Slavko Goldstein: Kakva sreća, otići u smrt uzdignuta čela

U doba kad su politički odnosi između socijalističke Jugoslavije i države Izrael bili na vrlo niskoj točki i diplomatske veze dijelom zamrznute, godine 1978., tadašnji izraelski predsjednik Jichak Navon jednoj je delegaciji Židova iz Jugoslavije izjavio: “Bez obzira na sadašnje međudržavne odnose, židovski narod ostaje zauvijek zahvalan jugoslavenskim partizanima pod vodstvom maršala Tita što je 5000 naših sunarodnjaka došlo u mogućnost da se čestito bore protiv najvećeg zla koje nas je ikada snašlo.”

Indirektno, ovom izjavom predsjednik Navon naznačio je i razliku između organiziranog otpora nacifašizma u kojem su sudjelovali Židovi na tlu bivše Jugoslavije i sporadičnih židovskih ustanaka i pobuna u getima i konclogorima u Poljskoj, Litvi, Latviji, Bjelorusiji, Moldaviji i Ukrajini. Ustanak i jednomjesečni otpor SS-ovskim ubojicama u Varšavskom getu u proljeće 1943. bio je jedinstven junački čin u obrani ljudskog dostojanstva cijelog jednog naroda kojem je bilo namijenjeno da pokorno nestane, ali to je ujedno bio i očajnički čin na pragu transporta u smrt. Čin trajnog simboličnog značenja, počinjen u beznađu i bezizlazu, pred neumitnim izborom: odlazak u smrt smjerno oborene glave ili - također u smrt, ali hrabro uzdignuta čela. Od oko 65.000 stanovnika, koliko ih je nakon dotadašnjih transporta u logore još bilo preostalo u getu na dan početka općeg SS-ovskog napada 19. travnja 1943., kraj rata i oslobođenje dočekalo ih je jedva oko 200, koji su se uspjeli sakriti kod prijatelja ili pripadnika potajnog poljskog pokreta otpora u samome gradu Varšavi ili u okolici.

Žalosne bilance pobuna

Još su žalosnije bile bilance pobuna u drugim getima i koncentracionim logorima. Žrtve su doduše bile malobrojnije, jer malobrojni su bili i pobunjenici, ali spašenih jedva da je bilo. U pobunama unutar koncentracionih logora Sobibor, Treblinka, Auschwitz, Ponary i Kelmno nije se spasio nitko. Iz geta u Kovnu, Vilniusu, Bjalistoku i Minsku, možda iz još nekih, pojedinci su se uspijevali probiti do slabašnih odreda lokalnih partizana u obližnjim šumama, ali nisu posvuda bili dobro primljeni. Neke male partizanske grupe iz raznih su razloga odbijale primiti židovske bjegunce u svoje redove. U litvanskim i bjeloruskim šumama Židovi su uspjeli formirati nekoliko manjih partizanskih odreda, ali samo su iznimno mogli računati na suradnju ili pomoć lokalnoga seljačkog stanovništva: u nekima od tih krajeva još je živio stari antisemitizam, u ostalima vladao je strah od okupatorskih represalija, koje su upravo za svaku pomoć Židovima bile najdrastičnije. Za židovske partizane u tim krajevima, osamljene i malobrojne, nade da će dočekati pobjedu i spas bile su minimalne, ako ih je uopće bilo.

Dva spasonosna puta

Sasvim su drukčije bile prilike za bijeg i otpor koje su se ugroženim Židovima pružale u većini područja bivše Jugoslavije. Već od ljeta 1941. godine tu je postojao organizirani pokret antifašističkih partizana, koji su - predvođeni komunistima - u svom programu između ostalog imali i pomoć progonjenim Židovima: “Fašistički osvajači pomoću ustaša uveli su u našu domovinu nekulturnu tekovinu tzv. novoga reda, antisemitizam, tj. ubijanje, pljačkanje, izrugivanje i proganjanje Židova… Naša je dužnost da se odupremo teroru i proganjanju Židova”, pisalo je u “Platformi” Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju u rujnu 1941. godine.

Otkad su u srpnju istoga ljeta u Hrvatskoj i Bosni (na teritoriju pod kontrolom ustaške NDH) počela masovna odvođenja Židova u koncentracione logore, za Židove su postojala dva glavna puta za spašavanje života: bijeg u dijelove zemlje koji su bili pod kontrolom Italije ili bijeg k partizanima, u njihove odrede ili na teritorij pod njihovom kontrolom. Talijani kao vlast na anektiranim ili okupiranim područjima Hrvatske i Hercegovine držali su židovske izbjeglice pod strogom kontrolom, zatim su ih i internirali u nekoliko logora, ali nigdje ih nisu ubijali. Goli život izbjeglicama nije bio ugrožen, pa je stoga većina Židova, koji su na vrijeme bježali iz Zagreba, sjeverne Hrvatske i Bosne, iz obiteljskih, političkih ili drugih razloga godine 1941. i 1942. birala pribježišta u priobalnim talijanskim zonama, dok se relativno manji broj već u to vrijeme priključio partizanima. Tek kad je u rujnu 1943. kapitulirala Italija, velika većina židovskih izbjeglica iz Hrvatske i Bosne spašavala se boreći se u partizanskim redovima ili sklanjanjem u sela pod partizanskom kontrolom.

Popisi žrtava i sudionika NOB-a

Najpribližnije podatke o sudjelovanju Židova u partizanima i općenito u NOB-u dugujemo dr. Jaši Romanu, veterinaru iz Loznice (Srbija), partizanskom pukovniku. Dvadesetogodišnjim radom (1960. - 1980.), popisivanjem u svim jugoslavenskim židovskim općinama i anketiranjem sudionika i obitelji poginulih prikupio je 4572 imena i prezimena židovskih boraca Narodnooslobodilačke vojske i drugih učesnika u NOB-u. Nakon objavljivanja tih podataka u Romanovoj knjizi Jevreji Jugoslavije 1941-1945 - Žrtve genocida i učesnici Narodnooslobodilačkog rata (izdanje Saveza Jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd 1980., stranica 592) na osnovi pristiglih primjedbi i drugih provjera moglo se ustanoviti da je popis približno kompletan, uz vjerojatno još oko 5 do 10% nepopisanih učesnika i oko 5% netočnosti u podacima.

Prema dr. Romanu, u Kraljevini Jugoslaviji uoči rata živjelo je 82.242 Židova, u koju je brojku uključio i 15.399 osoba koje nisu bile na popisu članova židovskih općina, ali su stradale na osnovi rasnih zakona. Kraj rata dočekalo je 14.394 jugoslavenskih Židova, pa je prema tome 67.248 stradalo u holokaustu, 81,76% od ukupnog broja. Od 4572 židovska sudionika u NOB-u u Jugoslaviji poginulo ih je 1318, kraj rata dočekalo je 3254.

Proporcionalno, u odnosu na ukupni broj Židova i sveukupni broj stanovništva najbrojnije židovsko učešće u antifašističkom otporu u jugoslavenskim i općeeuropskim razmjerima bilo je na teritoriju ustaške NDH, prije svega Židova iz Bosne, ali gotovo toliko i iz Hrvatske.

To se pretežno može tumačiti tadašnjim okolnostima: talijanska okupacijska zona bila je dohvatna, u bliskome susjedstvu, a partizanski pokret u Hrvatskoj i Bosni bio je relativno najstabilniji, s oslobođenim teritorijem prilično kompaktnim i organizacijski relativno sređenim, osobito u središnjoj Hrvatskoj, gdje se najveći broj neboračkih židovskih izbjeglica bio sklonio i preživio.

Prva hapšenja i odvođenja u logore

U Bosni i Hercegovini bilo je uoči rata oko 14.000 članova židovskih općina, a rat je preživjelo 4000, dakle u holokaustu i ratu izgubilo je živote oko 71,5%. Na području današnje Hrvatske bilo je 1940. godine oko 25.500 članova židovskih općina, a rat je preživjelo oko 5500, što znači da je u holokaustu izgubilo živote približno oko 79%. U Bosni i Hercegovini u antifašističkom otporu sudjelovalo je 1406 Židova, dakle oko 10% od ukupnog židovskog stanovništva. Ukupno ih je poginulo 479. S područja današnje Hrvatske u antifašističkom otporu je sudjelovalo 1737 Židova, dakle blizu 7% od ukupnog židovskog stanovništva. Ukupno je s područja današnje Hrvatske u antifašističkom otporu poginulo 325 pripadnika židovskih zajednica.

Nakon uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske u proljeće 1941. godine, Židovima koji su živjeli unutar njenih granica postalo je vrlo brzo jasno da će biti obespravljeni i šikanirani, ali velika većina, još oko pola godine, nije ni slutila da će biti ubijani. O masovnim ubijanjima, koja su u logoru Jadovno i na otoku Pagu počela u srpnju i kulminirala u kolovozu, saznavalo se postupno i trebalo je nekoliko mjeseci dok se shvatilo što se zapravo zbiva. Time se može objasniti što je premnogo Židova u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini kod svojih kuća dočekalo da budu odvedeni u logore smrti.

Kad je potkraj srpnja 1941. u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini počeo široko organizirani otpor ustaškim i okupatorskim vlastima, dobar dio borbeno najsposobnijih pripadnika židovske zajednice bio je već u zatvorima i logorima. Iz Zagreba je posljednjih dana svibnja u logor “Danica” kraj Koprivnice bilo otpremljeno 165 omladinaca između 18 i 21 godine, a 21. lipnja pohapšeni su i odvedeni u logor Jadovno članovi zagrebačkoga sportskog kluba Makabi. Tri dana kasnije bila je racija na židovske pripadnike ljevičarskog udruženja SBOTIČ, a slično je bilo i u drugim gradovima. Ipak je, prema evidencijama dr. Jaše Romana, 1941. godine iz Hrvatske pristupilo u partizane ili organizirano s njima surađivalo 224 Židova, a iz Bosne i Hercegovine 388. Većinom su to bili politički angažirani ljudi, dobrim dijelom komunisti ili već od ranije povezani s komunistima i s drugim organizatorima partizanskog otpora, pa je njihovo pristupanje partizanima bilo barem toliko na crti političkog opredjeljenja koliko i bijeg pred opasnostima ustaških progona. Među njima je bilo i 15 bivših interbrigadista s ratničkim iskustvom iz španjolskoga građanskog rata, koji su bitno pomogli u organizaciji prvih partizanskih vojnih jedinica.

Tijekom 1942. i u prvoj polovici 1943. godine u NOB je stupilo 652 Židova, najviše iz krajeva pod talijanskom okupacijom, gdje im neposredno nije prijetila smrt, već konfinacija u talijanski sabirni logor. Njihov je odlazak u partizane, prema tome, bio plod dobrovoljno donesene odluke da svoju sudbinu uzmu u vlastite ruke i da se bore, umjesto da smjerno i pokorno čekaju što će drugi odlučiti o njihovim životima. Poslije rasističkih poniženja i smrtonosnih progona pod ustaškom vlašću, poslije razmjerno manjih, ali ipak ponižavajućih diskriminacija u talijanskim zonama, Židovi u partizanima opet su bili slobodni ljudi, oslobođeni od bilo kakvih progona i poniženja. Vraćalo im se ljudsko dostojanstvo, osjećaj da su ravnopravni svima ostalima. Bili su raspoređivani po borbenim jedinicama i u pomoćne službe, već prema životnoj dobi i sposobnostima, i u velikoj većini nastojali su savjesno ispunjavati svoje vojničke ili pomoćne obaveze.

Oslobođenje logoraša s Raba

Najbrojnija pristupanja Židova hrvatskim partizanima uslijedila su poslije kapitulacije Italije, kad su oslobođeni talijanski koncentracioni logori: 1203 Židova iz Hrvatske i 868 iz Bosne i Hercegovine uključilo se u NOV u razdoblju od rujna 1943. do kraja 1944. godine. Daleko najveća bila je skupina iz logora na otoka Rabu, u kojem je uoči kapitulacije Italije bilo nešto više od 3000 Židova, uglavnom izbjeglica iz Hrvatske i Bosne. Na dan kapitulacija, 9. rujna, sami su razoružali talijansku stražu i dio garnizona, pa su zaplijenjenim oružjem formirali Rapski partizanski židovski bataljon kojem je dobrovoljno pristupilo 243 logoraša. Nešto kasnije još je 448 bivših logoraša iz rapskog logora bilo mobilizirano ili je dobrovoljno stupilo u partizanske vojne jedinice, a 648 u razne pomoćne službe na oslobođenom partizanskom teritoriju.

Pred opasnošću nailazeće ofenzive njemačkih trupa partizani su tijekom jeseni 1943. evakuirali s otoka Raba gotovo sve pripadnike bivšeg židovskog logora, njih 3151, a među njima i 1812 neboraca (djeca, majke, starija godišta, bolesni itd.). Oko 200 bivših logoraša, uglavnom starijih ljudi, odbilo je evakuaciju, pa ih je njemačka vojska pohapsila i otpremila u Auschwitz, odakle se nijedan nije vratio.

Odnos prema internircima

Evakuacija i smještanje neboračkih logoraša na oslobođenom partizanskom području nije prošlo bez obostranih teškoća, ali je ipak uglavnom uspješno obavljeno. To se, na primjer, vidi iz okružnice koju je tajništvo ZAVNOH-a (s potpisom tajnika dr. Pavla Gregorića) u studenome 1943. uputilo okružnim NOO-ima na oslobođenom području: “Ponovno upozoravamo na odnos prema bivšim internircima Jevrejima s otoka Raba. Napominjemo da će svaki istup protiv pojedinaca ili protiv grupe Židova, koji pokazuje izvjesno neprijateljstvo ili mržnju prema njima, povlačiti istragu i strogu kaznu...” ZAVNOH je već odlukama od 31. listopada i 13. studenoga dao upute o evakuaciji preostalih logoraša s otoka Raba i pozvao sve NOO-e “da u svemu izađu u susret Jevrejima u pogledu hrane i smještaja, a isto tako i prijevoza, ako dolazi u obzir. Kod toga treba pokazati naročito obzir prema djeci, starcima i bolesnima...” Tako je blizu 2000 Židova-neboraca razmješteno po selima Like, Korduna i Banije. Za smještaj i hranu koju su dobivali nastojali su se odužiti kako su znali i mogli: pletenjem, šivanjem, njegom ranjenih i bolesnih, raznim popravcima, kuhanjem, sve do tečajeva za nepismene. Kad su nailazile neprijateljske ofenzive, bježali su zajedno s narodom i vraćali se natrag u popaljena sela. Od ljeta 1944. počela im je preko savezničkih misija stizati pomoć međunarodnih židovskih organizacija, pa su se prilike donekle poboljšale. Od ukupno 1812 tih Židova-neboraca evakuiranih s otoka Raba do kraja rata, dakle tijekom 18 ratnih mjeseci, poginulo je 126, umrlo 15, dakle oko 92,5% ih je preživjelo rat.

U partizanskim jedinicama kraj rata dočekalo je 2339 Židova iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a poginulo je 804. Istovremeno, s partizanima se vratilo kućama još blizu 2000 židovskih neboraca, koji su preživjeli rat na partizanskom oslobođenom području. Prema tome, od ukupno nešto više od 9000 Židova s područja tadašnje NDH koji su preživjeli holokaust, gotovo polovica spasila se kao pripadnici antifašističkog otpora i zahvaljujući tom otporu. Kao što smo već rekli, to je bilo proporcionalno najbrojnije sudjelovanje Židova u pokretima otpora u dijelovima Europe koji su bili pod njemačko-nacističkom kontrolom, i ujedno proporcionalno najveći broj spašenih Židova zahvaljujući antifašističkom otporu.

Židovski liječnici u partizanima

Posebno brojno i uspješno bilo je sudjelovanje Židova u partizanskom sanitetu. Zbog katastrofalnih zdravstvenih prilika u Bosni, njemačke i ustaške vlasti u Hrvatskoj poštedjele su oko sedamdeset židovskih liječnika od koncentracionih logora i poslali ih 1941. godine u najzabačenija bosanska mjesta da bi suzbijali endemski sifilis. Kako su ubrzo i ti krajevi bili zahvaćeni partizanskim pokretom, većina tamo upućenih židovskih liječnika pridružila se partizanima. Tako je 1942. godine od ukupno 73 liječnika u cjelokupnom partizanskom sanitetu čak 40 bilo Židova.

Poslije kapitulacije Italije priključili su im se i židovski liječnici oslobođeni iz talijanskih koncentracionih logora, tako da je u partizanskom sanitetu na području NDH do kraja rata bilo blizu 200 židovskih liječnika i još oko 400 drugog medicinskog osoblja (farmaceuti, veterinari, studenti medicine, medicinske sestre školovane i priučene i dr.).

Njihov ratni komandant, glavni organizator cjelokupnog partizanskog saniteta i šef sanitetskog odsjeka pri Vrhovnom štabu, general dr. Gojko Nikoliš, u svojim je Memoarima zapisao: “...neki moji prijatelji znali su da mi predbacuju kako ja... imam i suviše blagonaklon odnos prema ljekarima Jevrejima. Što se Jevreja tiče, siguran sam da nisam ni u čem pogriješio. Jednostavno: njih je bilo u našim redovima u znatnom broju, oni su, uz male izuzetke, bili vrlo sposobni ljudi, dobri organizatori i antijavašlije, i ja sam ih čiste savjesti isticao na odgovorne dužnosti. Kamo sreće da ih je takvih bilo još i više...”