ŠTO SE ZAPRAVO DOGODILO 1945. GODINE? Kako je stvaran bleiburški mit o izdaji nevinih

Rano ujutro u subotu 5. svibnja 1945. iz Zagreba je poletio avion prema jugu, prema Jadranu i Italiji, kojim su upravljala dva zarobljena američka pilota, s pratnjom dva ustaška časnika. Oni su nosili tek sastavljeni Memorandum vlade takozvane NDH sa potpisima svih ministara, upućen glavnom komandantu Savezničkih snaga na Sredozemlju, engleskom maršalu Alexanderu, koji se nalazio u Caserti pokraj Napulja.

Za svaku sigurnost, dva do tri sata nakon prvog poletio je i drugi avion, također s primjerkom rečenog Memoranduma, koji je nosio osobno jedan od potpisnika, ministar Vjekoslav Vrančić. Ustaška vlada u tom dokumentu izjavljuje da “slobodno područje Hrvatske” stavlja pod zaštitu zapovjednika Savezničke vojske u Sredozemlju i predlaže da se u to područje uputi vojska pod njegovom komandom, “kojoj će se pridružiti hrvatske oružane snage”. Vjerovali ili ne, točno tako: ustaše će se pridružiti - ponavljam, pridružiti, a ne predati - Savezničkoj vojsci, i to na slobodnom području Hrvatske; znači, oslobođene od partizana, koji su inače komunisti, pa kao takvi valjda ipak oni pravi neprijatelji zapadnih saveznika, dok su ustaše - valjda zbog “sličnog načina razmišljanja” - oni pravi saveznici. Nevjerojatno, ali doista tako, crno na bijelo, pa zato već i Bekić u svom prikazu tog Memoranduma osjeća potrebu komentirati: “Nakon što su četiri godine bili najvjerniji sluge Hitlerove Njemačke, i kao takvi objavili rat zapadnim silama, nakon što su u vlastitoj zemlji počinili besprimjerne zločine, i osramotili hrvatski narod, ustaški su kvislinzi smatrali da se mogu pozivati na Atlantsku povelju zapadnih demokracija, i to u ime hrvatskog naroda!”

Odmah nakon što je taj jadni Memorandum odaslan, ta ista ustaška vlada donosi odluku - kao da je već samom tom odaslanom ponudom sve sređeno! - da sljedećeg dana započne sveopći odlazak vojske i civila prema austrijskoj granici i Vinko Nikolić zapisuje u svoj dnevnik kako će ih “na granici prihvatiti Angloamerikanci. Tamo ćemo biti preuređeni i naoružani, opskrbljeni svim potrebnim sredstvima modernog rata, pa onda krenuti natrag u borbu za oslobođenje, što bi imalo uslijediti za nekoliko dana, dapače, neki misle da bi Englezi mogli u Hrvatsku stići i prije”. Da je takvo uvjerenje, posijano od ustaških predvodnika, bilo sveopće rašireno svjedoči nam i pjesnik Srećko Karaman (izneseno na stranici 289 knjige Bleiburška tragedija hrvatskog naroda) kako “čim pređemo granicu Austrije opasnost je minula. Tamo su Saveznici, nema komunista ni Titovih partizana. Dolazimo svijetu koji misli kao i mi”.

Prema saveznicima

Znači, u tom mnoštvu tisuća i tisuća vojnih, političkih, civilnih bjegunaca, koji su dva dana prije svršetka Drugog svjetskog rata napuštali Zagreb pred Titovom vojskom, postojalo je uvjerenje da oni ustvari bježe ususret onima “koji misle kao i mi”. Doslovno tako - kao da su Amerikanci i Englezi njihovi saveznici, budući da su im razmišljanja sličnija njihovom nego “partizanskom”, pa ih čekaju raširenih ruku kao spas. Nije to bilo pojedinačno mišljenje; u istom mnoštvu bjegunaca nalazi se i 16-godišnji Drago Truhli koji poslije iznosi (na strani 235 knjige Otvoreni dossier Bleiburg) kako se “nekakva priča širila, da je to, zapravo ugovoreno, da je ugovoreno da ćemo se mi predati Englezima”. Istovremeno je, negdje u toj približno 50 kilometara dugoj koloni, i 19-godišna Slavica Kumpf iz Vukovara, koja poslije iznosi (na strani 251 iste knjige) kako im je rečeno da su “krenuli u susret Englezima”.

Mnoštvo glasina

Da to nije bila nekakva maštarija samo mladih ili neupućenih svjedoči nam opet Vinko Nikolić, koji opisujući treći dan svojeg bjekstva iz Zagreba prema Bleiburgu (u knjizi Tragedija se dogodila u svibnju, str. 97) kaže da “jedino što je u tom našem stanju djelovalo utješno bile su glasine: Englezi su već tu blizu, pa ćemo možda već i danas natrag u Zagreb”. Nikolić tada nije bilo tko, nego poznato ime kulturnog života Hrvatske, prilično upućen u namjere vodstva njegove države, koja čini pravi zločin prema vlastitom narodu, odvodeći ga prevarom u bjegstvo iz domovine. Još i upućeniji od njega je ustaški pukovnik Danijel Crljen, koji je tada u samom komandnom vodstvu te kolone od približno 150 tisuća očajnika, među kojim je značajan broj žena i djece, kao doista sramotna zaštita zločinačkog kukavičluka. Prema njegovim zapisima, na osnovu vlastitog dnevnika (objavljenog u Hrvatskoj reviji 1966., str. 274), on navodi “moramo sebi prokrčiti put do Engleza ili Amerikanaca, makar i uz cijenu očajničkih okršaja”.

Crljen dalje nastavlja kako su ih zaustavile partizanske jedinice na granici kod dravskog mosta i postavile ultimatum bezuvjetne predaje. Iz kolone u žurbi prikupljeni dijelovi ustaške legije odgovaraju žestokim napadom, odbacuju partizansku ili jugoslavensku vojsku, nanoseći teške gubitke u mrtvima i ranjenima - što se događa nekoliko dana nakon svršetka Drugog svjetskog rata u Europi - i tako se borbenošću očajnika probiju preko granice u Austriju, do Bleiburga. Još tog istog dana 14. svibnja Tito, shvaćajući valjda kakvi sve neobuzdani bjesovi mogu biti izazvani ovakvim pogibijama, ponavlja svoje upozorenje od prije desetak dana doslovce riječima: “Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika...”. Sljedeći dan u utorak, 15. svibnja 1945., u podne, već spomenuti Crljen napokon stigne do engleskog genarala Scotta, koji kaže hladno i kratko “da nas engleska vojska ne može primiti, da bi s nama trebalo postupati kao s ilegalnim bandama, jer smo po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a mi smo nastavili borbom”. Zaprepašten neočekivanom hladnoćom i odbojnošću ovih riječi, Danijel Crljen - koji ih je osobno zapisao - na kraju dodaje, s očitim nerazumijevanjem dalekosežnog značaja onoga što zapisuje: “Začudilo me je, da nitko nije vodio nikakav zapisnik”.

Izuzetno snažna šokantnost takvog doživljaja nije jedini razlog Crljenovom trenutačnom nesnalaženju ili nerazumijevanju zašto je taj kratki razgovor vođen bez službenog zapisnika. On, naime, nije mogao znati da je onaj primjerak Memoranduma ustaške vlade, s kojim su odletjela dva američka pilota prije deset dana rano u zoru 5. svibnja, već prijepodne istog dana stigao u Casertu do Savezničkog komandanta Sredozemlja maršala Alexandera. U dogovoru sa tamo prisutnim ministrom britanske vlade Haroldom McMillanom, on odmah Memorandum šalje u Beograd britanskom ambasadoru Stevensonu, da to hitno uruči osobno maršalu Titu.

Sramotna ponuda

Na taj su način maršal Alexander i ministar McMillan željeli pokazati Titu, ne toliko samu hitnoću ili važnost te doista sramotne ponude, koliko svoje potpuno odbijanje da uopće prime nešto takvo na razmatranje. Zato i ne uručuju samo uobičajenu diplomatsku obavijest o tom dokumentu i njegovo odbijanje, nego čine presedan u diplomaciji (čak i kada su u pitanju Saveznici), šaljući tako jedva taknuti Memorandum ustaške vlade, kojeg je ambasador Stevenson stigao još isti taj dan 5. svibnja nešto poslije 6 sati uvečer staviti na stol pred maršala Tita.

