ŠTO AKO SANADERA OSLOBODE? Mito dano, loši ugovori sklopljeni, arbitraže izgubljene, Ina MOL-ova...

Hvala vam na suradnji i doviđenja - tom korporativno-klišejiziranom rečenicom 1. srpnja 2009. godine tada najmoćniji hrvatski političar javnosti je objavio da podnosi ostavku na poziciju premijera. Šest godina kasnije nema nikakve sumnje da je taj događaj jedan od važnijih trenutaka novije hrvatske povijesti, ne zbog naročito velike povijesne važnosti Ive Sanadera i njegove vladavine, već zbog činjenice da je njegovim odlaskom počeo cijeli niz povijesno važnih društvenih procesa čije se posljedice osjećaju i dan-danas. Simbolički vrhunac tih procesa dogodio se, slučajno ili ne, točno četiri godine nakon Sanaderove abdikacije, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Danas, dvije godine kasnije, u iščekivanju odluke Ustavnog suda o njegovim žalbama u slučajevima Hypo i Ina-MOL, sjena Ive Sanadera opet se nadvija nad Hrvatskom.

Pravorijek u slučaju Sanader po mnogim je kriterijima vjerojatno najvažnija odluka koja se zadnjih godina, a možda i cijelo desetljeće, našla pred Ustavnim sudom, ne samo zbog profila osuđenika, već i zbog golemih društvenih, političkih i ekonomskih posljedica koje će iz presude, kakva god ona bila, uslijediti. Pri tome, najmanje će efekta imati na samog Sanadera. Zahvaljujući brojnim ostalim kriminalnim procesima koji se protiv njega vode, čak i u slučaju da Ustavni sud u potpunosti usvoji njegove žalbe i odbaci presude i u slučaju Hypo banke i u slučaju Ina-MOL, bivši hrvatski premijer teško može računati na skori izlazak iz zatvora. Tamo će čekati pravorijeke u slučajevima Fimi-Media i Planinska. Ipak, u svim ostalim pogledima konzekvence presude Ustavnog suda bit će brojne i teško sagledive.

Lomljenje interesa

Samo u slučaju Ina-MOL presuda Ivi Sanaderu mogla bi izravno utjecati na arbitražne postupke i potencijalnu isplatu odštete vrijedne barem pet milijardi kuna, dok su neizravni financijski efekti koji proizlaze iz presude i višestruko veći od toga. S druge strane, nema nikakve sumnje da će epilog cijelog slučaja imati i jak utjecaj na ionako slabu javnu percepciju funkcioniranja pravosudnog aparata, odnosno društveni sentiment prema funkcioniranju antikorupcijske kampanje, kojoj je slučaj Sanader bi simbolički najsnažniji izdanak. Na slučaju Sanader, dakle, lome se mnogi snažni interesi, pa zapravo i ne čudi i više medijskih izvještaja o navodnim pritiscima koji se vrše na Ustavni sud. Iako nitko dosad nije detaljnije kvalificirao niti dokazao te navodne utjecaje, o važnosti slučaja i velikom ulogu svjedoče i poprilično otvoreni pokušaji pritiska koji su se proteklih dana pojavili izvan granica Hrvatske. Prvo su, u posve neobičnim istupima, dva njemačka političara - Peter Ramsauer i Elmar Brok - domaćoj javnosti putem medija poručili da bi imidžu Hrvatske moglo naštetiti ne bude li sve u slučaju Sanader u skladu s vladavinom prava. Tek koji dan kasnije, kao u koordiniranoj akciji, javio se i mađarski ministar Janos Lazar optuživši Hrvatsku da provodi antimađarske aktivnosti u slučaju Ina-MOL, najavivši pritom kako postoje naznake da bi presuda Sanaderu mogla biti preinačena. Koje su to naznake? To, dakako, nitko nije spreman reći naglas i javno, no već su i ovakve glasine dovoljne da podignu nervozu na najvišu moguću razinu. Uostalom, je li uopće moguće da bi netko mogao pokušati utjecati na najviše sudsko tijelo u državi u presudi o najvažnijem predmetu u zadnjih deset godina? A i kad bi pokušao, bi li to mogao učiniti neprimjetno?

Izazovan zadatak

O odgovorima na ova pitanja može se tek spekulirati, no u državi gdje je nekadašnji premijer pravomoćno osuđen da je u zamjenu za 10 milijuna eura mita stranoj kompaniji prepustio upravljanje nad najvećom i najvažnijom nacionalnom kompanijom, niti jedan scenarij ne treba nužno odbaciti kao nemoguć. Ipak, s pritiscima ili bez njih, pred ustavnim sucima stoji vrlo izazovan zadatak. Naime, predmet u kojem je Ivo Sanader osuđen na kaznu od deset godina zatvora kompleksan je slučaj sastavljen od dvije posve odvojene cjeline. Prva je slučaj Hypo, gdje je Sanader osuđen za primanje mita od dužnosnika te austrijske banke, a kako se to dogodilo tijekom Domovinskog rata, tužitelji su to djelo okarakterizirali kao ratno profiterstvo te je na taj način izbjegnuta zastara. Kako se radi o prvom slučaju u kojem je taj, po mnogima sporan, institut primijenjen, glavni Sanaderovi prigovori odnose se na ispravnost njegove implementacije te određene neadekvatnosti u dokaznom postupku. U slučaju Ina-MOL, pak, Sanaderova tužba temelji se na osporavanju odluke redovnih sudova da prihvate pisani iskaz iz istrage direktora švicarske tvrtke Xenoplast Shipping Stephana Hurlimanna, bez mogućnosti optuženika da ostvari svoje konfrontacijsko pravo.

Spektar mogućih rješenja Ustavnog suda je iznimno velik, pa tako sud može odlučiti osporiti cijelu presudu, tek jedan od njezinih predmeta, pa čak i samo neke dijelove pravomoćnih presuda unutar jednog od dva predmeta, pa na kraju cijelu stvar vratiti na ponovno suđenje. Znatno manji efekti nastali bi kao posljedica eventualnog rušenja presude u slučaju Hypo, iako bi eventualno osporavanje korištenja kvalifikacije ratnog profiterstva vjerojatno imalo posljedicu na niz predmeta i istraga koji se temeljem slične premise trenutačno vode, kao što je primjerice slučaj Gavrilović.

U slučaju eventualnog rušenja presude predmeta Ina-MOL posljedice bi bile puno dalekosežnije, ne samo zato što se radi o krupnijem slučaju, već i zato što se trenutačno vodi više satelitskih sudskih i arbitražnih procesa koji su povezani sa Sanaderovim slučajem. Hrvatska je Vlada, tako, trenutačno uključena u dva arbitražna postupka protiv mađarskog MOL-a.

Jednostrani ugovor

Prvu arbitražu, pri sudištu u Washingtonu, pokrenula je mađarska kompanija, tražeći od Hrvatske da ispoštuje ugovore o plinskom poslovanju koje je sklopila sa Sanaderovom Vladom te anekse tih ugovora sklopljene s Vladom Jadranke Kosor. Tim ugovorima Hrvatska se obvezala otkupljivati sav plin koji Ina proizvede u Hrvatskoj u razdoblju do 2023. godine po unaprijed određenoj cjenovnoj formuli i uz obvezu da u tom periodu neće mijenjati visinu koncesijskih naknada kojima bi negativno utjecala na Inine proizvodne troškove. Pojednostavljeno rečeno, tim ugovorom Hrvatska se obvezala tijekom 15 godina kupovati plin iz vlastitih nalazišta po cijeni uvoznog ruskog plina, naplaćujući pritom ekstremno nisku koncesijsku rentu, u nekim slučajevim i osam puta nižu nego u Mađarskoj. U suštini, radi se o poprilično jednostranom ugovoru koji Ini, odnosno MOL-u koji je preuzeo operativno upravljanje tvrtkom, omogućava siguran plasman i vrlo visoku razinu profitabilnosti kroz, prema nekim procjenama, četiri puta veću cijenu plina od tržišne. Uz to, koncept podjele rizika u ugovoru neravnopravno je podijeljen, pa tako jedino MOL ima mogućnost usklađivanja cijene s tržišnom ako je ona veća od ugovorene, dok u slučaju da je ona niža Hrvatska nema to pravo, a mora platiti i osam puta veće penale od MOL-a u slučaju odstupanja od dogovorenih količina isporuke i preuzimanja plina. Ovi detalji plinskog ugovora bitni su jer poprilično uvjerljivo dokazuju da se on teško može smatrati povoljnim za Hrvatsku, pa je stoga i logično da nijedna hrvatska vlada dosad nije htjela preuzeti Ininu tvrtku Prirodni plin i tako realizirati ugovor.

Ipak, kako štetnost nekog pravnog akta sama za sebe nije argument za njegovu derogaciju, ključni detalj hrvatske argumentacije na arbitraži bila je koruptivnost cijelog posla, koja je dokazana pravomoćnom presudom u slučaju Ina-MOL. Da bi se zaštitila od MOL-ove arbitražne tužbe, Hrvatska je podigla vlastitu arbitražnu tužbu, ovaj put u Parizu, no znatno šire postavljenu. Temeljem tužbe Hrvatska je zatražila odštetu od MOL-a, tvrdeći da je korupcijskim djelovanjem i ugovorima dogovorenima sa Sanaderom mađarska tvrtka neovlašeno stekla upravljačka prava u hrvatskoj tvrtki, te štetnim upravljanjem tvrtkom izazvala štetu drugom velikom dioničaru - hrvatskoj državi. Štetnost upravljanja kompanijom nešto je kompleksnije dokazati od štetosti jednog ugovora, no i tu postoje neki vrlo jasni pokazatelji.

Znatan pad

Primjerice, u pet godina MOL-ova upravljanja Inom praktički svi poslovni pokazatelji doživjeli su znatan pad. EBITDA je padala u prosjeku iz godine u godinu za sedam posto, neto dobit 43 posto, kapitalna ulaganja 13 posto, proizvodnja ugljikovodika osam posto, rafinerijska prerada sedam posto, a broj zaposlenih u pet godina smanjen je za četvrtinu - više od četiri tisuće ljudi. Dio tih negativnih trendova zasigurno se može pripisati nepredviđenim događajima poput gubitka proizvodnje u Siriji i lošim okolnostima na tržištu, no u kombinaciji s koruptivnom prirodom ugovora, taj argumentacijski okvir bio je osnova za Vladin zahtjev kojim bi se “Sanaderovi” ugovori s MOL-om stavili izvan snage. Riječ je, dakle, o povezanim procesima.

Domino efekt

MOL-ova tužba na ime duga za nepreuzimanje Inina plinskog biznisa izravno ovisi o ishodu hrvatske tužbe o štetnosti i nelegalnosti svih sklopljenih ugovora, a ta pak tužba o koruptivnosti cijelog aranžmana koja je dokazana presudama hrvatskih sudova u slučaju Ina-MOL. Dogodi li se, primjerice, da tu presudu Ustavni sud sruši, pa i zbog nekog proceduralnog propusta koji ne ulazi u meritum dokaznog materijala, pravni domino efekt poprilično bi urušio Vladinu pozicju u arbitražama. Bilo kakva dokazana štetnost za Hrvatsku u odnosima s MOL-om na taj bi način bila legitimizirana te iz kriminalnog djela svedena u zakonitu sferu loših poslovnih odluka Sanadera i njegovih suradnika. Sasvim konkretno, takav scenarij značio bi isplatu pet milijardi kuna odštete za dosadašnju “neostvarenu dobit” Ine zbog nepreuzimanja plinskog biznisa te preuzimanje obveze otkupa plina po vrlo nepovoljnim uvjetima do 2023., gdje se negativni efekti procjenjuju na daljnjih 15-ak milijardi kuna. S druge strane, dogodi li se to, Hrvatska će trajno izgubiti bilo kakvu mogućnost promjene sustava korporativnog upravljanja i povećanja svog utjecaja na poslovanje Ine.

Dodatni dokazi

Dakle, iako o tome izravno ne odlučuje, Ustavni sud u svojim rukama zapravo drži budućnost funkcioniranja najveće nacionalne energetske kompanije u državi te odnose dvaju njezinih velikih dioničara. Ipak, ne i sudbinu šefa MOL-a Zsolta Hernadija, optuženog da je dao mito koje je Sanader, prema pravomoćnoj presudi, primio. Koliko god to čudno zvučalo, njegov proces - koji je nedavno počeo u Hrvatskoj - odvija se nevezano za Sanaderov postupak na Ustavnom sudu. Slučaj Hernadi zapravo je preslikani slučaj Sanader, uz neke dodatne dokaze koji su u međuvremenu otkriveni. Pa čak i ako Ustavni sud utvrdi da je na suđenju Sanaderu bilo nekih proceduralnih pogrešaka, realna je mogućnost da, uz otklanjanje tih nepravilnosti, i Hernadijev slučaj u redovitom sudskom postupku završi isto kao i Sanaderov. Bio bi to bizaran završetak cijele priče. Mito dano, loši ugovori sklopljeni, arbitraže izgubljene, odšteta plaćena, Ina MOL-ova, Sanader oslobođen, no i dalje u zatvoru, a Hernadi osuđen, ali slobodan u Budimpešti. Hvala vam na suradnji i doviđenja!