SAVJETNIK PREMIJERA 'Orešković je čovjek koji brzo uči. Siguran je u svojoj koži. Iima sjajan smisao za humor'

Podrijetlom je iz Kaštela pokraj Splita, u Hrvatsku se vratio prije 24 godine. U te 24 godine imao je uzbudljiv život, ne uvijek ugodan, ali je napravio iznimno uspješnu društvenu karijeru. Miran, uvijek pomalo nasmiješen. Član je Opusa Dei, posebne papinske prelature koju je takvom zasnovao Papa Ivan Pavao II., po naslijeđu učenja čudovitog Španjolca imenom Josemaria Escriva de Balaguer y Alba. Bartulica je sada savjetnik predsjednika Vlade Oreškovića za vanjske poslove. Iza sebe ima nekoliko teških ratnih godina u Ministarstvu vanjskih poslova, doktorski studij filozofije na rimskoj Gregoriani, položaj savjetnika predsjednika Josipovića za vjerska pitanja. Stjepo Bartulica je vjernik, laik, uvjeren u blagotvorno postojanje Boga. Nema ni najmanje sumnje u to. Hrabar je, situiran, oženjen, otac troje djece, četvrto je na putu. Iako je zemlja u određenoj ekonomskoj i duhovnoj krizi, upravo Bartulica nastoji vratiti bogatu i lijepu Hrvatsku u krug poštovanih i strateški važnih država Europe. To je prilično težak posao...

- Korijeni su u Kaštelima. U Kaštel Novom. Otac je otišao u svijet. On je psihijatar. Još radi, povremeno. Ima 88 godina. Ima nas petero djece. Ja sam najstariji. Četvorica braće i jedna sestra. Nina, Mato, Anđelko, Nikola i ja, Stjepo.

Otac psihijatar je koristio svoja znanja o ljudskoj psihi odgajajući vas petero?

- Sigurno jest. Zna što znači dobar odgoj. Ima roditeljski autoritet. Dobro razumije prirodu i sklonosti čovjeka. Sretna smo i jako vezana obitelj. Ozbiljno.

Gotovo 24 godine ste u Hrvatskoj...

- Osim dvije, kad sam učio i doktorirao u Rimu, filozofiju na sveučilištu Gregoriana.

Svoj ste karijerni put pomno planirali?

- Nisam imao plan. Imao sam sreću, nisam imao studentske kredite. Znači - bio sam slobodan, nisam osjećao pritisak novca, pritisak duga. Moja prva plaća, u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova, bila je 200 njemačkih maraka. Nisam živio tako dobro kao u roditeljskom domu, ali imao sam neki moralni poriv, osjećao sam da sam koristan Hrvatskoj. Doktor Njavro iz Vukovara, mamim prvi rođak, puno mi je pomogao da počnem razumijevati što se ovdje događa. Godina je 1992... Bio sam još prilično naivan, tada. Znate, ja sam rođen i odrastao u Missouriju. Tamo nema ni partizana, ni ustaša, ni udbaša... Imamo rijeku Missouri, ali nemamo more. A mi smo Dalmatinci. Osjetio sam zov mora.

Jeste li posjetili Kaštel Novi?

- Naravno. Shvatio sam da ima sedam kaštela. Maršal Marmont je sagradio cestu kroz Kaštela koja i danas spaja Split i Trogir. Morao sam imati ‘Steep learning curve’, kako bih što prije svladao društvene odnose u novoj državi. Dakle, nije to bila velika namjera, ali sam se zaista trudio. Upoznavao sam ljude koji su, uskoro, postali važni u politici. Zoran Milanović mi je bio jedan od prvih šefova. On je tada bio šef za NATO. Picula je bio ministar.

Ali, kad ste došli, sjećam se, zanimala vas je obavještajna služba...

- Nije me zanimala, ali sam bio zamoljen uoči Oluje održavati neke kontakte u kojima je bio koristan moj engleski jezik. Prihvatio sam. To mi je bio zadatak, ali ne i zanimanje. Obavio sam ga. Bilo je takvo vrijeme. Upoznao sam sjajne ljude, u Ministarstvu obrane. Moja kuća je bila Ministarstvo vanjskih, ali sam bio na posudbi.

Kako ste uvjerili predsjednika Josipovića da vas uzme za savjetnika?

- Nisam ga uvjerio. Upoznali smo se dva dana prije nego što je prisegnuo kao predsjednik. Bio sam već na hrvatskom Katoličkom sveučilištu. Josipović je tražio osobu koja razumije život vjerskih zajednica pa, naravno, i Katoličke crkve. Rekao mi je da želi graditi mostove. Rekao sam Josipoviću da nisam ljevičar, nisam sklon idejama ljevice. On se nasmijao i dao mi otvorene ruke... Bila mi je čast da sam tako služio Hrvatskoj. Za našu političku kulturu, to je bila - novost. Može se surađivati. Nismo se Josipović i ja uvijek slagali. On je to poštovao.

S premijerom Oreškovićem ste bliski?

- Postoji puno priča... Nismo se prije poznavali. Upoznali smo se u Zagrebu. Ja sam živio u Americi, premijer u Kanadi. Kad smo se tu upoznali, shvatili smo da dosta slično mislimo. Ja sam mu rekao da mu želim pomoći. Ništa više.

Vi ste savjetnik premijera za vanjsku politiku?

- Da.

Imate li svakog jutra kolegij? Sastanak svih savjetnika? Previše sastanaka?

- Taj uži tim ima redovite sastanke. Ne svaki dan. Dva, tri puta tjedno. Ne trošimo vrijeme na suviše razgovora. Radimo.

Možete li k premijeru u sobu bez najave?

- Ne.

Kako razgovarate premijer i vi? Hrvatski ili engleski?

- Mi ovdje svi govorimo na hrvatskom jeziku. Pa, mi smo hrvatska Vlada. Privatno, kad smo sami, padne i koja engleska rečenica. Ništa neobično.

U vašem životu konstanta je - vjera?

- Da, da. Odrastao sam u čvrstoj katoličkoj obitelji. Dio odgoja bila je molitva s roditeljima. Kao tinejdžer, prolazio sam razne faze. Lutao sam. Imam prijatelje koji nisu katolici. To je sazrijevanje. Nisam uvijek bio čovjek kojemu je vjera bila najvažnija stvar u životu.

Sumnjali ste?

- Sumnjao? Htio sam se uvjeriti. Ne zbog roditelja, nego zbog sebe samoga. Mnogo sam čitao, posebice biografije svetaca. Fascinirao me sveti Augustin kao veliki obraćenik. Proučavao je razne filozofije i na kraju se, tek u zreloj dobi, odlučio krstiti. Na intelektualnoj razini sam se uvjerio da ono što Crkva naučava - jest istina. Čitao sam i kritike i proučavao razne vjere. Da, vjera je moja konstanta, posebice otkad sam postao obiteljski čovjek.

Savjetujete svima da trebaju vjerovati?

- Ne. Moje sposobnosti u tome su jako ograničene. Moj ego je malen. Ja sam malen. Vjera je velika. Ja ne nagovaram nikoga. Ja sam sredstvo. Samo svjedočim. Ljudi sami ne mogu puno. Krist i vjera mogu. Ne ja.

U Vatikanu ste studirali...

- Filozofiju. Ali, tema je bila politička.

Koja je bila tema?

- Europska kultura i pitanje sekularizacije društva. To je ogromno područje. Pogotovo u suvremenom svijetu, prepunom užitaka i sloboda. U mojoj temi oslanjao sam se na velikog Christophera Dawsona, engleskog mislioca koji je mnogo pisao i razmišljao o europskoj kulturi i kršćanskim korijenima Europe. Bavio se i političkim ideologijama.

Sami ste se financirali?

- Da. To sam sam sredio. Nije to platilo Ministarstvo vanjskih. Važno je biti neovisan. MVP mi je samo dao dvije godine za studij, mjesto me čekalo nakon studija. Ali, kad sam se vratio u Zagreb, 2006., otišao sam iz diplomatske službe.

To je bio rizik?

- Ne mislim tako. To je bila moja odluka.

U Hrvatskoj imamo, brojao sam, 149 stranaka...

- Znam. Ali, to se ne može zabraniti. Znate, s vremenom će se to samo od sebe srediti.

Opus Dei je Prelatura pape Ivana Pavla drugog... Wojtyle.

- Znam.

Wojtyla je uzdignuo Opus Dei na razinu osobne prelature?

- Papa Ivan Pavao Drugi moj je uzor. Papa mog djetinjstva.

Upoznali ste ga?

- Nisam. Moja sestra i braća jesu. On je zaista svetac naših vremena. Opus Dei nije politička organizacija. Opus Dei znači: Božje djelo. Svećenici Opusa Dei provode vrijeme u - ispovjedaonici. U ispovjedaonici se ne rade političke spletke. Ti svećenici pomažu ljudima, laicima, da se posvećuju u svakodnevnim životu. Ništa više. To je meni potrebno. Nije Opus Dei hotel s pet zvjezdica, za elitne vjernike, nego je to zapravo ‘ratna bolnica’ za ranjenike vjere. Stalno se mistificira Opus Dei. To je javna ustanova. Priznata i slobodna.

Vi ste supernumerarij u Opusu Dei?

- Da. Supernumerariji mogu biti oženjeni, ali i ne moraju. Numerariji su svećenici i laici koji žive u toj duhovnoj zajednici. Numerariji se ne žene. Nema tu hijerarhije.

Imate puno članova u Hrvatskoj?

- Rastemo. Opus Dei u Hrvatskoj vode Portugalac Ramos i dva španjolska svećenika. Svi svećenici Opusa Dei imali su, jednom prije, laički život. Imali su profesiju i svakodnevicu poput svih nas. To je njihova ‘dodatna vrijednost’ jer zaista razumiju stvarnost u kojoj su živjeli. Tek kasnije išli su na teologiju.

Jesu li svećenici Opusa Dei spremni na borbu s današnjim svijetom?

- Živimo u nesavršenom svijetu. Zato je i Opus Dei potreban.

Kolika su vam djeca?

- Petnaest, četrnaest i pet godina, a četvrto će se roditi uskoro.

Kod nas postoji desnica, ljevica i konzervativci?

- Politika nije najvažnija stvar na svijetu. Razlikujem konzervativni stav od ideologija koje sve politiziraju, cijelu stvarnost. Ima stvari poput prijateljstva, obitelji - koje su važnije od politike. No, kad se radi o politici, o idejama ja smatram kako treba ograničavati vlast. Progresivci imaju povjerenje u mogućnosti politike i uvijek se nadaju boljem svijetu. Mislim da su naivni, jer povijest pokazuje da se politička vlast zna i zloupotrijebiti u druge svrhe. Imali smo totalitarnu prošlost. Hrvatsku treba depolitizirati. Politika ima svoje mjesto, ali političku arenu ne smijemo shvaćati kao mjesto na kojem ćemo se sukobljavati.

Ali, politika je prisutna. U svemu...

- Slažem se. Nadam se da će se to smanjiti. Znate, narodu je važno samo jedno: bolje živjeti. Bolje poslovati. Ljudi žele raditi svoj posao, a ne razmišljati o politici. Izabrali su svoje predstavnike da se dobro bave politikom.

Prosječni građanin voli politiku?

- Nisam siguran u to. Građanin voli da mu je u državi sve u redu. To je dovoljno. Političari moraju misliti na narod i na svoju savjest, kao engleski svetac Thomas More. Politika mora služiti, a ne vladati.

Konzervativac ste?

- To je moj misaoni stav. Poštujem tradiciju, ali živim u budućnosti. To je moguće. Tradicija posjeduje skepsu, zdravu i razumnu sumnjičavost. Mi nismo puno bolji od naših predaka. Zato treba cijeniti iskustvo što nasljeđujemo. Ljudi imaju slabosti i razne sklonosti. Stoga moramo sačuvati ono što je najvrednije u povijesti. Europa može i mora biti ponosna na svoju baštinu. Ali, ugroze su ozbiljne, posebno danas. Bruxelles.

Terorizam?

- Da. To zaista nije način rješavanja problema.

Kako ga spriječiti?

- To je pitanje svih pitanja. Ja ne znam jednostavan odgovor. Moramo gledati stvarnosti u oči. Dijelimo odgovornost za stanje u svijetu. ISIL je posljedica određene politike. Nije nastao ni iz čega.

Političari moraju biti politički korektni?

- U Americi, jedan od glavnih razloga Trumpova uspjeha je to što ismijava političku korektnost. On je agresivan pa mu raste popularnost.

Tko će pobijediti? Clinton ili Trump?

- Ne znam. Zaista ne znam.

Vjerujete li da će ova Vlada uspjeti?

- Ono što ja vidim jest da gospodin Orešković ima odlučnost i svjestan je u kojoj se situaciji Hrvatska nalazi. U razgovoru sa stranim državnicima izvrsno komunicira. Orešković je čovjek koji ima samopouzdanje, ima radne navike. Brzo uči. Siguran je u svojoj koži. To je veliki plus za sve nas; mislim na narod. Ravnopravan je sugovornik. Vjerujte, ima sjajan smisao za humor, što nije nevažno. Zna se šaliti na svoj račun, što inače nedostaje u visokoj politici. To je rijetka kvaliteta na našoj sceni. Po meni, političari su ovdje preozbiljni. On je osvježenje hrvatske politike, doma i vani. On ima svoj stav. Zato će i uspjeti provesti nužne promjene.

Hoćete li se ikada vratiti u diplomaciju?

- Mislim da neću. Želim ostati na Sveučilištu. Cijenim studente. Mladi su snaga.

Politika je put u bogatstvo?

- Apsolutno nije i ne bi smjela biti. Politika je umijeće, znanost na korist cijelog naroda.

Crkva i politika?

- Svi smo mi ravnopravni građani. Nije crkveno poslanje da uređuje političke odnose. Međutim, u pitanjima pravde i ljudskog dostojanstva Crkva ne smije šutjeti. Koliko god to nekome smeta. Ali, njezino poslanje nije navijati za neku stranku.

Sviđa vam se papa Franjo?

- On je genijalni komunikator. Mediji ne mogu ignorirati ono što misli i govori papa. Nedavni susret pape Franje s ruskim patrijarhom Kirilom na Kubi je povijesni.

Što je s hrvatskom srednjom klasom? Izvor napretka i demokracije je baš ona...

- Reći ću vam moje zapažanje, koje nije i zapažanje mnogih u Crkvi. Mislim da nije glavni uzrok problema takozvani neoliberalizam. Klijentelizam je glavni problem. Uspijevaju oni koji su politički jako dobro povezani. Politika previše toga određuje, čak i u ekonomiji.

Ali, to se mijenja svake četiri godine...

- Točno. Kako to srediti? Kako imati stabilan srednji sloj koji neovisno živi bez obzira na to tko je na vlasti? Treba depolitizirati društvo kako bi ljudi mogli stvarati prema svojim mogućnostima, znanjima i talentima. U tranziciji smo još uvijek, nismo na pravi način riješili ta pitanja. Imamo naglo bogaćenje, što, naravno, smeta ljudima. Bilo je slučajeva da su ljudi stekli mnogo zahvaljujući greškama politike. Davno je i sam kardinal upotrijebio sintagmu ‘grijeh struktura’. Znate, zakon se, povremeno, odvaja od morala. To čini nered u društvu. Ljudi su stvoreni da rade i stvaraju.

Država tu smeta?

- Koči. Hiperregulacija svega nije dobra. To je razlog slabljenja srednje klase. Zato nam ljudi odlaze u inozemstvo. Država mora talentiranim ljudima omogućiti da uspijevaju, a ne ih onemogućavati propisima.

Treba odstraniti pritisak politike?

- Apsolutno. Točno. Svejedno je tko je na vlasti. Srednja klasa, koja bi trebala biti najbrojnija, mora slobodno raditi. To će biti zdravo društvo u kojem se cijeni rad. Mediji imaju u tome vodeću ulogu - moraju nametnuti tko je uzor, tko nije. Zato potičem da se vratimo sigurnim vrijednostima. Moramo poticati krepost. Krepost je bitna značajka čovjeka. Kad ste zadnji put, u javnom prostoru, čuli riječ krepost? Nikad. S druge strane, Hrvatska je bogata zemlja koja je osuđena na uspjeh. Na uspjeh. Mi ne možemo propasti koliko god bili dezorganizirani. To je čudesna istina. Najljepša kod nas nije priroda, nego su to ljudi. Treba im vratiti krepost.

Krepost...

Da. Krepost. Vrline. Imamo ih.