'Sreća je igrati za najveći klub na svijetu i potom mu biti na čelu'

Predrag Peđa Mijatović bio je strijelac pogotka u 2-2 remiju Hrvatske i SRJ u Maksimiru u utakmici koja je Hrvatskoj uništila san o plasmanu na Euro 2000. Tog 9. listopada 1999. “zamrzili” su ga mnogi hrvatski navijači. No, za većinu objektivnih ljubitelja nogometa Mijatović je samo jedno - istinski nogometni majstor. Jedan od najboljih svih vremena koje su dali “ovi prostori”. Bez obzira na rivalitet koji je uvijek postojao između njegova nekadašnjeg kluba Partizana te Dinama i Hajduka koji su sa Zvezdom nekad činili veliku četorku YU nogometa, Mijatović zaslužuje samo respekt.

Godinu nakon napuštanja funkcije direktora Reala, Peđa je i dalje ambasador Sportskih igara mladih i često je u Hrvatskoj kao prijatelj tvorca projekta Igara Zdravka Marića. Povukao se u medijsku izolaciju i - “uživa u zasluženoj mirovini”.

- O Realu ne govorim, nisam godinu dana dao intervju. U Zagrebu sam relativno često. Dolazim iz prijateljskih pobuda i volim Zdravku pomoći u realizaciji tog važnog projekta. Volim sport, volim djecu, raduje me što Sportske igre mladih iz godine u godinu rastu.

Prijateljstvo sa Savićevićem

Čime se bavite nakon odlaska iz Reala?

- Povukao sam se u neke osobne menadžerske poslove. Nemam formalnu funkciju ni u Crnoj Gori, tamo me veže prijateljstvo s Dejanom Savićevićem, predsjednikom FS-a Crne Gore, te ću i tamo uvijek biti na raspolaganju i pomagati.

U svim državama bivše Jugoslavije igrači su preuzeli odgovorne funkcije u nogometu...

- To je logično, ne samo u državama bivše ‘Juge’. Bivši igrači najkvalificiraniji su za trenere, selektore, predsjednike saveza.

Današnji nogomet na ovim prostorima?

- Kad je reprezentativni nogomet u pitanju, regija to dobro radi i ima vrhunske rezultate. Hrvatska je 1998. bila brončana, Srbija je nekoliko puta bila na velikim natjecanjima, sada se plasirala na SP kao i Slovenija. Bosna je bila blizu. Hrvatska, inače najuspješnija - nije imala sreće. Rekao bih, fantastični rezultati. Kad je o klubovima riječ, tu smo hendikepirani jer su nam lige nekvalitetne. U Ligu prvaka poneki se klub slučajno plasira. To je stihijski, a ne planski proizvod. Ali pojedinačna kvaliteta igrača je održana. Svake godine pojave se igrači za velike klubove. Ne treba očekivati da ćemo imati 20 takvih. Bilo bi fantastično, ali nije logično. Jako me raduje kad vidim da Olić tako dobro igra, raduje me odlični Stanković u Interu. Netko od njih bit će prvak Europe.

Svejedno vam je iz koje države bili ti ‘naši’ igrači?

- Naravno, ne tako davno svi smo igrali za istu ‘boju’. Nikad neću zaboraviti čileansku generaciju s Prosinečkim, Šukerom, Bobanom... To zlato na SP-u mladih izbacilo je našu generaciju u orbitu. Osjećam to zajedništvo. I dalje volim kad Bosanac, Hrvat, Srbin, Crnogorac,..., igra u velikom klubu.

Sa ‘Čileancima’ nikad niste pokidali veze...

- Zašto? Svi poštujemo svoje, no ja sam uvijek otvoren i širok, posebno u ovom današnjem vremenu globalizacije. Ljude vrednujem po kvalitetama, a ne po tome odakle su, tko su, jesu li moćni i utjecajni. Svi su ti dečki moji prijatelji, za njih me vežu najljepše uspomene. 1 Valjda i uz Real, gdje ste igrali sa ‘Žutim’ i Šukerom. Je li to kruna vaše karijere, igranje za Real i pogodak u finalu za 1-0 i naslov prvaka Europe 1998.?

- Formirao sam se u Budućnosti i Partizanu i u reprezentaciji. U Valenciji sam sazrijevao, a u Madridu došao na vrh. Kad sam otišao u Italiju, u Fiorentinu, počeo sam se igrački gasiti. Imao sam po tri odlične sezone u Valenciji i Realu. Moje najbolje nogometne godine. Imao sam sreću igrati u najvećem svjetskom klubu u kojem nisam bio samo član već važna ‘karika’. Vukao sam dobre poteze i Bog me za to nagradio.

Ne žali zbog reprezentacije

Jeste li mogli napraviti više s reprezentacijom?

- Možda, no država se raspala, nekoliko godina nismo nastupali, ali nisam razočaran. Bio sam svjetski prvak te ‘87. Naravno, raspad SFRJ osjetio se, sport je time dosta oštećen. Ne samo nogomet nego i košarka, rukomet, vaterpolo, svi timski sportovi za koje smo rođeni mi na ovim prostorima.

Verujete li i vi kao tadašnji izbornik Ivica Osim, koji je znao reći da bi Jugoslavija bila prvak svijeta?

- Nema tu nostalgije, to su činjenice. Zaboravite emocije, uoči Eura u Švedskoj 1992. bili smo zreli. Imali smo fantastičan spoj igrača za fantastičan rezultat. Na koncu, Danci su bili prvaci Europe, a umjesto nas su otišli na Euro. Zašto ne zaključivati tom logikom - mi smo trebali biti europski prvaci. Da smo mogli u SAD na SP 1994., i tamo smo mogli do čuda.

Pogled na SP u J. Africi...

- Na mundijalima svi klišeji padaju u vodu. Ništa se unaprijed ne zna, posebna je to psihoza, poseban doživljaj. Iako uvijek ima iznenađenja, kao Hrvatska ‘98, raspleti su manje-više isti. Polufinala su rezervirana za velesile, za Argentinu s osporavanim Maradonom ili bez njega, za Brazil, za neizbježnu Italiju, za staru, upornu Njemačku, pa i za Francusku...

Živite u Madridu, kako stoje vaši Španjolci?

- I oni su favoriti jer su aktualni europski prvaci. Imaju odličnu momčad, no imaju problema s ozljedama.

Jeste li očekivali ovakav rasplet u Ligi prvaka?

- Bayern i Inter spadaju u Top 10. Mourinho je dvije godine u Interu, uzeo je prvenstvo, no nisam očekivao finale. Bayern je uvijek tu, uvijek spreman otići do kraja. Malo je razočaranje Real, koji godinama nije prošao osminu finala. Barca je lani bila prvak i bilo je teško očekivati da će to ponoviti.

Je li Mourinho najbolji trener, igrali ste pod Osimom, Capellom, Trapattonijem, Hiddinkom...

- Izvanredan je, specifičan. Ima jak personality, dobar je psiholog, namjerno skreće pažnju na sebe i rasterećuje igrače. To je bitno. Drzak je, prototip modernog trenera. Zna da cilj opravdava sredstvo, zna da je bolje uzeti titulu nego igrati lepršavo. No, ima još odličnih trenera - Van Gaal, ne samo zato što je i on u finalu, metodičan je. Ne smije se zaboraviti ni Fergusona i Guardiolu, koji je tek počeo, a lani je sve uzeo.

Ronaldo kompletniji

Je li Messi najbolji igrač na svijetu?

- Izuzetno ga cijenim, no blagu prednost dajem Cristianu Ronaldu. Ne zato što igra u mom Realu. On je prototip modernog igrača u svakom smislu te riječi - zbog fizičke spremnosti i znanja. Kompletan je. I lijeva i desna, jak je, brz, moćan...

Raul je godinama statistički najbolji...

- Posebna priča, na njega sam jako slab jer smo igrali zajedno, a bio sam mu i direktor. On je nogometni fenomen. Brojevi, pogoci, ukupna statistika u Primeri i u Ligi prvaka. Nitko to nikad neće ponoviti. Najviše nastupa i pogodaka za najbolji klub na svijetu.

Više vremena za bližnje

Predrag Mijatović u budućnosti...

- Malo više vremena, malo manje stresa. Dosta vremena za roditelje, djecu, ženu, prijatelje. Evo, nisam dao intervju otkad sam otišao iz Reala. Vratit ću se ipak nogometu. Realu? Sumnjam, jer ne volim reprize.

Tragedija koju ste doživjeli gubitkom sina također vas je obilježila.

- Svatko se s tugom i problemima nosi na poseban način. Život teče dalje, našao sam motiv i cilj i ne želim se osvrtati na ono što je bilo. Što god to bilo, lijepo ili ružno.

Đukanoviću blizak politički i osobno

Trebali ste doći u Hajduk, a otišli ste u Partizan. O tom je odlučila politika. Fama ili istina?

- Bio sam blizu Splitu te 1989. Puno se govorilo da će planuti i kad sam trebao donijeti odluku, odlučio sam - Partizan - iako sam stvarno kao klinac bio hajdukovac. Moralo se tada, nažalost, više razmišljati glavom nego srcem. Dobro su me savjetovali i ispalo je da nisam pogriješio jer je to pokazao daljnji tijek karijere i odlazak u Real.

Kako biste se pozicionirali u političkom smislu: Svi smo politička bića...

- Nikad se nisam politički isticao i opterećivao. Ne volim se isticati u onom u čemu nisam dobar jer je tako nešto malo samoubojstvo.

No, kao i svi - imam stav, nisam sasvim suzdržan. Sadašnji crnogorski premijer Milo Đukanović moj je veliki prijatelj i njegov sam simpatizer i pristaša njegove političke ideje.

Zašto je moralo doći do rata?

- Nisam idealan sugovornik, komplicirano je to pitanje, morat ćete to pitati političare. Konflikti se moraju rješavati dogovorom. Ovaj telefon na stolu - vama se sviđa, meni ne. No, to ne znači da se trebamo potući i pokazati tko je u pravu. To je moje ‘prosto’ slikovito objašnjenje.

Neraskidiva veza između ‘Čileanaca’

Peđa Mijatović ni u najtežim ratnim danima nije pokidao veze s kolegama “Čileancima” iz Hrvatske. Iz te generacije su Prosinečki, Šuker, Boban, Štimac, Jarni i Pavličić postali jezgro “vatrenih” brončanih. Pod vodstvom kasnijeg hrvatskog izbornika Mirka Jozića “Čileanci” su osvojili jedino jugoslavensko nogometno zlato u povijesti, a Prosinečki je dobio prestižnu “zlatnu loptu” kao najbolji igrač.

Baš u “olovna” vremena Peđa je 1994. u Valenciji došao u svlačionicu hrvatske reprezentacije. Dao im je javnu podršku, a vatreni su nakon toga sa 2-0 pogocima Prosinečkog i Šukera pobijedili moćnu “Furiju”. A tada se ozbiljno ratovalo.