Sanja Milanović: Zoran sluša moje političke savjete, a meni se sviđa njegova arogancija

Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, izgledno i budući premijer, u javnosti se uglavnom pojavljuje sam, bez supruge. Čini se da se sasvim dobro uklopio u čudnovatu, patrijarhalnu navadu hadezeovaca - možda bismo je mogli nazvati dalmatinskom ili čak crnogorskom? Oni muški posao obavljaju sami, žene se brinu za “kuću i dičicu”, uglavnom ih ne poznajemo.

O Carli Bruni ili Michelle Obami i njihovih tisuću haljina i sama sam pisala brojne tekstove, javnost smo regularno obavještavali, kao i sve strane novine, o tome kako su na summitima G8 ili G20 provodile vrijeme supruge predsjednika, no tko zna čime se bave i koje vrijednosti zastupaju supruge prominentnih likova s naše političke scene. Dobro, možda se radi o različitim političkim stilovima, ali nije li čudno da se Sarkozy na brzinu ženi s Carlom samo nekoliko mjeseci nakon razvoda od Cecilije jer ne može zamisliti da se u javnosti pojavljuje sam, baš kao što su “drugovi” obavijestili predsjednika Tita 1952., kad se ozbiljno okrenuo svijetu, da su mu našli odgovarajuću “drugaricu” jer se predsjednici u svečanim zgodama i na putovanjima ne bi trebali pojavljivati bez supruge.

Sanja Musić Milanović prirodno se uklapa u tu najbolju američku tradiciju muško-ženskog odnosa koju smo upoznali u gotovo svim političkim filmovima i serijama. Kao u tradiciji prvih američkih doseljenika, žena je suborac, prvi povjerenik, istinski partner koji predano radi na zajedničkoj stvari, nikad inferiorna ili podcijenjena. Zašto je onda ne vidimo u javnosti? - Imam dva sina i pisala sam užurbano doktorat, ni sama ne znam kako sam ga uspjela dovršiti, zasigurno se nisam željela pojavljivati tamo gdje nije potrebno - kratko odgovara.

- Sanja i ja smo zapravo veoma slični, razlika je samo u nastupu - rekao je davno u Gloriji Zoran Milanović o svojoj supruzi, liječnici, doktorici znanosti. Što je točno mislio? Jednako ambiciozni i nepopustljivi u stavovima? Jednako uporni i kompetitivni? Ili možda zatvoreni i privatni, posve nezainteresirani za špicu, premijere, namještene osmijehe za novinske rubrike “spektakli” i “gradska događanja”?

Vjerojatno sve to odjednom. Sanja Musić Milanović doista je krajnje privatna osoba koja me na početku razgovora upozorila da je dosad uspjela sačuvati svoju anonimnost i da u tome neizmjerno uživa.

Sanja Musić bila je izuzetna učenica, u trećem gimnazije već je maturirala. No, da odmah raspršimo sumnje kako je divlje ambiciozna i opsjednuta kontrolom, odlučila je tu svoju “kupljenu godinu” upotrijebiti za provode i razmišljanje o sebi i svojim željama za budućnost. Nije odmah upisala fakultet, nego je otputovala u Sydney k rođacima, čitala i izlazila sa sestričnama. Dobro, tu je godinu posvetila i tome da savršeno nauči engleski.

Preskočimo studij medicine (iako je upravo Sanja ispred diplomaca svoje generacije čitala Hipokratovu zakletvu) i prebacimo se u Bruxelles u drugoj polovici devedesetih. Tamo je živjela sa suprugom diplomatom tri godine kojih se sjeća kao godina provoda, putovanja, druženja s prijateljima i noćnih šetnji po građanskim avenijama, gdje nitko nema zastore pa se možeš diviti proslavljenom belgijskom ukusu za unutrašnje uređenje. Tamo se zarazila interesom za namještaj i dizajn, sjevernjačkim stavom stranim našem podneblju - dom je važniji od automobila ili onoga što nosiš na sebi.

No, dani provoda u Belgiji zapravo su bili dani magisterija na frankofonskom sveučilištu Universite Libre de Bruxelles gdje je po francuskome modelu učila epidemiologiju, javno zdravstvo i biostatistiku. Prvo je položila ispit iz francuskog jezika koji se smatra dostatnim za zaposlenje u francuskim institucijama, a zatim se posvetila ozbiljnom studiju preventive i promicanja zdravlja. Bila je najbolji student u posljednjih 15 godina i dobila brojne ponude za posao u farmaceutskoj industriji (koje nije mogla prihvatiti jer nije imala radnu dozvolu), ali i ponudu da ostane na fakultetu, na doktoratu, što je mogla prihvatiti sa svojom diplomatskom putovnicom. No, Zoran je imao druge planove, odlučio se aktivno baviti politikom i krajem 1999. vratili su se u Zagreb te je njezin suprug postao član SDP-a.

Plakala sam kad smo se selili u Belgiju. Bili smo mladi, vjenčani samo tri godine, svojom odlukom bez djece, uživali smo u svojoj podstanarskoj garsonijeri, izlascima... Bila sam odslušala magisterij iz ultrazvuka i položila ispite, no onda sam dobila specijalizaciju iz epidemiologije u Zavodu za javno zdravstvo grada Zagreba i promijenila smjer. Sad sam to morala zalediti, otići u nepoznato. No, danas me za Belgiju veže toliko toga. Tamo sam ostala trudna i rodila prvog sina, tamo je još uvijek moja veoma dobra prijateljica Ivana koja je često čuvala našeg zahtjevnog sina koji nas je namučio jer uopće nije spavao.

Je li nakon svega bila nesretna kad je Zoran najavio ulazak u aktivnu politiku i raniji povratak u Hrvatsku? Zapravo ne. Još dok su bili studenti, ona je znala da njega politika najviše zanima: - On je u politici jer je to njegov drive, njegov život, ono što proučava otkad ga poznajem, uvijek to prati, oduvijek je živio tim životom.

Je li ga potreba da u Belgiji objašnjava neke Tuđmanove pogreške s kraja rata natjerala da se vrati u Hrvatsku prije vremena i aktivno uključi u politiku? Je li ga rad u diplomaciji tijekom HDZ-ove Vlade uvjerio da se nešto mora mijenjati? Sanja objašnjava da je ne samo Zoranu, nego i njoj često znalo biti neugodno suočiti se s nekim pitanjima stranaca, ali on je oduvijek ljevičar i takvo uvjerenje kod njega nije pitanje ove ili one vlade.

Je li se bunila kad je donio odluku o njihovoj zajedničkoj budućnosti? Na to pitanje Sanja se nasmijala i rekla da je ona imala u to vrijeme svoje tajne planove i mislila da će ga možda ipak nagovoriti da joj pomogne da ih ostvari. Željela je doktorirati kod dr. Greena u New Yorku, specijalista čiji je rad cijenila. Mislila je da će Zoran možda tražiti diplomatsku poziciju u SAD-u. No, shvatila je da to može zaboraviti zbog politike te počela petogodišnje istraživanje za svoj hrvatski doktorat o debljini.

Je li doista taj doktorat zaslužan za dobru formu, vitkost predsjednika SDP-a?

- Ne, iako zasigurno nisam odmogla njegovoj genetskoj predispoziciji. Možda sam zaslužna za to što u našoj obitelji postoji svijest o očuvanju zdravlja. Moj stariji sin aktivno se bavi sportom, počeo je sa tri i pol godine s gimnastikom, a onda je krenuo na nogomet i trenira punih sedam godina. I mlađi sin ide na gimnastiku. Kod nas u kući ne piju se sokovi, samo voda; Jakov me zna zamoliti da kupim neki sok jer mu dolaze prijatelji i sram ga je što nikad doma nemamo sokova ili grickalica. No, ja doista ne potičem kulturu grickanja i sport je u obitelji izuzetno važan. Doduše, iako se od aerobnih vježbi godinama bavim jedino trčanjem za djecom, nastojim više puta tjedno prije posla vježbati pilates. Zoran, kada god može, trči u Maksimiru ili na savskom nasipu ili ide biciklom na Sljeme. On inzistira na trenucima osame, koje mu ne smijemo niti pokušati oduzeti. ‘Pusti me da dođem k sebi’, kaže. To je njegov ritual, način na koji se vraća u normalu nakon napornog tjedna, sukoba, susreta s milijun ljudi... Ako djeca požele u nedjelju ići u Maksimir, to dolazi u obzir tek nakon što se on vrati kući. Ritual ne vrijedi ako se ne provodi od početka do kraja. Mora se vratiti i onda možemo svi zajedno ponovno ići u Maksimir.

Je li ambicioznu studenticu od prvoga dana najviše zanimala preventiva? Dakako da ne. Kao i svi nabrijani studenti medicine, željela je biti kirurg:

- U Engleskoj se jedino kirurga oslovljava ‘Sir’. Oni nisu bili obični liječnici, dolazili su iz drugog segmenta, ali ta se tradicija zadržala. Iako je kirurgija često rutinska, ona je ipak kraljica medicine, najviše se napravi u najkraćem roku. Svi mi želimo biti kirurzi ili internisti, spasioci. Dio te želje mi se ostvario, iako nisam kao žena mogla dobiti specijalizaciju iz kirurgije. Mogla sam bez problema dobiti anesteziologiju, što je zaista vrh medicine, ali zaključila sam da bi me previše frustriralo biti u sali, a ne operirati. Tu sam se prvi put susrela s nekim ograničenjem jer sam žena. Danas već ima žena kirurga i, osim toga, općenito je lakše dobiti specijalizaciju. Tada je to bilo teško, pogotovo meni jer ne dolazim iz liječničke obitelji. No, dio ambicije ipak sam ostvarila. Kad sam diplomirala, prve tri godine radila sam kao znanstveni novak na Kirurgiji kod profesora Košute na Svetom Duhu, na tretmanu ekstremne debljine. Bila sam na odjelu 1994., 1995., tek se kod nas počelo raditi smanjivanje želuca metodom staplinga - želudac bi preštepali na zapremninu od 15 mililitara. No, eto, nastavila sam se baviti debljinom, ali iz pozicije preventive.

Osim epidemije debljine koja polako zahvaća i Hrvatsku, što je za Sanju - iz perspektive majke dvojice sinova koji će vjerojatno tu živjeti i zaposlene žene liječnice - najveći problem našega društva? Sanja nije krenula nabrajati naše uobičajene jahače apokalipse: korupciju, upropaštene tvornice, nezaposlenost. Ona je ipak pomalo radoholičarka koja se mjesecima dizala u četiri ujutro i pisala doktorat dok djeca spavaju, prije posla. Dakle, za nju je naš najveći problem nerad.

- Mislim da se kod nas hvataju krivine. Ljudi se premalo trude, ne ulažu u posao više nego što je minimalno potrebno. Nema entuzijama, vlada osjećaj apatije, svi misle da će im biti isto radili ili ne radili s voljom. Ljudi odrađuju, a ne rade sa žarom i srcem. Svi koji su nešto postigli automatski su sumnjivi, nesimpatični.

Znači li to da nije dobila pohvale kolega, struke, kad se vratila s magisterijem iz Belgije? Sanja kratko dogovara da joj “nije baš otvarao vrata”, imala je dojam da o njezinim prijedlozima ne razmišljaju, kao da se “pravim važna, da ja tu ne znam što izvodim”.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg