SENZACIJA ZFF-A

SCIENCE FICTION IZA ŽELJEZNE ZAVJESE Kako su komunisti zamišljali idealan let u svemir

Tri od pet komunističkih SF-a s Zagreb film festivala su space opere, nisu ih režirali bilo koji redatelji, a jednu od njih u DDR-u je vidjelo čak 4, 3 milijuna ljudi

Prije tri godine, u suradnji s rotterdamskim festivalom, Zagreb film festival organizirao je opsežnu retrospektivu ruskog i istočnoeuropskog vesterna. Program filmova koji su stilski/tematski inspirirani vesternom ili se doista bave Divljim zapadom pretvorio se u urnebesni uspjeh, a hrpa filmofila sklonih bizarnostima gužvala se na projekcijama vesterna iz DDR-a u kojima Indijance glume jugoslavenski glumci, dok crvenokošci otkrivaju klasnu svijest i spoznaju prirodu bjelačkog kolonijalizma.

Ponukana tim uspjehom, ekipa ZFF-a u iduće je dvije godine nastavila izviđanje nepoznatim teritorijima komunističkog “pulpa”. Prošle sezone gledali smo retrospektivu špijunskih filmova, čudnovati niz filmova u kojem smo kao u inverznom zrcalu gledali “udbaše” iz Mađarske, Jugoslavije ili DDR-a koji ratuju protiv (sada zločestih) kolega Jamesa Bonda i špijuniraju disidente. A nakon vesterna i špijunskih filmova, ZFF je i ove godine nastavio svoje arheološko iskapanje komunističke pop-kulture, i to retrospektivom trećeg popularnog žanra 20. stoljeća. Taj žanr je znanstvena fantastika.

Drugovi bez kompleksa

Pod selekcijskom rukom povjesničara filma Danijela Rafaelića, ZFF je tijekom ovog tjedna prikazao program pet istaknutih komunističkih SF-ova, među kojima su se našla i dva jugoslavenska: “Oxygen” Slovenca Matjaža Klopčiča te “Tajna starog tavana” Vladimira Tadeja. Ipak, zagrebačku publiku, razumljivo, najviše su privukli nama dosad potpuno nepoznati SF spektakli iz sovjetskog bloka.

'Tajna starog tavana' Vladimira Tadeja. U središtu radnje smještene u otočni ambijent, je antigravitacijski pištolj

Dok je vestern geografski i kulturno bio “prirodna” američka domena, pa su se istočnjaci uvijek morali dovijati kako da ga uvjerljivo presade, sa SF-om nije bilo tako. SF je bio žanr u kojem su i Istok i Zapad mogli igrati ravnopravnu utakmicu. Za početak, istočna Europa imala je dugu i jaku tradiciju SF književnosti, a neki od pisaca iz te tradicije, poput Poljaka Stanislawa Lema ili ruske braće Strugacki, dandanas su “samoposluga” u koju Hollywood redovno ide u šoping (uključujući Camerona, koji je od Strugackih uzeo motive “Avatara”). U tehnološkim nerazvijenim bivšim kolonijama poput Hrvatske i Jugoslavije, pisanje SF-a moglo se činiti kao nešto što “nam ne pripada”. Jer, na koncu konca, mi smo navikli biti društvo koje u tvorbi budućnosti ne sudjeluje, nego nam “budućnost” pasivno stiže reaktivno i naknadno. Rusi, Poljaci ili istočni Nijemci - međutim - tih kompleksa nisu imali. Istočni blok doista je imao svoj svemirski program koji je do sredine šezdesetih bio napredniji od američkog, pa je putovanje u svemir bilo razumljiv predmet pučkog interesa i ideološkog ponosa. Kad se sve to ima na umu, nije čudo što je putovanje u svemir tematska konstanta svih triju prikazanih filmova. Sva tri su- prema uvriježenoj SF tipologiji - tipične “space opere”.

Od triju filmova sovjetskog bloka koje je Rafaelić uključio u program, prvi i najpoznatiji nesumnjivo je “Aelita”, prvi i pionirski nijemi sovjetski SF koji je 1924. snimio predrevolucionarni režiser i povratnik iz emigracije Jakov Protazanov. Dok je Protazanovljev film nastao prema romanu Alekseja Tolstoja, druga dva prikazana filma nastala su po pričama najčuvenijeg SF pisca iza željezne zavjese, Poljaka Stanislawa Lema.

Filmski povjesničar Danijel Rafaelić, selektor programa retrospektive komunističkog SF-a

Prvi od njih je istočnonjemački film “Die Schwiegende Star” (Šutljiva zvijezda, ili: Prvi svemirski brod na Veneri, 1960.) režisera Kurta Maetziga, a drugi “Ikarie XB-1” (ili: Putovanje na kraj svemira, 1963.) češkog režisera specijalista za SF Jindricha Polaka. Oba su filma režirali istaknuti redatelji u svojim sredinama: Polak je bio specijalist koji je snimio niz SF-ova, a Maetzig zaslužni veteran, prijeratni filmski laborant, polužidov i pripadnik ilegalne KP Njemačke koji je poslije rata DDR-u priskrbio neke od ranih filmskih uspjeha. Oba su za predložak uzeli Stanislawa Lema, no sam je Lem prema dva filma imao oprečan odnos: dok je češki umjereno cijenio, istočnonjemački je bez krzmanja nazvao “dnom dna”.

Današnje gledanje dobrim dijelom potvrđuje Lemov dojam: dok je “Ikarie” solidno režiran i dizajniran SF kojem malo fali dramaturškog reda, “Šutljiva zvijezda” danas se stvarno doima kao beznadni treš. Ali, svako podsmješljivo partoniziranje zagrcne nam se u grlu kad znamo podatak da je space operu iz DDR-a u matičnoj državici vidjelo 4,3 milijuna ljudi!

Koje su provodne karakteristike “crvenih” space opera? Ona koja odmah zapada u oči je, naravno, internacionalizam. Dok je većina holivudskih SF-ova amerocentrična i prirorodno polazi od uloge Amerikanaca kao “lidera čovječanstva”, istočni SF-ovi inzistiraju na multirasnoj i multinacionalnoj posadi, a u njemačkom primjeru heroj koji se žrtvuje za čovječanstvo je afrički crnac. Drugo, u komunističkim SF-ovima nema primjera hladnoratovske paranoje i svemirske opasnosti. Ni u jednom od prikazana tri primjera svemirci nisu ugroza. U “Aeliti”, oni su ti koje mi Zemljani “reformiramo”, u “Prvom svemirskom brodu na Veneri” oni su civilizacija koja je sebe uništila militarizmom, a u “Putovanju na kraj svemira” imamo gotovo spilbergovski motiv - svemirska inteligencija pokroviteljski i blagotvorno izbavi posadu ne bi li omogućila konačni “bliski susret”.

Iz braka na Mars

Drugi zanimljivi aspekt komunističkih SF-ova je vizualizacija. Imaginiranje budućnosti u znanstvenofantastičnim filmovima mnogo govori o sadašnjosti koja je taj dizajn proizvela, pa je i u ova tri slučaja tako. Marsovska civilizacija u “Aeliti” tako je čist izdanak sovjetskog avangardnog kubokonstruktivizma, a scenografija marsovskoga grada doima se kao stari Egipat koji su “redizajnirali” Maljevič ili Tatlin. U istočnonjemačkom filmu iz 1960. “budućnost” je pod jakim utjecajem op-arta i izgleda kao disko iz 70-ih, a u češkom, vizualno najdojmljivijem, vidimo natruhe noira te naslućujemo ideju da se povežu SF i horor.

'Putovanje na kraj svemira' iz 1963. češkog režisera Jindricha Polaka

Od spomenuta tri filma, “Aelita” je sigurno najpoznatiji, a generacije rusista i filmologa naredale su se u tumačenju ove čudne petparačke fantazije. Junak filma Los mladi je inženjer koji kao bijeg od bračnih razmirica sebe lansira na Mars, gdje otkriva tehnološki napredno, no despotsko monarhističko društvo koje pomalo podsjeća na stari Egipat. Onima koji su se u današnja vremena našli na udaru “racionalizacija” i “viška radne snage” bit će zanimljivo vidjeti kako taj problem rješavaju Protazanovljevi Marsovci: tamo, naime, višak radne snage - zamrzavaju! Na novom planetu Los se zaljubi u princezu Aelitu i organizira revolucionarni prevrat koji se poslije ispostavi kao njegova uobrazilja.

Činjenica da je u “Aeliti” revolucionarni prevrat uobrazilja i rezultat muške bračne frustracije sama je po sebi već dovoljno subverzivna. No, tomu treba dodati i to da Protazanov sovjetsku svakodnevicu ranih dvadesetih prikazuje poprilično satirički, neusporedivo životnije od revolucionarne euforije avangardista Ejzenštejna, Vertova ili Dovženka. Tako se u “Aeliti” tematiziraju stambene prilike u Moskvi, nasilna sustanarstva, kao i šverc i zloporabe komunističkih činovnika. Budući da je Protazanov bio buržujsko dijete, bivši “bijeli” koji se u SSSR vratio iz emigracije, nije vam posve jasno kako su mu komunisti dopustili takvo ironiziranje revolucije. Začudo, Protazanov je u SSSR-u prošao čak i bolje od svojih avangardističkih kolega, gorljivih revolucionara. Dok su mnogi među njima pod Staljinom ušutkani, pitkiji i nimalo avangardan Protazanov uredno je radio.

Autentičan treš

DDR-ovski spektakl “Die Schwiegende Stern” danas se doista doima kao autentični treš. Teško je reći što je u filmu šaljivije: scene “bestežinskog stanja” u kojima se vidi žica oko gležnjeva, kruti dijalozi, naivne makete ili pak završni prizor u kojem astronaute napada oživjeli radioaktivni mulj nalik uzavreloj turskoj kavi. Međutim, iz današnje perspektive zanimljivo je Maetzigov film gledati kao dokument o hladnoratovskoj politici. Maetzig tako svoj svemirski brod na putu za Veneru napučuje i “benetonovski” multikulturalnom posadom koja uključuje Japanku žrtvu Hirošime, kineskog lingvista, američkog astrofizičara, afričkog inženjera i sovjetskog zapovjednika.

...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 03:45