SLOBODAN UZELAC Nije mi žao Što sam bio u HDZ-ovoj vladi. Ali, mogli smo bolje

ZAGREB - Slobodan Uzelac bio je od 2003. četiri godine državni tajnik za znanost i visoko obrazovanje, a potom je, kao nezavisni stranački političar, četiri godine bio potpredsjednik u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor. U međuvremenu, kako bi ipak imao neku bazu, učlanio se u Srpsku demokratsku samostalnu stranku Vojislava Stanimirovića i Milorada Pupovca. Nakon što je HDZ potkraj 2011. izgubio na izborima, posve se povukao iz javnog i političkog života. Nije sudjelovao u sporovima unutar srpske zajednice, niti se opredjeljivao u sukobu između predsjednika Ive Josipovića i predsjednika SNV-a Milorada Pupovca. Razgovor smo stoga započeli pitanjem zašto ga više nema u javnom i političkom životu?

- Više je razloga za to. Osnovni je zdravstveni. Usto, ostao mi je nedovršen jedan veliki projekt u sferi visokoga obrazovanja pa sam mu se po odlasku iz aktivne politike sasvim posvetio. No, kako sam čitav život uz sveučilišni obavljao i politički posao, ipak se s njim teško do kraja rastati.

Nakon proglašenja nezavisnosti RH počeli ste se baviti pitanjima političkog položaja Srba u Hrvatskoj?

- Premda sam početkom 90-ih bio odlučio, uglavnom zbog zdravstvenih razloga, ne baviti se politikom to nije bilo moguće zato što se politika počela baviti mnome i to na najgori mogući način. Započeo je rat i raspad jugoslavenske države, a u tim trenucima, na žalost, nije bilo mjesta za konstruktivni doprinos Srba u Hrvatskoj. Jer, vodeća politička snaga u Srbiji protivila se stvaranju samostalne hrvatske države, a vodeća snaga u RH je konstruktivnim Srbima pretpostavila militantnu antisrpsku snagu iz inozemstva.

Vi ste se protivili Miloševićevoj političkoj opciji. Koje su bile ključne razlike između vaše i njegove politike?

- Teško je tu govoriti o nekom artikuliranom sporu jer mi nikada nismo ni bili u situaciji da Miloševiću možemo prezentirati svoju političku opciju. Ipak, nije bilo teško uočiti brojne razlike, a moguće ih je svesti na dvije skupine. Prvo, umjesto njegove parole “Svi Srbi u jednoj državi” nama se razumnijom činila parola “Srbi u raznim državama, u različitim statusima, ovisno o broju i okolnostima”. Drugo, u Hrvatskoj je to povlačilo i promjenu ustavnog položaja srpskog kolektiviteta, od naroda prema nacionalnoj manjini, sa svim dobro poznatim nedostacima i prednostima manjinskoga položaja.

Niste uspjeli uspostaviti dijalog ni s Beogradom, ali ni s Tuđmanom i HDZ-om?

- U Hrvatskoj nismo imali istinsku priliku dati konstruktivni doprinos razvoju međunacionalnih odnosa mada je bilo više pokušaja s naše strane. Umjesto da Srbi sami izaberu svoje predstavnike, Tuđman i HDZ sami su sebi birali neke svoje Srbe. Tako smo, sjetite se, bili svjedoci da je tadašnja parlamentarna srpska stranka, Srpska narodna stranka, formirana uz neskrivenu kadrovsku i materijalnu pomoć ne samo hrvatske politike nego i policije, što je produbljivalo međunacionalno nepovjerenje i još više raspaljivalo sukobe.

Vašim ulaskom u Vladu Ive Sanadera otpočeo je proces značajnijeg sudjelovanja Srba u vlasti?

- Ja se nadam da ste u pravu makar štošta započetoga ni izdaleka nismo učinili. A trebali smo. I mogli, da ne kažem morali.

Je li vam žao što ste bili u HDZ-ovim vladama?

- Nije mi žao što sam obavljao dužnosti potpredsjednika Vlade, ali mi je žao što nismo puno više napravili kako za Srbe u Hrvatskoj tako i za Hrvatsku u cjelini.

S kojim ste postignućima zadovoljni, a gdje ste najviše podbacili?

- Uspjeh je vjerojatno što smo uopće došli u poziciju da možemo pružiti veći doprinos rješavanju problema koji su se tada više gomilali nego rješavali. Probijen je led, nadam se bez štetnih posljedica. Danas srećom nikome nije neobično to što je više mojih sunarodnjaka u Vladi Zorana Milanovića. Štošta smo korisnoga napravili u pogledu povrata izbjeglica te obnove porušenih kuća. Međutim, malo smo, možda i ništa, a svakako manje od potrebnoga i mogućeg, napravili na sektoru za koji sam u prvom dijelu svoga mandata upravo ja bio zadužen, a to je regionalni razvoj Hrvatske. To se negativno, da ne kažem tragično, odrazilo ne samo na otežanom povratku izbjeglica nego je još više produbilo ekonomsku krizu, čemu je dodatno pridonio i moj nasljednik na tome poslu, haesesovac Božidar Pankretić. Primjerice, umjesto da pokrenemo proizvodnju hrane za vlastite potrebe, pa i za izvoz, mi smo postali masovni uvoznici hrane.

Je li se što poboljšalo u položaju Srba u Hrvatskoj?

- Volio bih da mogu odgovoriti koristeći termin “dobro”. Na žalost, to ne bi bilo točno. Umjesto toga i dalje moram koristiti termin “loše”. Srećom, sve je manje loše. A ključni dokaz za takav odgovor je to što je i dandanas vidljivo da mnogi ljudi, u težnji da ravnopravno participiraju u svijetu rada i života uopće, na različite načine prikrivaju svoje nacionalne osjećaje i nacionalni identitet. Na deklarativnoj razini pozitivno ponašanje političkoga vrha ima malo pozitivnoga odraza na stvarni život ljudi...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg