AGRARNA POLITIKA

SPECIJALNI IZVJEŠTAJ: Cijela istina o hrvatskoj poljoprivredi

ZAGREB - U posljednjih deset godina u poljoprivredu je, kroz poticaje, uloženo 33 milijarde kuna. U prosjeku je to 3,3 milijarde kuna godišnje. Istodobno, proizvodnja hrane je sve skuplja i konstantno pada.

Svake godine imamo “traktorijadu” - pojedine seljačke udruge trakorima blokiraju prometnice i istodobno mljekari, u znak protesta, u kanalizacijske otvore izlijevaju mlijeko, jadikujući da se ovako više ne može.

Ipak, značajan dio javnosti, poreznih obveznika koji pune proračun, ne simpatizira s ovim dijelom seljaka. Drže da im kao potrošači nisu krivi što oni nisu konkurentni i da su njihovi zahtjevi iracionalni.

Pa se tako mogu čuti različito obojani komentari: “samo tražite poticaje, ministar vas je navukao na laku lovu”, “i ja godinama proizvodim papuče i nemam poticaj po papuči, ili nama u ovoj državi papuče ne trebaju”, “do sada su spavali zimski san, sad kad treba zaorat’ u proljeće, eto ih na cestama”,... prošlotjedni su prosvjedi uskovitlali strasti.

Skupa oprema

Agrarna politika užasno je složena tema, tumači Stipan Bilić, bivši dugogodišnji direktor HUP-ova sektora poljoprivredne i prehrambene industrije.

- I razvijene zemlje subvencioniraju poljoprivredu, nije Hrvatska ništa po tome različita. Problemi leže drugdje - tumači Bilić.

Osnovni poljoprivredni sustav kaže da čovjek, da bi mu posao na njivi ili u staji bio isplativ, mora raditi 1800 sati godišnje. To je osnovna norma. Na jednom hektaru sa žitaricama radi se 16 sati godišnje. Naš prosječan seljak, kaže Bilić, ima 5 hektara, puta 16 sati, on zapravo radi 80 sati godišnje.

- Ne zato što je lijen, nego zato što ima mali poljoprivredni posjed. Naime, mi smo se od 2002. godine usitnili. Kod nas 400.000 hektara spada na veća imanja, 450.000 hektara drže sitni seljaci koji uglavnom proizvode hranu za sebe, a 800.000 hektara uopće ne obrađujemo. Dok su u svijetu okrupnili posjede, a mi smo svoje usitnili - kaže Bilić i nastavlja:

- Onda seljak kupi preskupu opremu. Njegov traktor vrijedi 100.000 eura. Da bi mu bio isplativ, mora raditi 200 dana godišnje, a radi 20 dana godišnje.

Uzeo je zemlju jer očekuje da će mu država dati još zemlje. Kad uključi sve što mu treba za proizvodnju, nimalo nije konkurentan. Jer, samo velika imanja daju viškove. Za posljedicu ostane mu pet, šest tisuća eura zarade godišnje. A krajnji potrošač dobije preskup proizvod. Svi bjesni - kaže Bilić.

Naš seljak ima neloše poticaje, kaže Bilić, ali on malo proizvede i uvijek mu je mali prihod.

Tisuću svinja

Naš je problem, oštro nastavlja, što nemamo viziju što je to hrvatska poljoprivreda.

- Na žalost, tim ljudima nitko nije rekao: dragi moji seljaci, nama ne treba više od 30.000 seljaka s velikim imanjima koja će onda biti isplativa. Svaki bi seljak u prosjeku imao 55 hektara zemlje i tek tada govorimo o konkurentnoj poljoprivredi. Nadalje, nismo educirani. Moja mama je znala utoviti osam svinja. Svaku je ujutro češkala i tepala joj. Mislite da bi tisuću svinja znala utoviti? Taman posla! Farma sa sto muznih krava složeniji je posao od ne znam koje automobilske elektronike! Jer je krava živo biće. Od 400.000 naših ljudi koji žive na selu, jedva je njih 12-ak tisuća educirano za rad na modernim tehničkim dostignućima u poljoprivrednoj proizvodnji - iznosi Bilić.

****

- Nemam! Nemam! Nemam! Iznos poticaja zaokružen je na 2000 kuna po hektaru. Ja ne mogu više dati, razumijete? Oni mogu dan-noć prosvjedovati, ali ja nemam - energično mi je ponavljao resorni ministar Petar Čobanković u telefonsku slušalicu:

- U siječnju sam imao sastanak sa svim udrugama na temu poticaja za 2010. godinu. Rekao sam im da će biti isti nivo kao u 2009., dakle 1950 kuna po hektaru. Nije bilo primjedbi. Seljaci nisu došli tražiti samo novac, oni traže zakone i pravilnike koji će im olakšati rad i ja ih u tome podupirem. Već u veljači krenuli smo s isplatom prvog dijela poticaja, 900 kuna po hektaru. Odnosno isplatili smo u prvom valu 1,3 milijarde kuna. Cijeli iznos nije mogao ići, ne može odjednom sve!

Maksimum maksimuma

Riznica mora voditi računa o likvidnosti države! Rekao sam im da drugi dio ide iza 20. ožujka. U redu, kažu mi. Odjednom neki traže 2250 kuna po hektaru godišnje. Zakon kaže da je to maksimalan iznos, ali isto tako kaže da poticaj ide prema proračunskim mogućnostima. Ljudi moji, ne mogu ja kao ministar jednog resora iscrpsti cijeli državni proračun - gorljivo će Čobanković.

Svejstan je, kaže, da velika većina poljoprivrednika nije za prosvjede. Druga, manja skupina, ispolitizirana je, kaže, i izišla je na prometnice.

- Dođem u Ferovec razgovarati s njima, ponavljaju da je sve poskupjelo, od plavog dizela do mineralnog gnojiva. Ajde, pristanem na povećanje poticaja, na iznos od 2000 kuna. Već idući dan kreću novi prosvjedi s jedva 200-tinjak prosvjednika. Gospodin Tomislav Pokrovac daje ultimatum premijerki Kosor, predsjedniku države Josipoviću i meni kao resornom ministru da ga primimo u roku od 24 sata. Pa produljuje taj ultimatum, da svi izvolimo doći k njemu i da pred kamerama premijerka i ja podnesemo ostavke, a B da svjedoči tome. Ma nemojte! Dobili su maksimum maksimuma u ovoj situaciji. Njih 95 posto će vam reći da neće prosvjedovati protiv države koja im je 2003. godine dala 1,6 milijardi, a 2010. čak 3,6 milijardi kuna potpora - uvjeren je ministar.

****

- O kojoj oni to isplativosti govore - uskliknuo je Miljenko Ivanuša, 36-godišnji je seljak iz Hrastovljana u Varaždinskoj županiji koji je sudjelovao u zadnjim prosvjedima. - Ja imam 25 krava i obrađujem 60 hektara zemlje. Na 18 hektara uzgajam pšenicu, na 10 hektara uljanu repicu, a ostalo kukuruz za potrebe stočarstva. Da biste na jednom hektaru proizveli deset tona sirovog kukuruza, morate uložiti minimalno 6000 kuna po hektaru.

U to spada zakup zemljišta, on je oko 1500 kuna po hektaru godišnje, zatim repromaterijal i održavanje mehanizacije. Nisu uračunati troškovi amortizacije i naš rad, ni mirovinsko i zdravstveno koje sami plaćamo. Ove godine je otkupna cijena sirovog kukuruza bila jednu kunu s PDV-om po kilogramu. I s time sam na nuli. Inače je bila 45 lipa, onda sam u minusu - tumači Ivanuša.

- Od čega onda živite - pitamo.

- Samo od poticaja! Na našem obiteljskom gospodarstvu radimo supruga, moji roditelji i ja. Nas četvero. Godišnja zarada su nam jedino ti poticaji. Ako iznose 2250 kuna po hektaru, mi ćemo godišnje dobiti 135.000 kuna. To je mjesečno 11.250 kuna. Kad podijeliš na četvero, svatko od nas mjesečno je zaradio 2800 kuna. A ni svetka, ni petka. Znači, da dobijemo maksimalne poticaje, što nikad nismo, supruga i ja zajedno bismo zaradili 5600 kuna mjesečno. Imamo četvero djece - tumači Ivanuša.

Istraživački specijal u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:16