ŠOKANTNI KRIMINAL NA GROBLJU ‘Bili su nehumani! Krali su sve što im je došlo pod ruku, a uključena je bila cijela obitelj grobara!’

Legendarni “Maratonci” uživo u Osijeku. Junaci Šijanova i Kovačevićeva kultnog filma već su godinama prisutni u najvećem gradu istočne Hrvatske.

Vjerojatno nema Osječanina koji ih nije barem jednom u životu sreo, vidio, brojni od njih su ih poznavali, neki su se s njima družili, prijateljevali, a da nitko pritom nije imao pojma da se pred njima nalaze utjelovljenja Lakija i ostalih Topalovića, Bilija Pitona i njegove obiteljske bande.

Kultna crnohumorna priča iz neke palanke u Srbiji, snimljena prije 30 godina, već je godinama u Osijeku bila zbilja. Doduše, u moderniziranoj verziji. Osječki “Maratonci” ipak su se odlučili za nešto sofisticiraniji način dodatne zarade pa su umjesto krađe lijesova iz grobnih raka i njihove prerade za ponovnu upotrebu pribjegli daleko jednostavnijim metodama.

Oni su jednostavno s pokojnika ili iz njihovih lijesova skidali zlatni i srebrni nakit, ali i odjeću . Navodno su bili toliko drski ili možda opsesivni da su imali i kliješta za vađenje zlatnih zuba.

Grobari i nosači osječke pogrebne tvrtke Ukop, doznajemo iz istrage, godinama su to činili. Bio je to posao koji se prenosio “s koljena na koljeno” i čuvao kao njihova mala tajna koja im je donosila lijepe dodatne prihode.

Za neke je to morbidno, za druge bolesno, treći u tome vide i nastranost, no ljudi koji imaju iskustva u grobarskom poslu kažu da grobari s vremenom jednostavno oguglaju na neke, nama običnim smrtnicima, normalne emocije kada je riječ o mrtvacima. Njima su mrtvaci dio svakodnevnog života pa im nije bio problem provoditi dodatnu “obdukciju” na njihovim tijelima. Svi su međusobno znali jedni za druge, ali nisu radili zajedno, već svatko za sebe.

Plijen nisu dijelili i ovisili su o sreći, odnosno o tome hoće li im se posrećiti da kod “svojeg” pokojnika pronađu nešto zlata. Sućutno i s pijetetom ušli bi u mrtvačnicu par minuta prije početka pogrebnog obreda i zamolili ožalošćenu obitelj da izađe van kako bi mogli zatvoriti lijes. Bili su dobro uhodani.

Na brzinu bi pregledali tijelo pokojnika, zavirili u lijes i pokupili sav nakit koji bi pronašli, potrpali ga u džepove, a onda jednako sućutno i s istim pijetetom iznijeli lijes ispred mrtvačnice, gdje su se uplakana obitelj, rodbina i prijatelji spremali na posljednje počivalište ispratiti pokojnika.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg