ŠTO ZAPRAVO HOĆE 'NAŠ HAJDUK' 'Prvo te ignoriraju, pa te ismijavaju, pa se bore protiv tebe, pa ih pobijediš...'

Prvo te ignoriraju, pa te ismijavaju, pa se bore protiv tebe, pa ih pobijediš. Citat je Gandhijev (iako nema dokaza da je on to baš tako rekao), a ovih je dana aktualan i omiljen među vodstvom udruge Naš Hajduk. “Oni” su pritom Hrvatski nogometni savez: sukob nacionalne nogometne organizacije s jedne te Hajduka s druge strane prešao je na novu razinu. Nakon što je postalo izvjesno da će se u Saboru raspravljati i glasati o prijedlogu hitnih izmjena Zakona o sportu, HNS je pokrenuo ofenzivu. Na stranice Slobodne Dalmacije plasirao je plaćeni oglas u kojemu se diskreditira inicijativa “jedne udruge navijača zbog navodnih interesa jednog kluba”, što je već u startu krivo - jer prijedlog su zajednički predali i iza njega stoje Hajduk kao klub, Naš Hajduk i Torcida.

Tragom Ghandija

Nekome će možda zazvučati čudno to što navijače nadahnjuje pobjednička strategija Gandhijeva nenasilnog aktivizma, ali tajnik udruge Ivan Rilov napominje da su NH i Torcida dva različita entiteta koji imaju različite prioritete, iako su im ciljevi slični. “Udruga Naš Hajduk je izrasla iz Torcide, ona i danas u Predsjedništvu ima i ljude iz navijačke skupine, ali osobno nisam iz tog miljea. Prije svega me zanima nogomet, a ne navijanje u smislu skakanja, pjevanja i koreografija”, objašnjava Rilov i zaključuje: “Međutim, na simboličkoj razini sam Torcida i ja, kao i svi koji navijaju za Hajduk. Znate kako se kaže u Splitu:’I pape i dida bili su Torcida...’”

Bojan Islamović, Rilovljev prethodnik na mjestu tajnika udruge i jedan od ljudi koji su aktivno sudjelovali u izradi prijedloga izmjena zakona, kaže da mu posebno smeta kad ljudi izjednačavaju NH s Torcidom, a Torcidu s huliganima, pa se čak i NH proziva zbog stvari poput bacanja baklji ili trganja stolica. “Ako postoji dio navijača koji je sklon neredima, a postoji svugdje, znači li to da su svi navijači huligani? Ako to tvrdite, onda možete zaključiti i da su svi političari lopovi i kriminalci, jer se dio njih takvima pokazao, pa i završio u zatvoru.”

Ljudi iz vodstva udruge nisu nekakvi hipsterski revolucionari koji si umišljaju osobni značaj u društvu. Rijetko nastupaju u javnosti. Među njima su ekonomisti, pravnici, informatičari, novinari... Rilov je po profesiji liječnik, a hobi mu je pisanje o nogometu - radi se o jednom od najboljih amaterskih taktičkih analitičara u nas, koji svojim znanjem posramljuje profesionalne “kolege” iz novinarske struke. Islamović je pokretač i urednik internetskog portala Nogometplus, jedinstvene pojave na medijskoj sceni. Premda ga pune mahom entuzijasti i blogeri, Nogometplus donosi bitno drugačije - i često stručnije - sadržaje od drugih, a njegove članke često prenose i “ozbiljni” mediji. Portal je nastao iz udruge Naš Hajduk, ali danas na njemu pišu i hajdukovci i dinamovci i svi ostali.

Iz Našeg Hajduka nastao je i model upravljanja klubom koji naglašava demokraciju i transparentnost. Članstvom u klubu automatski se postaje i član udruge, s pravom glasa na izborima za Nadzorni odbor. Netko će reći kako to znači da “ulica vlada klubom” nauštrb većinskog vlasnika, Grada Splita...

“Naš Hajduk ne upravlja klubom, nego samo provodi izbore”, kaže Islamović. “Grad Split je većinski vlasnik kluba, a gradom upravljaju vijećnici koje demokratski izaberu građani. Preneseno, to znači da su građani Splita vlasnici Hajduka - ne Gradsko vijeće, gradonačelnik, ova ili ona stranka, nego građani. No, kako smo svjesni da značaj Hajduka daleko premašuje sam Split, vijećnicima smo predložili da u izbore uključe sve ljude kojima je stalo do kluba. Plaćanjem godišnje članarine u iznosu od 100 kuna dobiva se pravo glasa - lani smo došli do 12.000 članova, ove će ih biti i puno više. Ti ljudi svojim članarinama također i financiraju klub, za razliku od Grada koji ga ne može financirati jer je siromašan. Dakle, oni koji plaćaju, i odlučuju na izborima. Logično je da će oni bolje brinuti o interesima kluba i tome koga postavljaju, nego što bi to radilo Gradsko vijeće. Zašto bismo mi to radili? Zato što to radimo puno bolje od politike.”

Smanjeni dugovi

To se pokazalo točnim i u praksi jer Hajduk poslovno i financijski stalno napreduje otkako ga vode demokratski izabrani ljudi. Oni su prije tri godine preuzeli klub koji je bio u dugovima većim od 100 milijuna kuna, a danas je taj iznos smanjen na oko 40 milijuna. Riješili su se i gotovo svih kostura iz ormara - pojedini sporovi prethodno su se povlačili po 20 i više godina. Ranije je zaposlenicima dugovano i do devet mjesečnih plaća, a sada je uhvaćen redovni ritam isplate - premda su za tri ili četiri mjeseca zasad isplaćeni samo minimalci, no i to će uskoro biti pokriveno.

Činjenica je da ovaj Hajduk, pod vodstvom predsjednika Marina Brbića, čisti zaostalo smeće koje su za sobom ostavili njegovi politički postavljeni prethodnici. Brbićev plan, iza kojega i danas stoji, bio je da klub učini samoodrživim, odnosno da 100 posto svojega godišnjeg proračuna pokriva iz tekućih prihoda, što znači da ne bude ovisan o transferima i državnim ili gradskim donacijama koje ionako ne dobiva. Tada bi se prihodi od prodaje igrača i eventualnih Uefinih premija mogli ulagati u plaće igračima, pojačanja, struku, infrastrukturu... A ne tek jedva za pokrivanje tekućih troškova kao dosad.

Hajduk je sve bliže tom cilju i Brbić tvrdi da će klub u 2016. ući kao samoodrživ. Samo za usporedbu, više od 90 posto Dinamovih prihoda u 2013. (detaljno izvješće za 2014. još nije dostupno) otpada na prodaju igrača, Uefine nagrade i potpore Grada Zagreba. Dok je Dinamo prošlu godinu završio s gubitkom od 90 milijuna kuna (dakle, više nego dvostruko više od Hajdukova kompletnog duga), Hajduk ju je završio otprilike na nuli, kao i godinu prije. Naravno da Hajdukov sportski rezultat pati dok se štedi i krešu rashodi, sigurno dio krivnje za natjecateljski neuspjeh snosi i sportska politika, ali posve je nerazumno to povezivati s modelom funkcioniranja kluba i projektom “narodnog Hajduka”.

Jedini kriterij

“Imamo dokaz da je naš model bolji od onoga kad klubom vlada politika”, kaže Rilov. “Ako je pitanje bi li to od nas bolje radio neki privatni većinski vlasnik, mi ne ulazimo u taj meritum. Nije točno da je Naš Hajduk a priori protiv prodaje Hajduka jer normalno je da u masi članova ne razmišljaju svi isto. U udruzi ima mjesta za sve koji žele dobro klubu, to je jedini kriterij. Ako ponuda za prodaju kluba dođe, naša je želja da se svi članovi o tome demokratski izjasne. U međuvremenu, odlučili smo se aktivirati umjesto da sjedimo kod kuće i maštamo o svježem kapitalu.”

Međutim, jedan od ciljeva udruge je stjecanje većinskog vlasništva nad klubom. Mogu li članovi doista kupiti Hajduk? Je li to utopija?

“Nije utopija”, odgovara. “Želimo dobiti mir i dugoročno utjecati na razvoj kluba. Osim toga, u današnjem nogometu sve više prevladava korporativna strana, i to kod ljudi pomalo ubija ljubav prema njemu. Smatram da bi Hajduk u vlasništvu navijača imao posebnu važnost na simboličkoj razini - s takvim bi se klubom bilo posebno efektno identificirati, to bi sasvim sigurno bilo dobro za njega i u poslovnom aspektu. Uostalom, nije to izmišljanje tople vode: pa u Bundesligi klubovi po zakonu moraju biti u većinskom vlasništvu članova, a to je financijski daleko najstabilnija liga!”

Ali, kako ostvariti takav pothvat?

“Razmatramo nekoliko modela”, ubacuje se Islamović. “Surađujemo na tome i s organizacijom Supporters Direct, koja nam pruža savjete i know-how. Imajte na umu da Hajduk i sada ima više od 6000 malih dioničara, koji su uložili svoj novac barem simbolički. To je masa, a moglo bi ih biti i puno više. Naravno, mi ne možemo kupiti klub odmah, nego tek u nekom duljem razdoblju. Zato smo od Grada tražili da Našem Hajduku na dulji rok prepusti biranje Nadzornog odbora. Jednom kad to dobijemo, otkrit ćemo plan kako ćemo u tom razdoblju skupiti novac i kupiti Hajduk. Pravno je to dosta zamršeno, ali naučili smo se nositi s takvim zamkama. Da imamo normalan Nogometni savez, on bi nam mogao pomoći u tome, i to ne samo Hajduku, nego i Dinamu jer to su vjerojatno jedina dva kluba u nas čija je baza dovoljno široka da bi mogli funkcionirati na takav način.”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista