EKRANIZIRANJE POPULARNE DJEČJE KNJIGE

Silvije Petranović: Konačno sam dobio novac za Šegrta Hlapića. Bit će to pravi blockbuster kakav Hrvatskoj fali

Već nakon premijere svog prvog cjelovečernjeg filma “Družba Isusova ” Silvije Petranović najavljivao je da počinje pripremati novi projekt, ekranizaciju romana za djecu Ivane Brlić Mažuranić “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”.

Sličan je projekt početkom devedesetih predlagao filmskom fondu Ministarstva kulture veliki hrvatski redatelj Branko Bauer, no kako je on tada bio persona non grata (valjda mu je naškodilo - za razliku od Silvije Luks i Gorana Milića - to što je entuzijastički radio za nezavisnu jugoslavensku TV agenciju Yutel, a i što je potpisao “Ne okreći se sine” i “Licem u lice”, klasike iz razdoblja socijalizma), do realizacije filma nije došlo.

Zato je najpopularniju knjigu domaće školske lektire, objavljenu još 1913. s panegiričnim pogovorom A. G. Matoša, adaptirao u crtić Milan Blažeković, što je bio posve legitimno: Disneyjev animirani studio takvom je strategijom postao jedna od najmoćnijih hollywoodskih kompanija, a i naš crtani “Šegrt Hlapić” bio je nakon “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana najgledaniji hrvatski film u protekla dva desetljeća (skupio je 227 tisuća gledatelja).

Petranovića to nije pokolebalo, uostalom, kako kaže, “Olivera Twista” ekranizirali su 22 puta, od toga jednom i na Disneyjev način. Projekt mu je, međutim, glatko odbijen. Zašto, kada je to bila naizgled čista ziherica za našu kinematografija kojoj je publika rijetko kad sklona?

Družba Isusova

Čini se da su problemi bili u “Družbi Isusovoj”. Poduzetni Petranović (prije nešto više od dva desetljeća prvi je osnovao neku vrstu kabelske televizije u Hrvatskoj koja se zvala “Dugave plus”) uspio je sredinom osamdesetih godina uvjeriti češkog pisca Jirija Šotolu da je on jedina osoba koja je u stanju ekranizirati njegov kultni roman.

Nije mala stvar dobiti filmska prava poznate knjige, a pritom nemaš puno zajedničkog s tim podnebljem, no redatelj je 2003. nekako uspio skupiti budžet od milijun i pol eura, pa čak i privoljeti slavnog Armenca Djivana Gaspariana da mu sklada filmsku glazbu.

“Družba Isusova” u nas je prevedena početkom sedamdesetih u Hit biblioteci i tada su je intelektualci Hrvatskog proljeća tumačili kao metaforu na komunizam, no 30 godina kasnije fabulu o pohlepnim klerikalcima koji se sredinom 17. stoljeća pokušavaju domoći imanja lijepe udovice očitavalo se vrlo doslovno.

Za nevolju, projekt odobren u razdoblju liberalne koalicije dovršavao se u trenutku kada je HDZ preuzeo vlast, pa je redatelj morao odolijevati emisarima: sugeriralo mu se da izbaci scene u kojima je Katolička crkva prikazana u izrazito negativnom svjetlu i još koješta, no redatelj je ostao uporan.

Sukob s Ministarstvom

U HDZ-ovom ministarstvu kulture to mu nisu oprostili: najprije su mu odbili financijsku podršku kada je film pozvan u Šangaj, pod izlikom da to nije festival A kategorije, a nakon što im je Petranović dokazao da ipak jest, samo su progunđali i čekali narednu priliku da ga sapletu. Bilo je to kada je ponudio “Šegrta Hlapića”.

Bilo bi pogrešno ustvrditi da smo tada živjeli u nekoj vrsti klerikalne diktature, jer je HRT film prikazao nekoliko puta, čak i kao mini seriju a, uostalom, ubrzo zatim najveći hit postala je komedija “Što je muškarac bez brkova”, koja se zafrkavala s Crkvom puno bezobraznije nego “Družba Isusova”. U Ministarstvu kulture, međutim, vladala su druga pravila.

Petranovića danas ne zanima razgovarati o tim događanjima oko “Družbe Isusove” i odbijanju “Hlapića”: “Prošlost je prošlost i na to se ne isplati vraćati”, odgovara samopouzdano.

Scenarij je 2007. dotjerivao sa script-doktorima na najvećem regionalnom festivalu u Solunu, kasnije ga je još dorađivao, a ni ovu koja je upravo odobrena na natječaju Hrvatskog audiovizualnog centra ne smatra definitivnom: verzija koja će se snimati sljedećeg ljeta i jeseni bit će vjerojatno deseta po redu, što smatra da je posve normalno kada su u pitanju veliki projekti.

Hoće li mu 4,7 milijuna kuna, koliko je dobio za snimanje filma, biti dostatno? Naravno da ne, no Petranović zasad ne otkriva svoje adute o koproducentima, a ni to jesu li iz regije ili drugih dijelova Europe i svijeta.

Dodatni budžet će mu itekako trebati jer namjerava snimati oko dva mjeseca, s malim glumcima kao glavnim junacima koje će odabrati tijekom produkcije kako ne bi upao u zamku koja je mnoge takve projekte uvalila u nevolje: u slučaju prekida snimanja i pomicanja rokova klinci između 10 i 15 godina brzo odrastaju pa se svaka promjena primjećuje.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 14:07