IZLOŽBA HRVATSKE UMJETNICE U MOMA-I

Sanja Iveković: Bila sam feministica i u socijalizmu dok su ženske partijske organizacije tvrdile da su muškarci i žene u Jugoslaviji ravnopravni

Nisam sigurna da bi mi MoMA dala tako reprezentativan prostor da sam kojim slučajem napravila novi rad, po uzoru na trudnu Rosu Luxemburg, u kojem bih upotrijebila njihovu slavnu damu koja je također ženska alegorija. Mislim na Kip slobode

ZAGREB - Slatko naslije naziv je izložbe Sanje Iveković otvorene u MoMA-i. Njujorška izložba dobila je ime po najstarijem izloženom radu, koji datira u 1974. godinu.

U njemu umjetnica preko reklama koje su se 70-ih vrtjele na Televiziji Zagreb stavlja crne rešetke kako bi gledatelja odvojila od “slatkog nasilja” propagandnih sugestija. U New Yorku je predstavljen i rad “Gen XX”, u kojem umjetnica putem novinskog oglasa prikazuje slike profesionalnih modela, ali popratni tekst nije posvećen tim modelima, nego narodnim junakinjama, poput Nade Dimić i Ljubice Gerovac. U MoMa-i procjenjuju da će izložbu Sanje Iveković vidjeti 680 tisuća ljudi.

Tijekom trajanja izložbe u istom je prostoru nastupila Patti Smith, koja je, prije nego što je počela koncert, rekla kako je sretna da pjeva ispred trudne pravde (Mislila je na skulpturu trudne Rose Luxemburg koja stoji u atriju muzeja). Izložba traje do 26. 3., a ovo je prvi intervju sa Sanjom Iveković nakon njezina povratka iz New Yorka.

Patti Smith u muzeju

• Jeste li izložbu u MoMA-i doživjeli kao vrhunac karijere?

- Izlagati u MoMA-i želja je svakog umjetnika i umjetnice. Naravno da to doživljavam kao priznanje za svoj dugogodišnji rad, ali i kao priznanje hrvatskim kustosima i kustosicama (to su zaista u većini žene) koje su podržavale moj rad i uključivale me u projekte koje su realizirale doma i u svijetu.

• Vaša je izložba izazvala veliki interes, no prati ju i niz događanja. Osim koncerta Patti Smith, oko vaše su se skulpture Lady Rosa of Luxembourg, okupili profesori, umjetnici i brojni aktivisti kako bi protestirali u ime ravnopravnijeg i dostupnijeg izlaganja u vodećim muzejima (projekt Occupy Museums). Riječ je o događaju koji je u izvrsnom dijalogu s vašim radom.

- Žao mi je što nisam bila prisutna na tom događaju, ali javljaju mi se američki prijatelji koji kažu da su demonstranti bili jako zadovoljni što su se mogli okupiti ispod mog rada ‘Lady Rosa of Luxembourg’. Umjetnici su od početka pokreta Occupy Wall Street bili jako uključeni u sva događanja, a akcijom Occupy Museums željeli su duh protesta unijeti direktno u umjetničke institucije. Ja sam na panelu koji je MoMA organizirala dan prije otvorenja izložbe pokazala svoj rad ‘Waiting for Revolution (Alice)’ i tada sam rekla da se nadam da će se revolucija dogoditi i u umjetničkim institucijama kao što je MoMA.

Blasfemija u raju

Sjetila sam se toga kad sam vidjela umjetnike i aktiviste koji su okupirali muzej. Njihov zahtjev da umjetnost ne smije biti u rukama onih jedan posto koji samo profitiraju od umjetnosti podsjetio me na manifestni rad Raše Todosijevića ‘Tko profitira od umjetnosti a tko pošteno zarađuje’, koji je izveo 1975. godine. Ista pitanja su u to vrijeme postavljali i američki umjetnici. Povijest se ponavlja, borba se nastavlja… Inače, kada sam u prosincu boravila u New Yorku, družila sam se s Johnom Henricksom koji je bio osnivač umjetničke grupe Guerilla Art Group (GAG), koja je 1969. radila još radikalnije akcije. Jedna od njih je bila u upravo u MoMA-i: ušli su u muzej, skinuli sliku Kazimira Maljeviča i umjesto nje na zid postavili svoj manifest.

• Rad ‘Lady Rosa of Luxembourg’ bio je osmišljen za Manifestu 2 u Luxembourgu, kada je inicirao veliku debatu koja je trajala tri mjeseca.

- U financijskom raju kakav je Luksemburg, moja ‘Rosa’ bila je shvaćena kao blasfemična gesta. Projekt je izazvao burnu javnu raspravu o mnogim pitanjima koja su bila potisnuta u javnoj memoriji te male zemlje. Brojni članci koji su izlazili u njihovim novinama i na televiziji sada na izložbi u New Yorku čine dio velike instalacije. No, nisam sigurna da bi mi MoMA dala tako reprezentativan prostor da sam kojim slučajem napravila novi rad u kojem bih upotrijebila njihovu slavnu damu koja je također jedna ženska alegorija. Mislim naravno, na Kip slobode.

Pisanje novina

• Kako je došlo do toga da britanski teoretičar Terry Eagleton (čija je knjiga ‘Zašto je Marx bio u pravu’ rasprodana i u našim knjižarama) piše o vašem radu?

- Terryja Eagletona upoznala sam u Zagrebu, gdje je bio gost prošlog Subversive Film Festivala. No, još je davne 1997. u časopisu Arkzin imao intervju. U to sam vrijeme objavljivala u nekoliko brojeva Arkzina seriju GENXX. Taj sam rad izlagala na izložbama kao printove, ali sam i časopise uključila kao dio instalacije. Tako sam često čitala taj intervju iznova. Kada me Roxana Marcoci, kustosica izložbe, upitala kojeg bih autora teksta željela u svom katalogu, odmah sam rekla da bih rado da to bude Eagleton. Eagleton je 2003. napisao knjigu pod naslovom ‘Sweet Violence’, a to je i naslov mog videorada iz 1974. po kojem smo nazvali izložbu. Njegov tekst pod naslovom ‘Kultura i nasilje’ (Culture and Violence) filozofski je tekst u kojemu moj rad spominje kao primjer umjetnosti koja je jedina ljudska djelatnost koja ne podliježe zakonu utilitarnosti.

• Mnoge su američke novine, poput New York Timesa, pohvalno pisale o izložbi ‘Slatko nasilje’. Njujorška kritičarka Carla Kino kaže da vaš rad ne čine umjetnine za muzeje, nego je riječ o direktnim manifestima socijalnog aktivizma. Slažete li se?

- Moja je odluka da izlažem ne samo na ulici, u javnim prostorima (što još radim) nego i u muzejima, što dokazuje da ne zazirem a priori od pokazivanja u institucijama, one su dio sistema i mislim da se kritika tog art sistema može i mora voditi i ‘iznutra’. Ono što je još više impresioniralo novinarku jest činjenica da ja nikad nisam imala galeriju koja bi promovirala moj rad na umjetničkom tržištu. Tvrdila mi je da sam jedina takva umjetnica koja je izlagala u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Ne znam je li to istina, ali razumijem njihovo čuđenje jer je takva praksa u zapadnom svijetu vrlo rijetka.

• Mislite li da u New Yorku, koji je najjači umjetnički centar na zapadu, danas postoji interes za radove s bivšeg istoka? Koliko ste prije bili prisutni izložbama u Americi?

- Još sam 1979. imala performans ‘Town Crier’ u njujorškoj galeriji Franklin Furnace koju je vodila Martha Wilson, a 1994. sam izlagala instalaciju ‘Frozen Images’ u muzeju u Long Beachu. Tu istu instalaciju kustosica Kathy Rae Huffman ponovo je pokazala na izložbi ‘Evolution’ u novom Long Beach muzeju, koja traje do kraja veljače. Na njujorškoj sceni se prošle godine moglo vidjeti nekoliko izložbi koje su tematizirale umjetničku produkciju zemalja bivšeg istočnog bloka, SSSR-a i socijalističke Jugoslavije. To dokazuje da i u Americi postoji interes koji je već dulje vrijeme prisutan u Europi. No, moramo biti svjesni da taj interes ne dolazi samo od onih koji tu produkciju žele uključi u narativ zapadne povijesti umjetnosti nego je također potaknut željom da se ta produkcija plasira na globalno tržište kao proizvod koji ostvaruje ogromne profite.

• Koliko danas umjetnik uopće može biti učinkovito kritičan? Koliko se toga promijenilo od samih početaka vašeg djelovanja, kad je, kako ste svojedobno rekli, ‘bilo uzbudljivo kršiti pravila’ (kao, primjerice, u radu ‘Trokukt’, gdje glumite masturbaciju na balkonu dok dolje prolazi Titova povorka), pa do današnjih dana?

- Svakog si dana postavljam to pitanje. Koja strategija kritičke umjetničke prakse može funkcionirati u današnjem neoliberalnom sistemu koji tako učinkovito apsorbira svaku kritiku? Na umjetnicima je da nađu odgovor. Uvijek sam nastojala kritički promišljati svoju poziciju i društveni, politički i umjetnički kontekst u kojem radim. Nisam jedina. Već sam spomenula Rašu, ali i ‘naši’ Goran Trbuljak, Mladen Stilinović, grupa šestorice autora (spominjem samo one koji su mi bliski prijatelji i one s kojima sam surađivala) u svojim su radovima ‘kršili pravila’, a to nastoje činiti i danas, dakako, svaki na svoj način. Drago mi je da je tu našu svijetlu tradiciju kritičke prakse nastavila i mlađa generacija umjetnika i umjetnica. Mislim da je jako važno revalozirati to naslijeđe, a to najbolje čine kustosi i kustosice koji su aktivni na našoj nezavisnoj umjetničkoj sceni. Njihov je rad do sada imao slabu podršku vladajućih struktura. Nadam se da će se to mijenjati nabolje. Nova ministrica kulture to je već najavila. Držim joj fige.

Propadanje u MSU

• Vi ste bili jedina umjetnica u toj generaciji koja se deklarirala kao feministica?

- Da. Tada nije bilo puno žena umjetnica na toj sceni, a feminizam je bio apsolutno neprihvatljiv pojam, pogotovo u umjetničkoj praksi. Primjerice, Marina Abramović, koja je bila zvijezda već u 70-ima, uvijek je govorila (i taj stav nije promijenila do danas) da feministički pokret u socijalističkoj Jugoslaviji nije bio potreban jer su žene i muškarci bili u društvu jednaki. To su tvrdile i ondašnje režimske ženske organizacije: žensko pitanje već je riješeno u NOB-u! S tim su argumentom i napale prvi feministički međunarodni skup ‘Drug-ca žena. Žensko pitanje?’, koji se održao u beogradskom studentskom kulturnom centru 1978. Ali, sadržaj kojim se umjetnica ili umjetnik bavi ne garantira da će djelo biti značajno. Virginia Woolf se borila za prava žena, ali nije nam važna samo zbog svog ‘društvenog angažmana’ nego i zbog svoje osebujne poetike, zbog koje i danas uživamo čitati njezine romane. I Marina je napravila antologijska djela, mnoga u suradnji s Ulayem, njenim tadašnjim partnerom, i zbog njih zasluženo pripada među velike umjetnice 20. stoljeća.

• Može li umjetnost zamijeniti političku akciju?

- Ne može. No, umjetnik je i građanin i on ili ona imaju pravo izražavati svoje političke stavove u radu. Poznata Delacroixova slika ‘Sloboda vodi narod’, Picassova ‘Guernica’, mnoge slike Courbeta, Goyini crteži, pa ruska avangarda… nisu to samo remek-djela, to su i političke izjave.

• Vaši radovi iz serije ‘Dvostruki život’ prije par su dana skinuti iz stalnog postava MSU-a. Zašto?

- Morali su biti skinuti jer su počeli propadati. ‘Tragedija jedne Venere’, koja je sada na MoMA-inoj izložbi, u kolekciji je MSU-a. Ja sam tek tamo otkrila da su radovi stigli oštećeni, mene o tome nisu obavijestili. Možda je ovo je prilika da se postavi pitanje zašto su muzejske zbirke u tako žalosnom stanju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:25