PIŠE MARUŠKA VIZEK

ŠTO S EURSKOM KLAUZULOM? Eurizacija, istočni grijeh hrvatske ekonomske politike

Ako tečaj kune prema euru krene u krivom smjeru, može se očekivati ekonomska paraliza i društveni kaos. Trebamo početi razgovarati kako deeurizirati zemlju
 CROPIX

Ekonomisti pod pojmom istočni grijeh podrazumijevaju situaciju u kojoj ne možete dobiti kredit u domaćoj valuti. Pojam je iz kršćanske terminologije posudio Ricardo Hausmann, ekonomist sa američkog sveučilišta Harvard. Hausmann, poznat po tome što je venezuelanski predsjednik Maduro protiv njega pokrenuo pravnu hajku zbog teksta u kojem Hausmann proziva njega i venezuelansku ekonomsku elitu za ekonomsko stanje u zemlji, rođen je u Venezueli te je dvije godine bio ministar u venezuelanskoj vladi. Imajući mnogobrojne prilike osobno svjedočiti apsurdnosti situacije u kojoj ni država, ni građani, ni poduzeća ne mogu novac posuditi u vlastitoj valuti, bilo u zemlji ili u inozemstvu, ovaj ekonomist ju naziva istočnim grijehom, želeći valjda na takav način naglasiti duboku neprirodnost takve situacije za bilo koju državu. Neprirodnost možda i nije atribut koji u potpunosti dočarava problem jer država koja ne može koristiti vlastitu valutu nema funkcionalni četvrti stup vlasti - monetarnu vlast - koja postoji baš zato da bi upravljala nacionalnom valutom. Iz ekonomske perspektive, država bez potpuno funkcionalne valute je krnja i istinski zakinuta država.

Strah i nepovjerenje

I dok se istočni grijeh u kršćanstvu s lakoćom eliminira činom krštenja, na našu žalost ne postoji sveta vodica koja bi isprala ekonomski istočni grijeh. Jer istočni grijeh je i hrvatski ekonomski grijeh. Češće ga nazivamo eurizacijom, čime sugeriramo da umjesto kune dominantno koristimo jednu drugu valutu - euro. Eurizacija ima više pojavnih oblika. Izražavanje cijena nekretnina, automobila i najamnina u eurima umjesto u kunama jedan je oblik eurizacije. Štednja u eurima ili nekoj drugoj stranoj valuti umjesto u kunama je drugi, a davanje kredita uz valutnu klauzulu treći. Kada god kao obračunsku jedinicu, za plaćanja ili za iskazivanja monetarne vrijednosti koristimo stranu umjesto domaće valute, mi stvaramo eurizaciju. Eurizaciju stvaramo zbog straha i nepovjerenja. Straha da će makroekonomske nestabilnosti nagristi vrijednost naše štednje i imovine te zbog nepovjerenja u vlastitu valutu, monetarnu vlast, a onda posredno i u sve državne institucije. Korištenje valutne klauzule vezane za kretanje švicarskog franka također je oblik eurizacije, premda bi u tom slučaju primjerenije bilo umjesto eurizacije koristiti pojam frankizacije. Frankizacija je fenomen neraskidivo povezan s istočnim grijehom, odnosno eurizacijom. Naime, teško je zamislivo da bi krediti s valutnom klauzulom u švicarskom franku ikada bili prihvatljivi potrošačima koji su navikli i štedjeti i podizati kredite isključivo u domaćoj valuti. No budući da su naši građani, kao uostalom i građani drugih zemalja srednje i istočne Europe, zbog prisustva eurizacije bili naviknuti da dugoročne kredite uglavnom mogu dobiti samo uz eursku valutnu klauzulu, nepovjerenje prema ovoj inovaciji zvanoj kao kredit s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak bilo je lako slomiti. Dakako, činjenica da su ti krediti bili značajno povoljniji od eurskih kredita pridonijela je da se s lakoćom eliminira svaka eventualna skeptičnost prema novom kreditnom proizvodu.

Ujedinjeni u eurizaciji

Ekonomisti su brzo uočili da se istočni grijeh javlja u zemljama u razvoju koje su u prošlosti prolazile kroz razdoblja hiperinflacije i deprecijacije tečaja domaće valute. Budući da je zbog visoke inflacije štednja u domaćoj valuti gubila vrijednost, kako bi sačuvali njezinu vrijednost, i građani i poduzeća u zemljama pogođenim hiperinflacijama počeli su štedjeti u stranoj valuti. Što im je strana valuta bila dostupnija, to je prijelaz s domaće na stranu valutu bio jednostavniji i jeftiniji. Čitateljima koji se sjećaju osamdesetih godina prošlog stojeća moj je opis zasigurno vrlo poznat. Ekonomska situacija u bivšoj Jugoslaviji bila je savršeno prikladna za inkubaciju istočnog grijeha; razdoblja hiperinflacije praćena deprecijacijom tečaja dinara bila su učestala te ih je pratila obilata ponuda strane valute, bilo od turističkih prihoda, bilo od doznaka koje su kući slali gastarbajteri. Ne treba stoga čuditi što su sve zemlje bivše Jugoslavije duboko ogrezle u istočnom grijehu i što se ubrajaju u zemlje s najvišom razinom eurizacije na svijetu. Premda su bivše republike razvrgle jugoslavenski brak s namjerom da započnu novi život kao suverene države, do dandanas ih čvrsto veže naslijeđe zajedničke monetarne prošlosti. One, kada je eurizacija u pitanju, kao da i dalje žive u istoj državi. Iznimka od ovog pravila je Crna Gora koja je jednostrano usvojila euro, te Slovenija koja je baš zbog tereta tog monetarnog naslijeđa bila prva nova zemlja članica Europske unije koja usvojila euro. Svjesni ekonomskih i društvenih rizika eurizacije, kao i činjenice da je uvođenje eura najjednostavniji i najelegantniji način da se ona eliminira, Slovenci su euro uveli praktički po hitnom postupku, ne gubeći niti jedan jedini dan.

Inkubiranje problema

Zašto je bitno pažljivo objasniti povijesno-ekonomski kontekst u kojem se inkubirao problem kredita u švicarskim francima? Zato što tek tada možete razumjeti da se u ovoj priči ne isplati upirati prst u jednog krivca jer su za ovu situaciju krivi svi pomalo, neki malo manje, neki malo više. I građani koji su ulazili u ugovorne odnose bez razumijevanja posljedica tog čina i koji svojim izborom valute u kojoj štede otežavaju bankama da kredite odobravaju u kunama. I monetarna vlast koja je pasivno promatrala kako eurizacija eskalira i kako banke plasiraju rizične kreditne proizvode. I banke koje su, za razliku od građana, trebale biti svjesne rizičnosti kredita u švicarskim francima, ali i država koja nije napravila apsolutno ništa da financijski opismeni građane koji i dalje - usprkos krizi na nekretninskom tržištu - smatraju da su nekretnine najbolji oblik ulaganja. Svi sudionici ove priče determinirani su povijesnim kontekstom koji uvjetuje njihova ponašanja. No dok se ponašanje građana, pa možda čak i banaka, može opravdati uronjenošću u povijesni determinizam, regulator i nositelji ekonomskih politika trebali bi imati sposobnost problem sagledati iz ptičje perspektive i lišeni subjektivnosti povijesnog konteksta donositi odluke, koje s jedne strane povećavaju buduće blagostanje države, a s druge minimiziraju sve rizike, čak i ako je vjerojatnost za njihovu manifestaciju vrlo malena. Oni su u ovom slučaju takve odluke propustili donijeti.

Međutim, postoji i drugi razlog za ovu lekciju iz povijesti i ekonomije. Ona služi kao upozorenje da rješavanjem problema frankizacije mi ne adresiramo temeljni problem - eurizaciju. A vidjeli smo da taj problem nije samo problem ekonomske politike, nego je i duboko povezan sa stanjem duha ovog naroda i za njegov odnos prema institucijama. Također znamo da za njega ne postoje elegantna i lagana rješenja. Nakon eskalacije vrijednosti švicarskog franka, nadam se da smo uvidjeli i da je problem eurske valutne klauzule potencijalno mnogo opasniji od valutne klauzule u švicarskom franku jer se odnosi na daleko veći broj kućanstava i poduzeća (da ne govorimo o tome da je rizicima od nepovoljnog kretanja tečaja eura izložena i država). Eurska valutna klauzula, ako tečaj kune prema euru krene u krivom smjeru, može prouzročiti dugotrajnu ekonomsku paralizu zemlje i izazvati društveni kaos. Nažalost, naši nositelji ekonomskih politika još uvijek nisu spremni o tome niti razgovarati, a kamoli nešto poduzimati.

Franak ćemo riješiti, no što s eurskom klauzulom?

Uvjerena sam da ćemo problem s otplatom kredita u švicarskim francima prebroditi i da će razum prevladati. U idealnom slučaju, dužnici i banke će se dogovoriti kako podijeliti novonastali financijski teret, a država će pomoći samo i isključivo onima koje je divljanje tečaja švicarskog franka dovelo na prosjački štap. Prašina koja se zbog švicarskog franka digla u javnosti u posljednjih nekoliko tjedana će se slegnuti. Ono što bi nam trebao biti temeljni zaključak iz te krize jest da se slična situacija može dogoditi opet, samo s mnogo gorim posljedicama, ako dođe do naglog slabljenja tečaja kune prema euru. Koliko god se trenutno ta vjerojatnost činila mala, nitko, pa ni centralna banka, ne može predvidjeti što će se događati s tečajem kune za desetak ili čak dvadesetak godina trajanja stambenih kredita s eurskom klauzulom, podignutih tijekom nekretninske ekspanzije. I baš zato bi odgovorna ekonomska politika trebala imati razrađeni plan mjera koji bi za cilj imao smanjivanje ekonomskih troškova u slučaju da se dogodi malo vjerojatan, no ne i nemoguć scenarij slabljenja tečaja kune prema euru. Drugim riječima, mi trebamo početi razgovarati i planirati kako deeurizirati zemlju.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. studeni 2024 04:39