Slavonske utvrde sredovječnih neženja

Osim 25 kilometara duge ceste, koja naglo se podižući, spuštajući i zavijajući poput rolla coste spaja Levanjsku Varoš u Osječko-baranjskoj s Čaglinom u Požeško-slavonskoj županiji, te dvije općine povezuje još nešto: u njima je najviše neženja u cijeloj Hrvatskoj.

Taj primat, međutim, stanovnici ta dva slavonska sela rado bi prepustili jedni drugima. Rekord je to koji i jedni i drugi smatraju neslavnim i ne žele se njime dičiti.

- Draža im je čaša, nego snaša - šali se bivši načelnik Levanjske Varoši, Jozo Barišić. Punih 12 godina bio je na čelu te općine i nema osobe koju ne poznaje u svih 11 naselja, koliko ih gravitira Levanjskoj Varoši. Mještani, kao da skrivaju kakvu zaraznu bolest, nerado govore o neženjama. Ne žele da im selo bude poznato jedino po tome.

Prvi je zapravo Čaglin

- A gdje ih nema? - kaže jedan od nekoliko sredovječnih muškaraca, sjedeći u hladu ispred prodavaonice mješovitom robom. Hlade se pivom na plus 37 stupnjeva Celzijevih. U krugu od desetak metara oko drveta ispod čije hladovine sjede na zemlji nema ni travčice. Ne zato što ju je spržilo pakleno kolovosko sunce, već što je tlo popločano tisućama metalnih pivskih čepova, načičkanih toliko gusto da se vlati trave između njih ne mogu probiti.

- I što je lošeg u tome ako se ljudi nisu oženili? - pita drugi, potežući dug gutljaj piva.

- Ni jedna me nije zaprosila. A kad sam jednom ili dvaput na kavu pozvao mještanku, odbila me rekavši da ima posla. Druga pak nije imala vremena. I tako sam odustao - žali se Josip Raković, kome su 52 godine i jedan je od rijetkih stanovnika Levanjske Varoši koji ne bježi od novinara i razgovora o lokalnoj tabu temi: starim momcima. Okorjeli je neženja, u šali kaže kako bi i Bog imao ženu da je to potrebno. A onda dijeli savjet kako ostati neoženjen: najbolji mjesec za izbjegavanje ženidbe je lipanj, mada je, veli, i ostalih 11 za takvu odluku podjednako dobro.

U Levanjskoj Varoši, općini prvoj na popisu neženja, gdje ih je čak 48,9 posto, kažu kako su u Državnom zavodu za statistiku zbrajali babe i žabe. Njihovim su neženjama, uvjereni su, pribrojali i štićenike doma za psihički bolesne osobe iz dva i pol kilometra udaljene Breznice Đakovačke. Da nije bilo te “statističke greške”, uvjereni su, Čaglin bi sa 45,9 posto neženja, bio prvi. U Čaglinu, pak, tvrde da su podaci za Levanjsku Varoš posve točni i da neženjama, kojih je ondje sedamdesetak, nitko nije pribrojao one iz Breznice Đakovačke. Uostalom i u općini Čaglin, u naselju Nova Ljeskovica, postoji zdravstvena ustanova istog tipa kao i u Breznici Đakovačkoj, pa ako Državni zavod za statistiku njima nije pribrojao tamošnje štićenike, sigurno to nisu učinili ni Levanjskoj Varoši. Dakle, Levanjska Varoš, a ne Čaglin, rekorder je po broju neženja.

Ipak, načelnik općine Čaglin, Ivan Đurina, priznaje da ni oni ne oskudijevaju u neženjama.

- Znam neke od njih i kad bih im rekao: Čujte, poznajem atraktivnu mlađu ženu koja bi se rado udala, je li netko zainteresiran, siguran sam da bi odgovorili: Ja bih radije još jedno pivo - priča nam dok sjedimo u njegovu uredu. Općinska zgrada, omanja katnica nalik na obiteljsku kuću, djeluje vrlo skromno u odnosu na dvjestotinjak metara udaljenu raskošnu vilu požeško-slavonskog dožupana, Čaglinčanina Željka Jakopovića.

Kažemo načelniku općine kako smo proljetos u Jagodini, u Srbiji, od tamošnjega gradonačelnika Dragana Tomića čuli kako rješava problem neženja. Od onih preko četrdeset i on je digao ruke, ali sve neženje do te dobi, zajedno s njihovim neudanim vršnjakinjama, utrpa u autobus, pa sedam dana, u aranžmanu all included, u hotel u Grčku. Ako ni tada ne nađu životnu družicu, nema im lijeka. Đurina se smije.

Općina Čaglin jedna je od najsiromašnijih u Požeško-slavonskoj županiji. S izvornim proračunom od 1,8 milijuna kuna jedva da uspiju išta učiniti kako bi, koliko-toliko, smanjili bijelu kugu: za prvo i drugo novorođenče u obitelji općina daje tisuću kuna, a za treće - dvije.

Uz Čaglin, općini pripada još 30 naselja, raštrkanih po okolnim brežuljcima, no neka od njih, poput Draganluga, Jasika, Stojčinovca ili Novog Zdenkovca, imaju manje od deset stanovnika. Selo Jasika ima samo tri stanovnika. Cijela općina broji 2723 duše, a deset godina prije bilo ih je 3382. Koliko je točno neženja, nitko ne zna, ali koga god pitate reći će vam da ih poznaje bar dvadesetak. I ovdje, kao i u Levanjskoj Varoši, ljudi radije pivo piju pred dućanom nego u gostionici. Računica je jasna: jednako hladno pivo ondje stoji šest kuna, a u gostionici 10, pa se pred dućanom za skoro isti novac, umjesto jednog, mogu popiti dva piva.

Nema više diska

- Ponekad nas zna povijati policija, jer je zabranjeno piti alkohol na ulici - žali se Zvonimir Lovrić iz obližnjih Migalovaca, koji ovdje s nekoliko Čaglinčana ubija vrijeme. No, vlasnik dućana snašao se kako zadržati goste, a ne kršiti zakon. Onih nekoliko drvenih klupa ispred dućana natkrio je suncobranima i ogradio prozirnom tkaninom, pretvorivši prostor u svojevrsno dvorište, koje više nije ulica. A u dvorištu nije zabranjeno piti pivo. U malom Lovrićevu društvu svi su prevalili pedesetu, ali među njima nema neženja.

- Da je Čaglin ono što je nekad bio, kaže jedan od njih, ljudi ne bi bježali u Slavonski Brod, Osijek, Zagreb… Što da rade ovdje? Željeznička veza s Pleternicom i Našicama ukinuta je prije nekoliko godina. U općini nemamo ni jedan industrijski pogon. Kulturno-umjetničko društvo se raspalo. Prije je u Čaglinu bio disko, održavale su se zabave, bilo je prilika da se ljudi upoznaju. Od poljoprivrede, čime se ovdje svi bave, jedva se preživljava. Cure odlaze u grad, ostaju samo oni koji nemaju kamo.

Boljih vremena u Čaglinu prisjeća se i Zlatko Garilović. Nerado pristaje na razgovor. Nije baš pristojno čovjeka pitati zašto je u 56. još momak, pa okolišamo propitkujući kako se živi u Čaglinu, ali on zna da novinari ne potežu u tu zabit da bi se raspitivali o tome.

- Nisam se ženio - kaže - jer dok sam bio mlad, novca je bilo ko pljeve. Radio sam kao monter u Sibiru, u Rusiji. Monting je ugovorio dobar posao u Novosibirsku, plaća bila odlična, pa kad bih se, pun para, vratio kući, mogao sam pitati: pošto Čaglin. Što da vam pričam - kad je trebalo natrag, na posao u Rusiju, naručio sam taksi da me iz Čaglina vozi na aerodrom u Beograd ili Zagreb. Uopće me nije zanimalo koliko to košta.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista