ŠTO ČITA MILANOVIĆ Odgovor na najteže hrvatsko pitanje premijer je pronašao u jednoj knjizi

Knjige su najmoćnije oružje. Mogu svijet učiniti puno boljim mjestom za život, ali isto tako pretvoriti ga u pakao. Stoga nije čudno da smo prošlo ljeto mi u medijima s posebnom pažnjom analizirali “Kapital XXI. stoljeća” Thomasa Pikettyja. I to ne samo zbog toga što je to ekonomsko štivo postalo svjetski bestseller, jedna od najvažnijih knjiga prošle godine, nego zato što se pročulo da su tu doktrinu “novog marksizma” pročitali prvo premijer Zoran Milanović, a potom i ministar financija Boris Lalovac. Zapitali smo se hoće li premijer i ministar pod utjecajem “Kapitala XXI. stoljeća” krenuti tragom francuskog predsjednika Hollandea. Naime, drastično oporezivanje najbogatijih nije se pokazalo kao dobro rješenje za francusku ekonomsku stagnaciju. Francuska i dalje ima problema s gospodarskim rastom, Hollande je morao priznati poraz svoje prvotne ekonomske politike temeljene na nekima od Pikettyjevih ideja koje su kao najočigledniju posljedicu imale egzodus bogatih francuskih obitelji. Bogati Francuzi počeli su kupovati posjede u Velikoj Britaniji, Švicarskoj i drugim zemljama u kojima porezne škare za njihovu imovinu nisu tako velike i oštre kao one Hollandeove. S njima je odlazio i francuski novac. Čak se i Gerard Depardieu, socijalist u duši, u strahu za svoje bogatstvo odselio u Rusiju i počeo družiti s Putinom.

Brzina rasta dugova

Premijer Milanović navodno puno čita. Pustimo to što je čudno kako uz premijerske obveze stiže hvatati značajni dio najvažnijih novih svjetskih izdanja. Mora mu se priznati da bira izuzetno važne i intelektualno uzbudljive knjige: premijer je nedavno pročitao tek izašlu knjigu Atifa Miana i Amira Sufija “Kuća dugova: Kako su oni (i vi) uzrokovali veliku recesiju te kako spriječiti da se ponovo dogodi”.

Budući da je knjiga na premijera navodno ostavila duboki dojam te će je stoga vjerojatno morati pročitati Boris Lalovac i ostali kolege ministri, postavit ćemo isto pitanje kao i prošlo ljeto: kakve bi pouke premijer i kolege mogli izvući iz nove i intrigantne knjige te ih primijeniti u praksi te koje bi dijelove knjige bilo bolje zbog hrvatskih specifičnosti izbrisati iz njihove osobne i kolektivne svijesti. Djelujemo, što bi se reklo, preventivno.

Prvo treba reći da autorima “Kuće duga” treba skinuti kapu, a potom se i duboko nakloniti. To je knjiga koja se mora pročitati. Oni su suvremeni ekonomisti istraživači. Poput prirodoslovnih znanstvenika “odlaze na teren” da bi prikupili što je više moguće podataka u određenom razdoblju te ih onda obrađuju i interpretiraju. Oni nisu teško shvatljivi “genijalci” zatvoreni u četiri zida koji proizvode “briljantne” matematičke modele ili teorije koje se potom ušanče u ideološkim rovovima. Mian i Sufi prikupili su fascinantnu količinu podataka o stanju duga američkih kućanstava do razine okruga te su ih matematički obradili testirajući niz dilema, odnosno hipoteza. Istina, autori nisu izdržali te su na nekoliko mjesta u knjizi sami sebe pohvalili ocjenjujući svoje znanstvene spoznaje “izuzetnima”, ali može im se priznati da su proizveli do sada najefektniju analizu utjecaja dugova građana na gospodarski rast/pad, odnosno na ekonomske potope. Možda im je samo nedostajalo da u knjizi povežu dobnu demografsku strukturu stanovništva s problematikom zaduženosti pa da zaključim kako će njihov rad utjecati na ekonomsku znanost u desetljećima koja dolaze.

Treba primijetiti da zapravo nisu jedini koji su u zadnje dvije, tri godine napravili dobar posao analizirajući utjecaj brzog rasta zaduženosti stanovništva na velike recesije ovog i prošlog stoljeća. Primjerice, Richard Vague ostavio je podjednako dobar dojam sa svojom “Novom ekonomskom katastrofom” gdje je precizno definirao metriku brzine rasta dugova građana koja može ugroziti nacionalne ekonomske sustave. To je 18 posto rasta privatnog duga u pet godina uz visoku razinu opće zaduženosti. Tu naoko jednostavnu formulu testirao je na pedesetak zemalja u dugom vremenskom rasponu. Empirija potvrđuje Vagueovu teoriju o ekonomskom značaju duga građana, baš kao i onu Miana i Sufija, i to puno bolje nego često teško razumljive i visokosofisticirane traktate o inflaciji i drugim ekonomskim fenomenima koji su često samo posljedice, a ponekad se tretiraju i kao uzroci i kao lijekovi mnogih ekonomskih bolesti, što je samo po sebi apsurdno. Za razliku, Mian i Sufi povezali su ekonomsku znanost s onim najbitnijim: živim ljudima. Nemoguće je u novinskom tekstu prepričati “Kuću duga” te ćemo se osvrnuti samo na elementarne postavke kako bi mogli dobiti sliku o prirodi njihova rada.

Socijalne posljedice

Pojednostavljeno prepričano, njihova je početna teza jako jednostavna; ako vlasnik ima kuću vrijednu 100.000 dolara te ako je omjer vrijednosti kuće i njegova duga za kuću 80 posto (imaju hipoteku tj. mortgage od 80.000 dolara), u slučaju pada vrijednosti kuće od 20 posto gubitak na vrijednosti vlasničkog udjela bit će puno viši od 20 posto. Naime, vrijednost kuće spustit će se na vrijednost hipoteke od 80.000 dolara, a što znači da će, postotno gledano, vlasnik izgubiti 100 posto vrijednosti svog vlasničkog udjela u kući.

Nakon što su objasnili taj jednostavan mehanizam, autori su prezentirali niz spoznaja o njegovim ekonomskim i socijalnim posljedicama. Nisu se bavili samo zadnjom velikom recesijom, ali su na njoj dobro ilustrirali kako je prosječni pad cijena nekretnina od 30 posto izbrisao cijelu neto vrijednost imovine siromašnijih kućanstava od 2007. do 2010. Vrlo detaljno opisali su i mehanizam kako je visoka zaduženost kućanstava uz pad cijena nekretnina povećala imovinsku nejednakost te dovela do pada potrošnje. Uzroke rasta nejednakosti objasnili su na američkom primjeru uvjerljivije nego Piketty, a njihovo povezivanje rasta duga s padom potrošnje kao uzrokom recesije vjerojatno će završiti u ekonomskim udžbenicima.

U najsiromašnijoj četvrtini američke populacije 4 od 5 dolara bilo je u vrijednosti kuće ili stana, tako da su siromašnije obitelji izgubile kompletnu vrijednost imovine. Gornja, najbogatija četvrtina populacije imala je samo 7-postotnu zaduženost u odnosu na ukupnu imovinu. Najbogatija četvrtina imala je samo 1 na 4 dolara ukupne imovine u vrijednosti nekretnine, a puno više u depozitima, novčanim fondovima, dionicama, obveznicama...

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista