Dobar dan, gospođo ribarice. Molim vas, imate li svježih brancina? Molim lijepo, divljih, ne uzgojenih... Tim biranim riječima, razgovijetno i pristojno, moj Richard nabavlja večeru, priča Slavenka Drakulić, koju su na nedavno održanoj književnoj konferenciji u Pragu prozvali jednim od najutjecajnijih europskih književnika našeg vremena, a svakako je najprevođeniji hrvatski pisac. Njezin suprug Richard Swartz, potomak poznate švedske obitelji koja je dala i jednog premijera, dugogodišnji dopisnik švedskih novina iz Beča, književnik, autor knjige “Kuća u Istri”, naučio je dovoljno hrvatskog - nakon češkog i poljskog - da se može sporazumijevati s punicom i “ribaricama” i nabaviti ribu za večeru.
- Ja zapravo jedino volim jesti ribu i povrće. Meso nikad nisam voljela; moj prvi suprug i ja bili smo među prvim zagrebačkim pobornicima zdrave hrane i nabavljali smo smeđu rižu iz inozemstva kad ovdje nismo ni znali da to postoji. No, ne podnosim nikakve egzotične restorane, nikad se nisam željela upoznati s japanskom, kineskom ili indijskom kuhinjom, sa svijetom čudnih začina i neobičnih namirnica, volim jednostavne stvari koje sam jela cijeli život.
Tako je svoj odabir ribljeg restorana Bota Šare za naš intervju objasnila “vrsna kuharica samo 15 jela”, kako sama kaže.
To što zna naučila je od velikih majstorica, mame i bake, i katkad žali što to znanje ne produbljuje poput njezina muža, koji proučava nove recepte i kuharice, jer bi Richard, connoisseur vina i hrane, zasigurno u tome uživao.
Najlakše u Berlinu
U Istri Slavenka i Richard provode po pet mjeseci godišnje (“Richard se ne želi micati kad jednom dođe u Sovinjak”). Je li tamo najbolje pisati? Slavenka kaže da ona može pisati svagdje - u bolnici ako treba, u avionu - pogotovo bilješke za knjige koje joj odnesu puno više vremena nego samo pisanje. No, najlakše joj je bilo kad je dobila stipendiju i pisala u Berlinu, u osami, jer je kod pisanja najvažnija disciplina. U Istri pak neprestano ugošćuju brojne prijatelje iz cijelog svijeta. Uskoro im dolazi jedan Šveđanin i Slavenka će za njega, kao i za sve svoje goste, predano kuhati, ali ne s veseljem, jer naprosto nije gurman. Kad je sama u svom stanu na Ribnjaku, nikad i ne pomišlja kuhati nešto kompliciranije od blitve ili kelja s krumpirom.
Hrana nije njezina strast, no zato će ostrašćeno analizirati naše “mlado” društvo u usporedbi sa švedskim i austrijskim koje gotovo jednako dobro poznaje, jer već godinama, otkad se 1993. udala za Richarda, živi nekoliko paralelnih života: Istra, Zagreb, Beč, Stockholm, u pravilnim razmacima... Kad se najesen vrati u Švedsku, nastavlja život tamo gdje je stala prije Istre, tako je i u Beču ili Zagrebu. Ništa nije bolje od života u uređenom društvu, kaže i dodaje kako je jednom davno, 1968., otišla s prvim mužem u Švedsku raditi preko ljeta. Dobila je svoj matični broj koji ju je čekao 25 godina kasnije, kad je s trećim mužem došla posjetiti njegovu domovinu. (Na neozbiljno postavljeno pitanje kako to da se tri puta udavala, odgovara uz smijeh, glumeći, recimo, Marilynku iz filma “Muškarci više vole plavuše”: “Oni me lijepo pitaju, ne mogu valjda biti nepristojna i reći ne”).
Nobelovci gube utrku
No, odmah se vraća na sociologiju, koju je diplomirala, i priča o nedavnom istraživanju provedenom u Švedskoj: građani bi rado zadržali svoje veoma visoke poreze ako bi im to osiguralo dosadašnje beneficije poput dobrog zdravstva i školstva. Švedski porezni obveznici znaju točno na što država troši njihov novac, a najveći je kriminal - neoprostiv - opljačkati državu ne plativši porez. Tako, veli Slavenka, pravni sustav izgrađuje svijest.
S jednakom gorljivošću priča i o neumitnom svjetskom trendu - pretvaranju knjige u robu koja vrijedi samo onoliko koliko novca može zaraditi izdavaču trgovcu. Lijepa književnost kao da više nema svoju kulturološku, humanističku vrijednost, ozbiljna književnost kakvu pišu nobelovci Herta Muller ili Imre Kertesz nestaje pred brzim, akcijskim bestselerima koji su gotov materijal za filmove. Doista, nitko od nas ne zna kako će izgledati svijet u kojem više ne propitujemo važna egzistencijalistička pitanja u kontekstu našeg vremena. Slavenkine knjige u SAD-u izdaje veliki izdavač Penguin, što joj osigurava prisutnost čak i na aerodromima, pa zasad ipak odolijeva trendu.
Doduše, ove godine na Sarajevo Film Festivalu i Slavenka će hodati po crvenom tepihu na svečanoj premijeri filma “Kao da me nema” Juanite Wilson, mlade irske redateljice koja se proslavila svojim kratkim filmovima. Slavenka nije pisala scenarij za igrani film po njezinu romanu - svojevrsnom prequelu “Grbavici” - o ženi koja odlučuje zadržati dijete začeto silovanjem u logoru, no veseli se vidjeti kako je jedna mlada umjetnica doživjela njezin roman.
Slavenkina tema su i novine u kojima prevladavaju priče o ljudskoj zloći, pohlepi i izopačenosti. O novinama Slavenka zna “sve”: počela je pisati u Startu početkom osamdesetih, potom je radila u Danasu, danas surađuje u uglednim europskim novinama poput Guardiana, Suddeutsche Zeitunga i švedskog Dagens Nyhetera, a s Goreom Vidalom i mnogim drugim poznatim američkim intelektualcima nalazi se u impresumu ljevičarskog časopisa The Nation.
Sliku katastrofične stvarnosti kakvu danas nude novine smatra velikom laži kojom zastrašujemo čitatelje i nekom vrstom makbetovske kletve kojom sami proizvodimo baš ono o čemu pišemo sa zgražanjem.
Kakvo je njezino iskustvo s ljudima, neznancima s kojima nas slučajno poveže život? Otkad je sa 16 godina prokrstarila čitavu Europu autostopom i nikad joj se nije dogodilo ništa gore od toga što joj je netko ukrao vreću za spavanje, a prijatelji ubrzo nabavili drugu, ona duboko vjeruje u dobre namjere ljudi oko nas. U to se na dramatičan način uvjerila nedavno. Tko joj je najviše pomogao u životu?
Povratak u New York
- Za mene je to veoma važno pitanje jer mi je Christine Swenson donirala bubreg i spasila život. Ona prije te moje druge transplantacije nije znala kome zapravo poklanja bubreg, što ne umanjuje plemenitost njezina čina, čak štoviše. Kako da ja uopće propitujem ljudsku dobrotu? No, bilo je toliko ljudi koji su mi pomogli. Kao prvo, roditelji mog prvog supruga Drakulića, baka i djed moje kćeri. Zamisli da sad tebi dođe sin na prvoj godini faksa i predstavi svoju 18-godišnju, trudnu djevojku, koja je tek upisala indologiju. Oni su učinili sve da nam pomognu i uljepšaju život.
Slavenka, naravno, nije zaboravila ni svog američkog kirurga dr. Anthonyja Monaca koji joj je dva puta presadio bubreg, pa prijateljicu Gloriju Steinem, poznatu američku feministkinju, za koju je jednom napisala “da je više od mene same vjerovala u mene”. Nedavno ju je ponovno posjetila u New Yorku, u onom istom stanu u kojem je živjela nekoliko mjeseci svakog ljeta, od 1983. pa do 1986., dok je čekala “svoj novi bubreg”. O svojoj bolesti napisala je prvi roman 1987., a o bolu koji je otada upoznala baš kao Frida Kahlo napisala je knjigu “Frida ili o boli” 2007. No, o bolestima ne želi razgovarati.
- Mene je sigurno na neki način moja bolest odredila, no i ja sam odredila nju! Čovjek se mora tako organizirati u životu da zna svoje prioritete i razmisli kako ih provesti u datim okolnostima. Kad sam bila na dijalizi, ja sam svejedno putovala kod Glorije u New York, no znala sam da sve moram unaprijed isplanirati. Naravno da je teže nego posve zdravoj osobi, no to se može izvesti. Kad sam objavila svoju prvu knjigu “Hologrami straha”, shvatila sam da želim pisati i ništa drugo, i to kao slobodnjak, pa sam se onda posvetila da tako i bude...
Često je pisala o svom životu, zašto nije opisala šezdesete godine, svoja smucanja po najvećim europskim gradovima, druženja, prijateljstva, povjerenje u mlade ljude koje je susretala na tim svojim putešestvijama...
Miš u vrećici pod vratom
- O tome je jako teško pisati, to je bilo posve drugo vrijeme i druga vrsta razmišljanja u koje se danas gotovo nemoguće vratiti. Osim toga, jednom kad sam postala mama, pogotovo zato što se doista svijet oko nas promijenio, ne bih željela pisati kako je sjajno proputovati Europu autostopom i kako iz toga samo raste povjerenje prema ljudima, osjećaj zajedništva, slobode, prijateljstva. Danas realno znam da je sve to što sam ja tada prošla vjerojatno nemoguće, da bih bila veoma neoprezna kad bih to danas predstavljala onako kako sam to tada doživjela. Recimo, tri mjeseca provela sam ispod pariškog mosta Pont Neuf. Bila sam nedavno tamo, nisam mogla shvatiti kako smo mi to živjeli, uopće se ne sjećam što smo jeli, gdje smo se kupali. Sjećam se velikog društva i jednog malog bijelog miša kojeg sam nosila u vrećici obješenog ispod vrata. Posudio bi mi ga jedan od tih mojih prijatelja. Mišića smo puštali da trčkara po kamenoj ogradi mosta, a turisti su “za njega” ostavljali pokoji novčić.
Zar nije nikad u ta tri mjeseca zaspala sa strahom što će biti sutra, nije li se bojala života bez zaštite odraslih i njihova novca? Baš nikada, kaže Slavenka. Jedino što sam tada naučila bilo je da su ljudi dobri i da ti uvijek u nevolji netko pomogne. Na žalost, ne mogu sad namjerno plašiti djecu mojih prijateljica i pričati kako je bilo strašno...
Je li uvijek u svojim stavovima tako gorljiva?
- Da, ja sam zapravo isključiva. Richard je posve drugačiji. On je tolerantan, parlamentaran. Često mi zna reći: “Pogledaj to sad i s druge strane.” Zapravo mi to puno pomaže. Ja sam danas puno zadovoljnija svojim životom nego kad sam bila mlada.
U 20-ima moj je život bio kaotičan, u 30-ima sam se razboljela i strepila, a danas sam manje grčevita, uživam u pisanju, druženju, katkad čak i u hrani i vinu...