SPECIJALNA ISTRAGA NEDJELJNOG Kako smo odbili 3 milijarde dolara od ovog čovjeka

To je bilo sramotno! Sve su mu obećali, a ništa nisu ispoštovali. Ignorirali su emira! Tako se ne postupa s vladarom jedne od najmoćnijih zemalja svijeta - govori mi predstavnik katarskog veleposlanstva, koji već godinama prati suradnju Hrvatske sa zemljama Bliskog istoka, odnosno njezin izostanak. Zbog prirode posla želio je ostati anoniman.

Katarski emir Hamad bin Khalifa al-Thani htio je investirati u Hrvatsku. Nudio je 2-3 milijarde dolara za gradnju LNG terminala na Krku, ali i mnoge druge projekte.

Al-Thani si je, govori predstavnik katarskog veleposlanstva, želio kupiti i privatni otok na kojem bi sagradio svoju palaču, helidrom i privatnu marinu.

Predstavnik se prisjeća komentara tadašnjeg Vladinog dužnosnika Ivana Milasa da “on smatra kako s takvim ljudima i arapskim zemljama ne treba ništa raditi”.

Naš sugovornik, i sam iz jedne od zemalja Bliskog istoka, govori da su Katarci bili šokirani totalnom nezainteresiranošću tadašnjeg premijera Sanadera. - Emiru je obećano da će mu dva mjeseca nakon njegova posjeta Hrvatskoj poslati delegaciju Ministarstva vanjskih poslova. To se nikada nije dogodilo. Potpuno su ga ignorirali - ljuti se.

Prije nekoliko godina u palači katarskog emira gostovao je Stipe Mesić. Sjedeći u raskoši palače u Dohi, koja je, sudeći po grandioznosti, jedna od najimponzantnijih građevina na Bliskom istoku, Mesić je razgovarao s čelnom osobom najbogatije države na svijetu.

Prema Mesićevim riječima, emiru je objašnjavao da male zemlje međusobno trebaju surađivati, jer bi u tom slučaju zajednički postajale jače prema velikima. Al-Thani se tada mogao samo nasmijati. Katar, zemlja s najvećim bruto domaćim proizvodom po stanovniku, je ispred, primjerice, Luksemburga, Singapura, Bruneja, SAD-a i Ujedinjenih Arapskih Emirata. S druge strane je Hrvatska s više nezaposlenih od Grčke i, čini se, uvijek galopirajućim ekonomskim kretanjem - prema dolje. No, umjesto smijeha, emir je ponudio poslovni deal vrijedan 220 milijuna eura. Radilo se o gradnji obilaznice oko Dohe.

No, šeik, u stilu arapskog megalomana, nije namjeravao stati na tome.

- Emir mi je tada rekao da su zainteresirani za gradnju LNG terminala na otoku Krku. To su htjeli sami investirati - prisjeća se Mesić, s kojim, slučajno, ali simbolično, razgovaram u Rijeci uoči predstavljanja njegove knjige “Doba ekonomske diplomacije”.

Netom nakon sastanka na Bliskom istoku, tadašnjeg premijera Ivu Sanadera upoznao je s vijestima s Istoka. Uslijedio je posjet emira i njegove prelijepe žene, šeike Moze, Hrvatskoj.

Domaćini su zadovoljno trljali ruke zbog emirove želje da kupi cijeli otok. Emir se vratio u svoju bogatu kraljevinu. Od otoka nije bilo ništa, baš kao niti od gradnje LNG terminala. - Sanader je tada rekao da on želi da projekt pripadne jednom europskom konzorciju. To se otezalo godinama. Na kraju je konzorcij propao - govori Mesić.

S njima ne treba raditi

Ne samo to, nego i bez potencijalnih radnih mjesta, budući da bi hrvatske tvrtke sudjelovale u gradnji elektrane.

Propuštene prilike, čini se, stajale su Hrvatsku nekoliko investicija od više milijardi eura. - Ma kakva sljedeća prilika?! Nema nove prilike kada se prođu takva gorka iskustva. Oni jednostavno ulažu dalje. Hrvatska je mogla dobiti dio kolača - govori.

Katarska epizoda očito je razljutila i druge. Slobodan Mikac, bivši ravnatelj Agencije za promicanje izvoza i ulaganja, u prošlogodišnjem razgovoru za Jutarnji list rekao je: “Otišao sam iz Agencije za promicanje izvoza i ulaganja, jer sam smatrao da bismo se trebali odlučiti za prioritetna ulaganja i ciljano tražiti investicije, a bivši ministar gospodarstva Damir Polančec htio je da investitori sve rade sami”.

- Tako nam je propalo 15 milijardi dolara, kada je došao emir od Katara i pitao što mu zanimljivo možemo ponuditi za ulaganja. Nismo imali ništa - rekao je.

Kada slični ulagači dođu, primjerice, u Ujedinjeno Kraljevstvo, zemlju u kojoj se, zbog veličine i broja stanovnika, ulaganja od nekoliko milijardi dolara osjete u puno manjoj mjeri nego što bi se osjetila u Hrvatskoj, skupi se čitava delegacija dobrodošlice.

Negativne reakcije

Vladina agencija United Kingdom Trade and Investment (UKTI), na čelu s princom Andrewom, britanski premijer i ministar gospodarstva okupe se kako se ne bi dogodila situacija “nemamo ništa”, koju opisuje Mikac.

Za razliku od Mesića, koji se do danas čudi zašto je Sanader tada, prije šest godina, tako postupio i krivi nedostatak strategije rasta i razvoja Hrvatske, naš katarski insajder ima drugo mišljenje. - Neki pojedinci (kasnije spominje ime bivšeg premijera, op. a.) jednostavno su imali osobne financijske interese negdje drugdje, što se nije podudaralo s katarskom ponudom - govori.

U međuvremenu, investicije stoje. Ne samo one na najvišim državnim razinama. - Neki me dan nazvao kuvajtski ambasador i pitao me je li se išta promijenilo u Hrvatskoj? Nažalost, morao sam mu reći da nije - govori, vidno uzrujan nedostatkom interesa s hrvatske strane. - Prije nekoliko godina Kuvajćani su predložili gradnju hrvatskog veleposlanstva u Kuvajtu.

- Mi smo rekli da nemamo novca. Potom su oni rekli da će nam ustupiti zgradu na korištenje. Mi im nikada nismo odgovorili na mail - s nevjericom viče predstavnik veleposlanstva.

- Reakcije su bile toliko negativne da se to odrazilo i na budućnost. Katar sada otvara 11 veleposlanstava diljem svijeta. Tu su i Albanija i Peru, zemlje u kojima Katar nema gotovo nikakve interese. Dvije ili tri godine emir je čekao odgovor na poziv za otvaranjem katarskog veleposlanstva u Hrvatskoj. Taj odgovor nikada nije dobio. Nepotrebno je reći da se ambsada neće otvoriti - dodaje.

Središnje poglavlje priče o katarskim invsticijama upravo su veleposlanstva. Hrvatska ambasada za ovaj dio svijeta nalazi se u Kairu. Osim Egipta, pokriva sljedeće države: Bahrein, Etiopija, Jordan, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Sudan, Siriju, Ujedinjene Arapske Emirate, a na poslovnom planu i Džibuti, Eritreju i Irak. Mala napomena: od Dohe do Kaira su oko 2062 kilometara.

To je oko dvjesto kilometara više nego od Zagreba do Moskve.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg