Srbi danas više misle o krumpiru i bureku nego o Kosovu

ZAGREB - Na ulazu u Terazijski tunel, od centra Beograda prema Brankovom mostu, koči se veliki, upadljivi grafit, ispisan plavom bojom: Rasime, spasi me! Grafit je poruka srbijanskom ministru rada i socijalne politike, Rasimu Ljajiću, koji ga mora vidjeti svaki put kad sa sjednice Vlade u Nemanjinoj ulici, iz središta glavnog grada Srbije, ide prema svom uredu na Novom Beogradu, u nekadašnju zgradu Saveznog izvršnog vijeća.

Autor grafita vjerojatno je jedan od onih 730.000 nezaposlenih u Srbiji o kojima bi Ljajić trebao brinuti, na ovaj ili na onaj način, jer mu je u resoru i rad i socijalna skrb. Samo od jeseni 2008. kada je i Srbiju zapljusnula recesija - mada je vlast tvrdila da će ona bezbolno proći - posao je izgubilo četvrt milijuna ljudi. Stopa nezaposlenosti dosegnula je alarmantnih 20 posto.

Ni onima koji imaju posao, nije puno bolje. Plaće u Srbiji najmanje su u Europi, u prosjeku tek oko 2400 kuna.

Večere su teški luksuz

Mirovine su i upola manje od prosječne plaće pa vremešni Mihajlo koji u debeloj šoferskoj jakni, kupljenoj u nekim boljim vremenima, po opakoj košavi jede burek na jednoj od praznih tezgi tržnice na Zelenom vencu, mora da je nekoliko puta okrenuo onih 70 dinara (oko pet hrvatskih kuna), prije nego je kupio svoj skromni jutarnji obrok. Ako mu je mirovina tisuću kuna, a teško da je veća, i komad bureka veliki je izdatak.

Četveročlana obitelj koja u Srbiji ima sreću da mjesečno zaradi dvije prosječne plaće, kaže urednik časopisa Ekonomist, Milan Ćulibrk, može zadovoljiti tek 70 posto potreba.

Plaće i mirovine su zamrznute, inflacija je u prošloj godini bila dvocifrena, tečaj dinara od početka krize vrtoglavo se srozao: dok je krajem 2008. za jedan euro trebalo dati 78 dinara, danas treba 103. Još do prije nekoliko godina cijene u Beogradu bile su osjetno niže od onih u Zagrebu. Danas su gotovo izjednačene. Obična, ni po čemu osobita večera za dvoje u polupraznom restoranu “Kod Dače”, na Karaburmi, stajat će vas 4000 dinara (oko 340 kuna).

Taksisti šute

Petnaestak minuta vožnje taksijem od Terazija, srca Beograda, do šest kilometara udaljene, ružne ulice Patrisa Lumumbe na radničkoj Karaburmi, gdje se nalazi spomenuti restoran, koštat će vas još 500 dinara. Takvi izlasci, s prosječnom plaćom od 2400 kuna, nezamisliv su luksuz.

Beogradski taksisti, nepogrešivi lakmus političkog raspoloženja, koji bi još donedavno, tijekom vožnje od nekoliko kilometara, u žučnim, gnjevnim monolozima, garniranim sočnim psovkama, srušili pola Vlade, a drugu polovinu ministara strpali u zatvor, danas apatično šute, zaokupljeni turobnom stvarnošću.

“Kad taksisti šute, stvari ne slute na dobro”, kaže naš sugovornik, podsjećajući na anegdotu iz srpske povijesti kada je knjaz upitao svoje poreznike gunđa li narod zbog nameta, pa im, dobivši potvrdan odgovor, rekao da pritišću i dalje. Tek kad su mu rekli da narod više ne gunđa, da je grintanje zamijenila šutnja, knjaz je odgovorio: Sada malo olabavite.

Milan Ćulibrk, ekonomski analitičar, prevodi nevesele srbijanske prilike u turobne brojke. Broj umirovljenika izjednačio se s brojem zaposlenih - i jednih i drugih je oko 1,7 milijuna. Ali i od tog skromnog broja zaposlenih, oko 650.000 radi u državnom sektoru, što znači da se njihova primanja isplaćuju iz proračuna. Vanjski je dug oko 21 milijardu eura ili oko 60 posto BDP-a, no tempo zaduživanja je zabrinjavajući. Srbija je već u situaciji kada dug isključivo može servisirati podizanjem novih kredita, a novac dobiven pozajmicama ne ide u investicije, već u potrošnju.

Birokracija buja: u Miloševićevo vrijeme centralna državna vlast brojala je oko sedam tisuća zaposlenika, danas ih je četiri puta više. Državne tvrtke leglo su korupcije: Televizija B92 otkrila je nevjerojatne razmjere pljačke u Termoelektrani Kolubara, gdje se kralo preko svake mjere, naplaćivali se radovi koji nisu postojali, a oni obavljeni naplaćivani su višestruko u odnosu na stvarne cijene. Državni dužnosnici, u suradnji s mafijom, osnivali su firme pod tuđim imenima, koje bi potom dobivale unosne poslove s državnim tvrtkama. Brankicu Stanković, novinarku koja je otkrila aferu, čuva policija, stalno joj mijenjajući lokacije, u strahu da je ne likvidiraju mafijaši koji su godinama iz Kolubare izvlačili ogroman novac.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA