ŠERBEDŽIJA NA RTS-U

Srbi mu nikada neće oprostiti Angelinu Jolie

Film ‘U zemlji krvi i meda’ Angeline Jolie u Srbiji je gotovo jednoglasno ocijenjen kao izrazito antisrpski. Glumčevo opravdanje da mu se scenarij svidio jer je podsjećao na grčku tragediju odjeknulo je u prazno. Jedan od gostiju emisije, Vojnov, bio je prilično precizan: Šerbedžija je prvi put zapostavio ideološki identitet zbog poslovne ponude i ugrozio sebi poziciju na srpskom tržištu
 Tea Cimaš/CROPIX

Raspakivanje je popularna jednosatna emisija Radio-televizije Srbije koju je do ove godine vodila novinarka Antonela Riha. Po konceptu slična emisiji “Scarface - Put do slave” zagrebačkog Radija 101, za temu uzima neku poznatu ličnost i zatim je uz pomoć sugovornika i arhivskih materijala “raspakira”. Ponekad osoba kojoj je emisija posvećena uopće ne dobije riječ - kao što je bio slučaj s Vojislavom Šešeljem, Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, koji su u vrijeme snimanja već bili u Haagu - a ponekad dobije središnje mjesto - poput Emira Kusturice, Ivice Dačića ili Dragana Đilasa - i priliku da se bori protiv packi koje stižu sa strane.

Širom zatvorenih očiju

Riha više ne vodi tu emisiju, navodno zato što je previše inzistirala na političarima, pa je posao preuzeo novinar NIN-a Gorislav Papić. Estradni karakter nove sezone “Raspakivanja”, emitirane prošle srijede, naglašen je izborom prvog gosta, velike glumačke zvijezde Rade Šerbedžije. Kakve su teme razgovora s njima, bilo je očito već iz najave emisije:

“Rade Šerbedžija je dva puta morao da postaje veliki glumac. Prvi put, u državi koja je i sama glumila veličinu, ni za Šerbedžiju nije bilo granica - glumio je širom otvorenih očiju.

Kako je uspeo da do 30. godine odigra sve što je mogao u pozorištu, šta ga je, od Hrvatskog proleća do jeseni Jugoslavije, teralo u politiku, kako je uspeo da objedini Tita i Živojina Pavlovića, Krležu i Ljubišu Ristića i, naposletku, kako odgovara na naizgled jednostavno pitanje: ko je, čiji je.

Drugi put, nije bilo mesta za iluzije. Znalo se tačno šta treba da radi, dokle treba da ide, koji stereotip da potvrdi. Glumio je širom zatvorenih očiju. O radu sa velikim Stanleyjem Kubrickom, Tomom Cruiseom i Angelinom Jolie, kako posle svega gleda na ‘Zemlju krvi i meda’, na Beograd, Zagreb i, naravno, na Brione, gde je sada, uz pomoć države Hrvatske napravio svoj privatni rezervat, Teatar Uliks”.

Kao ličnost koju se “raspakira” Šerbedžija je dobio fer priliku, jer gotovo polovicu emisije predstavlja intervju s njim. Jedan od sugovornika koji osvjetljavaju fenomen Šerbedžija njegov je nekadašnji glumački partner Miodrag Krivokapić, koji je i danas ponosan na njihovu višegodišnju suradnju, drugi je zagrebački tetarolog Vjeran Zuppa, koji u nekoliko navrata ponovio da ne drži do gosta emisije kao filmskog glumca (o filmu zasigurno ne zna puno jer su za njega “Superman” i “Batman” jedna te ista stvar), a guru novog srpskog filma Dimitrije Vojnov objasnio je Šerbedžijinu karijeru u jugoslavenskom i, kasnije, hollywoodskom kontekstu.

Emisija je bila zanimljiva jer je koristila u nas rijetko viđene videomaterijale (primjerice snimke Šerbedžije dok igra “Hamleta” na Lovrijencu 1974. godine, a prava su senzacija snimke u boji predstave “Oslobođenje Skopja”, posuđene iz arhive Ljubiše Ristića), a i Šerbedžija je progovorio o temama koje je u intervjuima često izbjegavao.

Bunić kroz stoljeća

Ako se emisiju može usporediti s ringom u kojem gost prima nevidljive udarce, nema zbora da je u prve dvije trećine glavni akter ostao čvrsto na nogama. Na dvojbe je li on jugoslavenski ili hrvatski glumac, jasno je istaknuo da mu je najbliža kultura Srba u Hrvatskoj, jer su mu oba roditelja srpskog podrijetla te zažalio što u selu u kojem je rođen, Buniću pokraj Korenice, njih tamo gotovo više ni nema (uzgred, Bunić je tijekom prošlog stoljeća u tri navrata radikalno mijenjao demografsku sliku). No, kad je u pitanju gluma, on je prvenstveno hrvatski glumac - kad igra na “ekavici”, zna da je inferioran Lazaru Ristovskom, Nebojši Glogovcu ili Petru Božoviću.

Krivokapić je priznao da - za razliku od Šerbedžije i Ljubiše Ristića, šefa poznatog teatra KPGT - nikad nije imao iluzija o angažmanu izvan scene. Šerbedžiji gluma nije bila dovoljna: žurnal iz 1976. pokazuje ga dok recitira Titu na priredbi u Beogradu, ima odijelo i kravatu, ali je neobrijan, čime ostavlja dojam ležernosti (Krivokapić: “Da mi je netko rekao ‘Ideš Titu da recituješ’, ja bih bio presretan, bila je to velika čast”). Jednako je tako ležerno skakutao kroz brojna politička opredjeljenja, zagovarao Hrvatsko proljeće, zatim reformirane komuniste Ivice Račana (“više vjerujem ovim sadašnjim komunistima nego onim bivšima”), pa vladu Ante Markovića.

Politika nije scena

Zuppa je bio sarkastičan: “Rade je volio pružiti podršku nečemu što baš nije dobro razumio, predugo je politiku shvaćao kao scenu”, a Šerbedžija je rezimirao: “Ja sam uvijek vijao pravdu, bio sam bezobrazan, provokativan i danas se zbog toga stidim, iako mislim da sam bio u pravu”. Kako je uspio pomiriti Tita, svog najomiljenijeg pisca Krležu i Živojina Pavlovića, redatelja s kojim je najradije radio? Dimitrije Vojnov je to ovako objasnio: “Tito je bio stup sistema, Krleža veliki pisac koji je tom sistemu davao legitimitet, a Pavlović - unatoč tome što je bio disident - ne bi mogao snimati filmove da mu to sistem na ovaj ili onaj način nije dozvoljavao. Sve tri strane imponirale su Šerbedžiji.”

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 23:27