Prije nego je iz Zagreba uopće krenulo mnoštvo u bjekstvo prema austrijskoj granici - predvođeno doista i pravim zločincima na čelu s Luburićem, prvim komandantom Jasenovca - Vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije maršal Tito imao je već u rukama dostavljenu ustašku ponudu britanskoj armiji za pregovore o predaji ili pridruživanju, i to originalni primjerak. Bio je to razumljivo najbolji dokaz da tako nešto za zapadne saveznike uopće ne dolazi u obzir. Zato je 10 dana kasnije kod Bleiburga ustaškom pukovniku Crljenu izrazito uočljivo nepostojanje bilo kakvog zapisnika trebao biti određen i jasan znak ili potvrda da se odbijaju čak i sami pregovori o predaji. Malo zatim postalo je sve itekako blistavo jasno i razumljivo (prema sjećanjima i Crljana osobno i prisutnog pregovarača NOV-a za predaju, potpukovnika Milana Baste) kad je general Scott, da prekine svaki daljnji razgovor s ustaško-domobranskim izaslanicima, naglo ustao i okrenuvši se Basti rekao: “Gospodine potpukovniče, moji tenkovi su vam na raspolaganju!”.

Bijele zastave

Partizanski potpukovnik Basta na tomu se zahvalio, da mu tenkovi nisu potrebni, a niti sat vremena nakon toga, negdje oko 4 sata poslijepodne, tog utorka 15. svibnja 1945. posvuda naokolo Bleiburškog polja - na koje je u tom trenutku dospjela niti polovina putem proređene kolone dugačke preko 40 km, ili oko trećine od onih koji su krenuli iz Zagreba - počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, majice. Prve žrtve Bleiburga, prema nekim vjerodostojnim iskazima, dogodile su se u nekoliko međusobnih obračuna zarobljenih očajnika: jedni su bili za predaju, drugi za bjekstvo. Njima treba pribrojiti nekoliko desetaka onih koji su stradali u stražarskom pripucavanju na pojedince ili čitave grupe u pokušaju bjekstva. Ali je svakako mnogo veći broj onih koji su živi i zdravi uspjeli dospijeti do Južne Amerike i tamo počeli pričati svoje snove kako su poginuli za domovinu.

Dakle, prema svim mogućim podacima o svim mogućim zbivanjima na polju pred Bleiburgom tog 15. svibnja 1945., broj mrtvih teško da je troznamenkasti. O nekakvom masovnom ubijanju na tom mjestu niti jedan vjerodostojni dokument nema ni slova; ostaju samo rekla-kazala priče proizvedene u dalekoj Latinskoj Americi, potrebne za izgovor naknadnih okupljanja na komemoracije posljednjoj i najodanijoj fašističkoj tvorevini u Drugom svjetskom ratu, a ne nevinima, čijih kosti ondje niti nema. Nikada ih nije ni bilo, pa se zato može reći kako nečiji službeni odlazak tamo otvoreno pred čitavim svijetom Hrvatsku proklamira kao neofašističku državu.

Predaja raznih ustaških i drugih neprijateljskih jedinica odvijala se i dalje ubrzano - nikom drugom nego onima kojima se očajnički uporno nikako nisu htjeli predati, pa se i dan danas tvrdi kako to nikada nisu ni učinili. Stariji civili, žene i djeca, od kojih hvala Bogu neki i danas žive da svjedoče kako su tamo potjerani kućama, dok je približno 40.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan poslije počinjeni doista brojni zločini.

Izdaja Britanaca

Ovdje se mora reći da čitava literatura o bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hrvatsku sudbinu na tom polju takozvanu izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima. Znači, ne samo da je krivac onaj koji počini djelo izdaje nego - što je još i važnije - da je onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje žrtva, pa je zato i nevin. Međutim, da bi se taj smisao mogao održati potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi kako je takvo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani, logično i nevini, što je još jedna neistina, a budući su tako nevini izručeni njihovim progoniteljima, pa je to onda još i zločin. A onaj nad kojim se vrši zločin je žrtva i zato ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine! Ostaje tako na Bleiburškom polju za budućnost duh časne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske, koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili.

Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu. Jer ako je na tamošnjem polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje i, zapravo, završio Drugi svjetski rat u Europi - onda Jasenovac, ovako bez svojeg uobičajenog bleiburškog prekrivača, postaje ono što je uvijek i bio: stravično ogoljen i neusporediv zločin u povijesti naroda Hrvatske. Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo.