Samo ponižena i prevarena žena može napisati tako dobru knjigu

ZAGREB - Vlatka Pokos napokon je dočekala svojih pet minuta slave - zasluženo. “Život u raju”, njezin autobiografski, dokumentarni spis od otprilike 200 kartica, u stvari je čista literatura, nimalo jednostavne strukture i napete fabule, koja se čita u jednom dahu.

To nije običan, žanrovski ljubavni roman, uostalom nema hepienda, nego ponajprije roman društva, ispisan čitljivo, ekonomično, a opet u strukturi - fuge, i to uspješnije nego posljednji roman Ranka Marinkovića “Never More”, koji je podnaslovljen kao roman-fuga. Dakako, nećemo uspoređivati rukopis Vlatke Pokos i pokojnog komiškog klasika, ali njezinom prvijencu taj podnaslov jednostavno više pripada nego Marinkovićevu posljednjem djelu!

Osnovna je tema sadržana u dvojbi - ostati ili otići iz nesretnog braka i ta dvojba pokretač je svakog od šesnaest poglavlja. U svakom se nižu argumenti pro et contra te odluke, i svaki put dvije suprotne sile bivaju ocrtane u sve snažnijem kontrastu.

U svakom poglavlju pripovjedačica u prvom licu sagledava netom proteklih deset godina iz nove perspektive, kronološki više ili manje pomaknute prema sadašnjosti iz koje pripovijeda, a koja se, eto, podudara i s prezentom i stvarnošću iz koje pristižu čitatelji. Taj, stručno rečeno, izvandijegetski moment teksta, prosječnog znatiželjnika dakako najviše draška.

Zbirka sočnih tračeva

Takav će se čitatelj zbilja nasititi pikanterija: Dikan u posebnoj vitrini drži seksualna sado-mazo pomagala, Vlatku hoće da veže i tutne joj kuglu u usta; Dikan tjera sina Lea da nosi njegova odijela, pati što Leo poput njega nije zavodnik, nego, štoviše, nikad nije imao djevojku, nego je uvijek s prijateljem Robijem, koji također nikad nije imao djevojku; Dikan mrzi i pedere i Srbe, premda mu je eto Srpkinja Beba Lončar rodila toga sina; Dikan je kćerkicu, malu Lanu, zatvorio u ormar, tukao je pred njom Vlatku; Dikan je nakon što je grand cherooke izmaknuo kontroli njegova sina i usmrtio njegovu drugu suprugu Enu Begović, opet kupio isti model terenca, zato što je najjeftiniji i još se cjenkao u auto salonu za popust premda je istodobno tužio Chrysler zbog nesreće; Dikan je opljačkao i emotivno uništio prvu suprugu, Bebu Lončar, potom je emotivno uništavao drugu suprugu Enu Begović, a na koncu i Vlatku Pokos, treću suprugu; Dikan je Vlatki sam izabrao haljinu za vjenčanje u tropima a poslije joj je cijelo to vjenčanje skupa s haljinom naplatio; Dikan je rekao Vlatki da ne bi smjela imati dijete jer ima loše gene.

Ili: Alka Vujica Dikanova je svodnica i promiskuitetna alkoholičarka koja je sustavno zanemarivala maloljetnog sina pred kojim se sve to odvijalo; Enina sestra, Mia Begović, otuđila je gradski stan, svoju nećakinju Lanu gotovo nikad nije posjećivala pa se dijete čudilo kad se Mia, jednom prilikom na dječjem igralištu, stala okretati po spravama, jer je ugledala fotografa; Mijina kći Maja Lena Lopatny, neodgojeno je, neuredno čudovište koja od četrnaeste godine nosi kurvinjski donji veš; Snježana Mehun priležnica je splitskog tajkuna od kojeg je iskamčila milijune, ali mu se svejedno ruga kao seljačini i primitivcu; pjevačica Ljupka Dimitrovska i njezina kći, liječnica Nika Kalogjera, špijunirale su Vlatku po Dikanovoj narudžbi...

No, odbacimo li te pikanterije - a za to bi bilo dovoljno prevesti roman na strani jezik i dati ga čitatelju koji nikad nije čuo ni za Dikana, ni za Vlatku, a bogami ni za Hrvatsku - u prvi plan izbija napeta, čak i slojevita, dobro ispričana priča, s nešablonski postavljenim likovima.

Autorica barata skromnim no učinkovitim rječnikom, opisi interijera ili gradova što ih daje banalni su: namještaj je stilski, stanovi skupocjeni, a trgovi prekrasni. No, to ne smeta, jer Vlatka Pokos ne podražava lik mlade intelektualke iz bolje obitelji, nego provincijske djevojke, siročeta odraslog s bakom, u potrazi za ljubavlju i materijalnom sigurnošću. Nižu se prostoproširene rečenice, naizgled prazne poput srednjoškolskih, ali ipak vrlo točne, pa se nameću kao prvorazredna tvrdokuhana proza u kontrapunktu s baroknom materijom što je bez zadrške opisuju: ljubavnu borbu na život i smrt između imućnog starijeg muškarca i nezaposlene mlade žene!

Po sadržaju, to je dakle ispovijed bez ikakva ključa, nepatvorena, rekli bismo katolička, ukrašena sočnim, često upravo besprizornim tračevima, no premda su likovi uzeti iz stvarnog života, a i odnosi među njima, tekst je vješto spleten u napetu fabulu koja ih čini univerzalnim figurama, književnim likovima dakle. Tako je Josip Dikan Radeljak uskrsnuo kao muški parnjak fatalne, zločeste Laure iz romana Ante Kovačića “U registraturi”, dok sama pripovjedačica nije drugo doli suvremena, ženska inačica Ivice Kičmanovića, bezazlena, socijalno deprivirana provincijalka što propada nakon susreta sa starijim, fatalnim gradskim gospodinom...

Strah i licemjerje Zagreba

Ili: Vlatka Pokos načinila je po sebi literarni lik kakvog dosad nije bilo u domaćoj literaturi, nekovrsnu balkanski okljaštrenu, okašnjelu Emmu Bovary, razapetu između ljubavi prema okrutnom ravnodušnom suprugu i želje da ga napusti, u strahu da joj ne oduzmu dijete o kojem emocionalno ovisi, no koja je ipak pobjegla ljubavniku Fabriziju, u Rim, gdje ovaj radi kao poslovođa u skupom butiku, no koji ju je ipak ostavio, što je ona unaprijed znala da će se dogoditi, pa se morala vratiti suprugu kojeg mrzi i koji nju mrzi još više...

Kako je moguće da je knjiga toliko privlačna i zahtjevnijem čitatelju koji ne mari za tračeve? Čini se da je razlog u autoričinoj beskompromisnosti: to je knjiga života i nema u njoj jeftine psihologije niti kartičarenja. Autorica kao da je dotjerana do zida pa nema što izgubiti i osvećuje se - istinom, ma koliko ona i za nju samu pogubna bila.

Spisateljica je, dakle, zbilja nemilosrdno prikazala desetgodišnji “isječak” iz vlastita života, i to toliko precizno da pred vama jasno iskrsava slika suvremenog malograđanskog Zagreba, bolesnog od straha, pohlepe i licemjerja.

Svaki, pa i najsporedniji lik, kakvih je tridesetak, prikazan je u nekoj dinamičnoj situaciji koja ocrtava njegov karakter, društveni položaj ili namjere. Katkad ih daje u situacijama koje su toliko groteskne da se pretvaraju u moćne alegorije. Primjerice, bizarno odmjeravanje Biserke Petrović i pripovjedačice na mirogojskom groblju, gdje, grob do groba leže Dražen Petrović, Biserkin mlađi sin, slavni košarkaš i Ena Begović, slavna glumica i Vlatkina prethodnica na Dikanovu dvoru. Vlatka razmišlja je li Biserka Petrović zbilja polupala rasvjetu što ju je Dikan bio bespravno instalirao nad grobom svoje druge supruge i je li baš ona polupala i vaze i pokidala cvijeće oko gorba, kako tvrdi Dikan, kojem želi biti odana... Potom se prisjeća kako je Dikan surovo i besmisleno natjerao malu Lanu kad ju je prvi put doveo na majčin grob da ljubi na njemu instaliran kip...

Sveprisutna Ena

Likovi srednje veličine, poput dadilje Selme i kućne pomoćnice Ivanke, provlače se kroz cijelu kompoziciju kao pokretači ili svjedoci kobnih intriga, u uvijek novim situacijama, u kojima se njihove uloge lome čas u korist pripovjedačice a čas protiv nje.

Centralni je lik dakle Dikan. Toliko trodimenzionalno biće rijetko kad je nastanilo domaću literaturu. Dikan je šarmantan muškarac, visok, neodoljivih plavih očiju, lišen patetike, marljiv, uredan i dandyjevski elegantan. On je sposoban, načitan, duhovit muškarac koji je na početku veze, sa svojih 58 godina, još uvijek vrlo dojmljiv i u krevetu...

Primjerice: “Prije devet godina, kad smo se upoznali, moj bivši suprug bio je bitno drugačiji. Drugačije je i izgledao, još je bio u snazi. Bilo mu je pedeset i osam godina i bio je vrlo naočit. Nije imao potrebu na komične načine dokazivati svoju muškost i što je najvažnije, drugačije se ponašao. Nije bio slatkorječiv i to mi se sviđalo. Ne volim kad muškarci previše govore, to mi je tako nemuževno...”

Uz Dikana se uvijek piju vrhunska pića i jede samo najbolja hrana, njegove vile i stanovi u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, na Braču i u Švicarskoj oaze su elegantne udobnosti, on je racionalni hedonist i muškarac koji ulijeva sigurnost.

No dolaze situacije, ispočetka čini se vrijedne zaborava, u kojima izbija na površinu njegova teška narav. Dikan bolesno želi nadzirati život svih koji ga okružuju; on nemilosrdno manipulira vlastitom djecom, poslugom, prijateljima, znancima. Otkriva se i kao fizički nasilan, opsesivan, hladan i zloban. Iskrsava kao sociopat, bizarni škrtac, narcističko čudovište koje ne mari ni za što doli za vlastiti probitak. Dikan prevari koga god stigne, đavolski je lukav i hladnokrvan. Istodobno, on pati. Osjeća se odgovornim za smrt druge supruge, koju je doduše također zlostavljao, ali kojoj se i divio. Posvuda su po njegovim stanovima izvješeni golemi Enini portreti: “Dikan je govorio kako je fotografije postavila sama Ena i da ih zato neće nikada skinuti. Uz to, do našeg vjenčanja nosio je vjenčani prsten iz bivšeg braka.

Za mene je to bilo obično prenemaganje. Ako je na taj način želio sačuvati uspomenu na nju, onda je trebao ostati sam, a ne nakon godinu dana potražiti novu, još mlađu ženu. To sam mu otvoreno rekla, ali nije se dao smesti. I dalje se ponašao teaatralno, osobito na godišnjice smrti.” Ipak, Dikan se vrlo brine za sudbinu male Lane, želi zadržati Vlatku jer je svjestan da se djevojčica vezala za nju kao za centralnu žensku figuru u svom nježnom životu... Ipak, to ga ne sprečava da djevojčicu nastoji okrenuti protiv Vlatke čim ju je izbacio iz stana, govoreći joj da je pobjegla i da je više nikad neće vidjeti.

U Dikanovoj vili u Supetru preko cijelog zida dominira fotografija Ene Begović kao Krležine Barunice Castelli. Odjevena u crnu čipku prijeteći se nadvija nad ukućanima i plaši malu Lanu, pristiglu na ljetovanje. Dikan i u krevetu ponižava Vlatku govoreći joj kakve je neponovljive, grudi imala Ena Begović...

Odnos s djetetom najdublji je, upravo dirljivo jednostavno ispisan element radnje. Plešući na rubu krajnjeg bezobrazluka, razotkrivajući intimu djeteta predškolske dobi, autorica pred nas iznosi i vlastitu najdublju intimu, najdublje strahove i neuslišane želje, otkriva se kao strasna i poželjna ženka, koja se nadala da će tome djetetu podariti brata ili sestru, a na kraju će izgubiti i nju, i njezinog oca i deset godina života...

Slatka ženska osveta

Teško je zaključiti što je pokrenulo autoricu da ispiše ovako dojmljivu knjigu, ali čini mi se da je osveta, slatka ženska osveta, dala nužnog goriva za pisanje. Ostavljena, ponižena i prevarena žena - ovdje je iskrsnula kao nadmoćan protivnik.

Pisao sam nedavno o prvom dijelu autobiografskog romana Mani Gotovac “Fališ mi”, koji sam svrstao na čelo domaće, pomodno nazvane chick-lit književnosti. Ovaj pak dokumentarni roman Vlatke Pokos još je hrabrije i beskrompromisnije ispisan. Nije šala, bolje štivo za ljetni odmor, ali i za kasnije čitanje, među našim spisateljicama nećete pronaći.