ŠPIJUNSKI EKSKLUZIV SA SUĐENJA STOLJEĆA ‘Nudili su mi manju zatvorsku kaznu ako progovorim’

Prošloga tjedna u središtu pažnje hrvatskih medija ponovno se našlo suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, optuženima da su kao tadašnji šefovi Službe državne sigurnosti 1983. godine sudjelovali u likvidaciji bivšeg direktora u Ini Stjepana Đurekovića. Pažnju nisu toliko privukla sama događanja na suđenju na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu, već osobe iz Hrvatske koje su predviđene kao svjedoci u tom postupku, a prijavile su da im se ovdje zbog toga naveliko prijeti.

Posebno je intrigantan bio slučaj 76-godišnjeg Ivana Krmpotića, koji je policiji prijavio provalu u zgradu u Zagrebu u kojoj stanuje te zaprimanje anonimne prijetnje. Smatrajući da hrvatska policija nije postupala na adekvatan način, što je Ministarstvo unutarnjih poslova naknadno demantiralo, obratio se njemačkoj policiji te je istoga dana sa suprugom u organizaciji njemačkih policijskih službenika prebačen u München, gdje je smješten u sigurnu kuću do svjedočenja.

Prijetnje je prijavio i svjedok M. E. pa je cijela ta situacija primorala MUP da uspostavi žurnu suradnju s njemačkim kolegama kako bi se ubuduće organizirala bolja zaštita svjedoka iz tog postupka, ako bi došlo do bilo kakvih ugroza ili prijetnji.

U svemu tome pažnja je skrenuta s događanja na suđenju prošlog ponedjeljka. Između ostaloga, i zato što su, više iz formalnih razloga, na sudu ispitani nekadašnji njemački kriminalist Rudolf Kreilinger, koji je uglavnom načelno govorio o nizu ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj, te istražna sutkinja njemačkoga Saveznog vrhovnog suda Yvonne Ott, koja je provela određene dokazne radnje nakon izručenja Josipa Perkovića Njemačkoj 24. siječnja prošle godine.

Prva ga je ispitala

Sutkinja Ott bila je prva koja je ispitala Perkovića dan nakon njegova izručenja na Saveznom sudu u Karlsruheu. Osim toga, 15-ak dana kasnije ispitala je i jednog od ključnih svjedoka optužbe u ovom predmetu, nekadašnjeg Perkovićeva “ratnog druga”, osuđivanog Udbinog ubojicu Vinka Sindičića. S obzirom na to da na ovoj raspravi nije bilo nikoga od predstavnika medija, javnost je ostala uskraćena i za sadržaje njihovih iskaza koje je sutkinja dijelom sama prepričavala, a dijelom su joj prezentirani.

A ti su iskazi vrlo zanimljivi. Posebno stoga što je to jedini Perkovićev iskaz koji je dao Nijemcima, jer se na samom suđenju odlučio braniti šutnjom i ne iznositi čak ni podatke o svojim osobnim prilikama. Sutkinji Ott tada je, međutim, kratko negirao svoju umiješanost u ubojstvo Đurekovića te je istaknuo da postoji cijeli niz činjenica i okolnosti koje mu idu u prilog, ali da ne želi dalje govoriti dok se u potpunosti o svemu ne dogovori sa svojim odvjetnikom Peterom Wagnerom.

Dobrovoljna predaja

Također je tražio da ga, u slučaju da ga odluče zadržati u istražnom zatvoru, ne odvode u zatvor u Nürnbergu, već da ga ostave u zatvoru Stadelheim u Münchenu. Zatražio je to, kako je rekao sutkinji, u prvom redu zbog lakšeg ostvarivanja kontakata s odvjetnicima i članovima obitelji, ali je dodao i da bi u Münchenu bio sigurniji u slučaju da “kooperira”. Je li Perković stvarno razmišljao o suradnji s Nijemcima ili je to “nabacio” iz taktičkih razloga, može se tek nagađati.

U svakom slučaju, Perković je tom prilikom govorio i o određenim događanjima koja su prethodila njegovu izručenju, a koja su navodno uključivala dobrovoljnu predaju, ali i ponudu da se nagodi.

Potvrdivši da je znao da ga njemačko pravosuđe traži zbog ovog kaznenog djela još od 2005. godine, naglasio je da je mogao sto puta pobjeći i negdje se sakriti da je to htio. No, nije imao potrebu ni bježati niti iz drugih razloga napuštati Hrvatsku, koju, rekao je, nije napuštao od 1994. godine. Do ulaska Hrvatske u Europsku uniju od izručenja ga je štitio Ustav, a onda je 2013. razmišljao o tome da sam ode u Njemačku. Međutim, već je tada, kako je rekao, bio “pod paskom” hrvatske policije i nije želio riskirati da ga uhite ako pokuša prijeći hrvatsku granicu. S obzirom na velik interes medija nije želio prirediti nikakav cirkus svojoj obitelji.

Hotel San Pietro kod Verone krajem 80-ih: poznata fotografija udbaša Petra Đorđevića, Josipa Perkovića, Ivana Lasića, Zdravka Mustača (sa zacrnjenim licem), Stanka Čolaka i Božidara Spasića (gore)

Ispričao je kako je, dok je od Božića 2013. do izručenja 24. siječnja 2014. bio pod policijskim nadzorom, pokušavao olakšati posao policiji javljajući im se svakodnevno više puta, a pritom su i oni svakoga dana dolazili na njegovu kućnu adresu. Sutkinji Ott govorio je i o svojim obiteljskim prilikama i o primanjima. No, spominjao je i kontakte koje je preko posrednika ostvario s njemačkim tužiteljstvom i bavarskom policijom.

Pravna problematika

Najprije je govorio o susretu koji se dogodio 21. studenog 2013. godine, ustvrdivši da im je tada pristupila jedna osoba iz Hrvatske, kao posrednik prema Bavarskom pokrajinskom kriminalističkom uredu (BLKA). No, ustvrdio je da tada nije bilo govora ni o kakvom “dealu”, već da je samo prezentirana pravna problematika i sve moguće opcije koje je zakon omogućavao. Pritom nije davao nikakva obećanja, istaknuo je Perković, potvrdivši potom da je pred Staru godinu dobio e-mail od BLKA-a u kojemu se govorilo, kako je shvatio, da zbog određenih radnji koje je poduzela hrvatska policija više ne dolazi u obzir njegov dobrovoljni dolazak u Njemačku.

Perković je, nadalje, ispričao kako je preko jednog poznanika prije Božića 2013. doznao da Bože Vukušić, inače svjedok optužbe u ovom postupku, ima za njega neku poruku. Poručio mu je kako bi bilo dobro da netko kome Perković vjeruje kontaktira njemačko tužiteljstvo. Perković nije imao ništa protiv te je angažirao prijatelja koji dobro govori njemački da u njegovo ime ode u Njemačku.

Taj se prijatelj sastao s dvojicom tužitelja, a prema onome što mu je s tog susreta prezentirao po povratku u Hrvatsku, Perković je zaključio da bi imalo smisla nastaviti tu komunikaciju. Radilo se o tome, nastavio je Perković, da je mogao biti sklopljen “deal” ako bi bio spreman doći u Njemačku. Konkretno, ako bi došao i “nešto” ispričao, mogao bi računati s određenom kaznom.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg