo jednostavnim rječnikom, na često duhovit način, opisujući konkretne primjere zbog kojih čitatelji nerijetko zastanu s mišlju “pa ovaj opisuje moje dijete!” objasnio je kako još od majčine utrobe djevojčice obilježi estrogen, a dječake testosteron.

- Posjetite bilo koji vrtić i vidjet ćete sami. Djevojčice zajednički rade; dječaci se ponašaju kao budale! Nerviraju djevojčice i tuku se jedan s drugim. U osnovnoj školi su traljavi, već u trećem razredu ih ne zanima čitanje, a govore u rečenicama koje se najčešće sastoje od jedne riječi: Aa? U srednjoj školi ne sudjeluju ni u jednoj aktivnosti koja nema veze sa sportom. Žive u skladu sa stavom “fora je biti budala” - karikira Biddulph.

Još u maternici estrogen ubrzava rast mozga, zbog čega su djevojčice već u trenutku rođenja nekoliko tjedana u prednosti pred dječacima. Ta se razlika dodatno povećava u prvih pet-šest godina: do šeste ili sedme godine, baš u vrijeme kad kreću u prvi razred, razlika u razvoju između djevojčica i dječaka točno je godinu dana.

- Djevojčice nauče izgovarati cijele rečenice i kontrolirati rad prstiju za crtanje i pisanje šest do 12 mjeseci ranije od dječaka. Za školu su spremne otprilike godinu dana ranije. Prije su samostalnije, manje pate pri odvajanju od roditelja. I u pubertet ulaze dvije godine prije dječaka i pretvore se u djevojke gotovo preko noći. Na koncu, ranije i odrastu. Razvoj ženskog mozga završi nekoliko godina prije nego se nađu u ranim 20-tima - objašnjava Biddulph.

Sklonost akciji

S druge strane, testosteron kod dječaka usporava rast mozga. Lijeva polutka mozga, koja se bavi jezikom i rasuđivanjem, i kod djevojčica i kod dječaka razvija se sporije od desne, a kod dječaka još sporije nego kod djevojčica. Uz to, žuljevito tijelo koje spaja jednu polutku mozga s drugom kod dječaka je manje. Kako mozak raste, desna polutka, zadužena za pokret i osjećaj za prostor, pokušava uspostaviti veze s lijevom polutkom, ali kod dječaka to nije moguće, pa se moždane stanice za vezu vraćaju na desnu polutku. Zbog toga je desna polovica mozga kod dječaka bogatija unutrašnjim vezama, ali slabije povezana s drugom polutkom. Zato su dječaci skloniji akciji, građenju i pokretu, a mnogo lošiji u jezičnom i verbalnom smislu te finoj motorici. I njihova tjelesna konstitucija je drugačija: prosječni dječak ima 30 posto više mišićnog tkiva. Muškarci su skloniji krenuti u akciju, dok su žene sklonije dugo o tome promišljati.

- Doista ne znam kako se razvija dječji mozak, ali to je kod nas doma točno tako! - uglas kažu mame s kojima smo pričali.

Eva je prva progovorila, prva se naučila oblačiti, prva skinula pelene, daleko se lakše prilagodila na vrtić. Brblja cijeli dan, smisleno broji, boja od crte do crte, radi crteže s puno detalja. Jakov još uvijek ponekad priča u ženskom rodu. Kad su bili manji, seka ga je zvala “Jajo”, pa je i on nju zvao istim nadimkom. Valjda je mislio da se tako sestre i braća međusobno zovu, uz smijeh kaže njihova mama. Dok Eva lista brojalice i niže brojeve bez greške, spajajući ih s odgovarajućim brojem predmeta, Jakov pored nje pjevušI: tri, pet, osam. Uvijek tim redoslijedom.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista