Onaj tko je čitao Magazin Jutarnjeg lista prije točno 75 dana zna tko su Muhanad Jabroute (36), Maya Bakar (21), Hasan Dokerni (23), Muhamed Kelzi (23), Oday Osama (26), Nanoosh Jaber-Nina (21) i Osama Chmmat (38). One koji nisu podsjetit ćemo da su to Sirijci koje smo krajem kolovoza upoznali u vlaku na grčko-makedonskoj granici, a 813 kilometara kasnije, u Horošu, ispratili ih u mračnu Europsku uniju. Mračnu zato što je bila noć kada su ilegalno izašli iz Srbije, ali i zato jer su u obećanu zemlju ušli u Mađarskoj, u zemlji koja ih je tada mrzila jednako kao i danas. Svi oni danas su točno tamo gdje su željeli završiti svoje putovanje dugo 2000 i nešto kilometara, šestero ih je u Nizozemskoj, Hasan Dokerni ostao je u Njemačkoj. Već imaju nove živote, ali i puno planova kako da ih učine ljepšim i veselijim. Nama su ti ljudi razbili predrasude o izbjeglicama kao sumnjivim pojedincima s opasnim namjerama već u prvome od ukupno tri dana koja smo proveli s njima, a sada to rade u zemlji koja ih je udomila. Nama su pričali da ne žele biti nikome na teret, već na korist zajednici koja će ih primiti, a sada to pokazuju Nizozemcima.
Sretna priča
- Muhanad je danas amaterski glumac u kazalištu, Nina na godinu upisuje fakultet, Muhamed je postao zvijezda lokalnih novina - ovom rečenicom započet ćemo sretnu priču o njima, no prisjetimo se detalja iz tužne priče koju smo ispričali prije dva i pol mjeseca.
Jednako smo se bojali tog vrućeg kolovoza u zmazanom makedonskom vlaku, ja možda malo više, jer sam prvi put uživo vidio ljude koje sam do tada mogao gledati samo na televiziji, a iz novinskih izvještaja nije bilo lako različiti jesu li oni u cijeloj priči dobri ili loši. A oni su u stvari tada već bili preumorni da bi ih više bilo briga za strah.
Nova domovina
Preko sirijskih Damaska i Latakije te turskog Istanbula, našli su se u Izmiru, luci na Egejskom moru. Čekajući ukrcaj u čamac za Atenu, dogovorili su se da će zajedno nastaviti dalje od glavnog grčkog grada. Bio je to trenutak kada su na karti zaokružili Nizozemsku kao svoju novu domovinu. U Atenu nisu stigli čamcem s kojim su krenuli, posljednju milju prevezla ih je grčka obalna straža, jer ih je kapetan, zajedno s još 39 putnika koje je vozio, nasukao na hrid. Prespavali su u parku i autobusom došli na granicu s Makedonijom, i ušli s gomilom u taj vlak koji neće stati do Srbije. Za Hrvatsku nitko od njih tada nije čuo, nije ih baš previše zanimao nogomet, pa nisu pomogli “linkovi” preko Luke Modrića ili Ivana Rakitića, a naša zemlja čak ni onima koji su u tom trenutku pakirali torbe u Siriji, nije bila u planu kao tranzitna zemlja prema zapadu.
Srbijom su prošli u taksi vozilima, a jednu dionicu prevezli smo ih i mi, oni posljednju do Schengena. Tko bi mogao slutiti da će im putovanje Mađarskom biti strašnije čak i od najgorega do tada, plovidbe između Turske i Grčke.
- Ušli smo kroz rupu u žici koju je napravio netko prije nas, ali nas je na izlazu dočekala policija. Urlali su na nas i tjerali nas natrag. Nisu pucali, ali sam imao osjećaj da hoće svakog trenutka. Molio sam da nas puste, ali nitko me nije slušao. Našli smo se opet u mraku s druge strane žice i nakon nekog vremena naišli na čovjeka iz Srbije, tražio nas je svakog po 50 eura da nam škarama presiječe žicu i napravi novu rupu. Tako smo ušli. I onda smo trčali dva sata kroz polje kukuruza, kroz travu i žbunje. Padali, pa se dizali. Izbili smo kod neke benzinske postaje i za 1000 eura nas je taksi odvezao u Budimpeštu, ali ne skroz u grad, pa smo morali pješačiti još 20 kilometara. Tamo nas nitko nije htio primiti ni u jedan hotel, trgovac mi nije želio prodati karticu za mobitel, svi od nas okreću glavu, nitko nam ne odgovara na pitanja - ispričao je Muhanad.
Tu se sedmorka razdvojila te na razne načine, vlakom, autobusima i taksijima ušla u Njemačku, a potom i u Nizozemsku, gdje su raspoređeni po kampovima. Muhanad je svjetlije puti pa si je, ispričao mi je, kupio kartu za vlak, namjerno prvu klasu, samo kako na sebe ne bi privlačio pažnju. Iako je imao putovnicu, svaka kontrola na koju bi naletio mogla ga je koštati vraćanja u mađarski kamp. On tada nije mogao znati da to neće ugroziti njegovo daljnje putovanje, a sama pomisao da bi ga zadržala Mađarska, te da bi tu mogao ostati zatočen, bila mu je zastrašujuća.
Muhanad, nekadašnji student arapske književnosti, rođeni je Damaščanin, iz urbane je obitelji. Pričao mi je o sestri koja je kao odlična studentica elektrotehnike dobila priliku raditi za jedno francusko poduzeće u Siriji, dobila je francusko državljanstvo, ali se preselila u Englesku, gdje sada radi. Muhanad je studirao arapsku književnost, ali je napustio studije i otišao raditi u Dubai, s vremenom je s bratom pokrenuo agenciju za najam luksuznih vozila, tražeći bogate mušterije bogatim vlasnicima.
Brutalni pokolj
Mjesečno je zarađivao 5000 dolara. Onda je u Siriji krenula revolucija protiv predsjednika Bašara al-Asada, koja se pretvorila u građanski rat, a građanski rat u brutalni pokolj u kojemu su najviše stradavali nevini. Zbog toga Sirijci više u Ujedinjenim Arapskim Emiratima nisu mogli dobiti vizu, pa je Muhanad deportiran u svoju zemlju. Dan kada je nogom stupio na tlo svoje domovine, bio je dan kad je započeo s traženjem načina kako da napravi prvi korak u novi život negdje drugdje. Danas je u Den Boschu, gradu u središnjem dijelu njegove nove domovine, stanovnik je tamošnjeg izbjegličkog kampa, zajedno s još 400 sunarodnjaka. Ima osiguranu hranu i spavanje, a jedan od bitnijih razloga zašto je vezan za taj prostor jest i problem koji imaju i svi njegovi prijatelji, nema nizozemsku vizu.
- Očekivao sam da će to ići brže, ali nema veze, doći će i to. Imam dogovoren razgovor sljedeći tjedan pa očekujem da će se papirologija srediti do kraja godine - kaže Muhanad.
On ne gubi vrijeme, intenzivno uči nizozemski jezik, jer želi što prije pokrenuti posao s automobilima, čime se bavio dok je živio u Dubaiju. To je jedan od razloga zašto se aktivirao u mjesnom kazalištu, smatrao je da će učenje jezika ići lakše ako si njime okružen.
- Sprijateljio sam se s čovjekom koji je vlasnik tog malog amaterskog kazališta, dobro mi dođe u svladavanju jezika, jer tamo pjevam i glumim. Nedostaje li mi Sirija? Čovječe, naravno da mi nedostaje, ali ona Sirija, kakva je bila prije rata. Ovo ovdje je sada moj dom - priča Muhanad.
Teško je proživljavao događaje u Parizu.
- Mi smo nevini, ali te ljudi svejedno drukčije gledaju. I tu jednostavno ništa ne možeš učiniti, ništa promijeniti. Ne možeš ići gradom i ponavljati: Ne, ja nisam terorist, oprostite. Iako, mogu reći da su nas ovdje sjajno primili - priznaje Muhanad.
Prava ljubav
S njim je u kampu Osama Chmmat, 38-godišnji mornar iz Latakije, koji će prihvatiti bilo kakav fizički posao već prvog dana kada sredi dokumente.
Nina i njezin suprug Osama su u kampu u Amsterdamu. Sljedeći tjedan u utorak dobit će nizozemsku vizu.
- Živimo jedan sasvim normalan život, kao da se ništa nije dogodilo. Sasvim sigurno ću ovdje studirati, već na godinu - kaže nam Nina, čiji engleski je vrlo dobar, vjerojatno i zbog vrlo čestih selidbi po svijetu. Ona ima četiri sestre i dva brata. Pred ratom je prvo s obitelji pobjegla u Kairo, potom u Dubai, a onda su se skrasili u Istanbulu. Gdje god bi počela studirati turizam, morala je napuštati školovanje. Zato je sada čvrsto odlučila završiti fakultet.
Ima tetovažu na ruci, piercing na usni, sluša metal bendove i odlična je sugovornica za razbijanje predrasuda o muslimankama s Bliskog istoka.
U kampu Schalkhaar u Deventeru su Muhamed Kelzi i njegov vjerni prijatelj Bakar Mayo, obojica su rođena u Alepu, zajedno su studirali pravo, a baš to žele nastaviti raditi u Nizozemskoj.
- Nakon toga želim pronaći posao, naći ljubav svojeg života i oženiti se - kaže nam Kelzi.
- Tražiš Nizozemku ili nizozemsku Sirijku - pitamo u šali.
- Nebitno, zanima me samo prava ljubav - odgovara spremno.
Vrlo je aktivan u kampu, sudjeluje u podjeli hrane i odjeće, te je na druge načine uključen u rad humanitarnih organizacija koje pomažu izbjeglicama. Kaže da mu to jako puno pomaže u učenju nizozemskog.
Zahvaljujući svojim brojnim aktivnostima ušao je u program nizozemske vlade “Meet&Eat” u kojemu je 80 domaćih obitelji odlučilo na jedan dan ugostiti po dvije sirijske izbjeglice. Muhamedu Kelziju i njegovom prijatelju Mahmoudu domaćin je bila Rianne, zajedno sa svojim partnerom i djecom. Priču o njihovom druženju objavile su lokalne novine, pa je tako Kelzi opet završio “na naslovnicama”. Evo kako su to opisale nizozemske kolege.
Jezična barijera
- Rianne kaže da se vodi načelom “ponašaj se prema drugima onako kako bi željela da se oni ponašaju prema tebi”, a to je ono čemu nastoji naučiti i svoju djecu, jer to smatra izuzetno bitnim. Ova inicijativa vlade provodila se u svim gradovima u kojima postoje izbjeglički kampovi, pa je Rianne jedva čekala da i ona dobije svoje goste Sirijce. Umjesto o izbjeglicama, htjela je, kaže, konačno pričati - s izbjeglicama. Ubrzo se našla pred prvim izazovom: Čime će ih počastiti, što skuhati nekom o čijim navikama ne znaš baš puno? Rješenje je bilo da izbor bude velik. Iako je tema ručka bila “okus Nizozemske”, Rianne, je pripravila i indonezijsku juhu uz koju se mogu kombinirati razni sastojci koje je stavila na stol, tako da bude sigurna da će svatko pronaći nešto za sebe - pišu nizozemske novine.
Rianne je imala tremu, bojala se kako će sve to ispasti, jer je puno razloga bilo da krene loše, primjerice jezična barijera.
Novo prijateljstvo
- Ispostavilo se da Mahmoud jako dobro govori engleski, pa mi je ispričao čitavu njihovu izbjegličku priču, o tome kako je preplivao veći dio mora od Turske do Grčke, ali da mu to nitko nikada nije povjerovao. Pričao mi ja da ima dvije kćeri u dobi moje djece, koje je morao ostaviti u Siriji. One su na sigurnom, nisu u opasnosti, ali će Mahmoud svakako otići po njih, prije nego li do njih dođe rat, koji se tom zemljom brzo širi.
Muhamed baš nije znao previše engleski, ali iz pomoć Mahmouda, te svojih ruku i nogu, razumjeli smo se odlično. Poslije jela su se poigrali s djecom, što je bilo stvarno super, a kada su djeca otišla na spavanje s nama su zaigrali društvenu igru. Baš smo se dobro slagali jer dečki stvarno imaju smisla za humor. Kako su gubili, tražili su da im se smilujemo, jer kao, oni su ipak jadni izbjeglice iz Sirije - izjavila je domaćica Rianne, napominjući da su razmijenili kontakte i već dogovorili novo druženje, koje polako prerasta u pravo prijateljstvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....