STRUČNJACI 'Liječnici koji odbijaju pobačaje neka traže posao u bolnicama koje će financirati Crkva’

Bolnica kao javna ustanova koju svi mi financiramo mora ženama osigurati pobačaj kako zna i umije! Oko toga nema i ne smije biti kompromisa. Postoje zakoni koji ženi jamče to pravo. Postoji i članak 20. Zakona o liječništvu, kao i Kodeks medicinske etike i deontologije, koji liječnicima dozvoljava mogućnost priziva savjeti, ali ih ne oslobađa obaveze da im interes pacijenta bude na prvome mjestu.

To u Hrvatskoj sve gore funkcionira. Svi liječnici s prizivom savjesti, poput onih na Svetom Duhu koji masovno odbijaju obavljati pobačaj, trebali bi raditi u konfesionalnim bolnicama koje će financirati Crkva, a ne javnim. Stoga tražimo da se u Hrvatskoj osnuju konfesionalne bolnice i da se isključi pravo institucionalnog priziva savjesti u ustanovama koje obavljaju zdravstvenu djelatnost, uključujući ljekarničku i transfuzijsku medicinu. Liječnička je obaveza pružati usluge temeljene na znanosti, a ne religijskoj dogmi.”

Tako ginekologinja dr. Jasenka Grujić-Koračin najavljuje inicijativu za osnivanje konfesionalnih bolnica, samo jednu u nizu “Inicijative liječnika/liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini”, koju su predstavili javnosti na okruglom stolu u suradnji s Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje.

Kršenje prava pacijenta

“Kad bi se priziv savjesti zaista konzekventno provodio, sustav bi se pretvorio u krš i lom, u svim segmentima ljudskih prava, ne samo prava na pobačaj. Dokle to pravo priziva savjesti može ići? Dovedeno do apsurda, omogućilo bi Jehovinim svjedocima da traže ukidanje Zavoda za transfuziju, odvjetnicima da traže izuzeće u obrani kriminalaca koji im se ne sviđaju, a zaposlenicima u bolnicama da bojkotiraju sve što ima veze sa ženom koja je obavila pobačaj - čistačice ne bi trebale prati plahte na kojima je ležala žena, a administrativno osoblje sabotiralo bi pisanje otpusnih pisama”, objašnjava dr. Jasenka Grujić-Koračin motive za udruživanje liječnika u Inicijativu, koju su u Novinarskom domu predstavili zagrebački liječnici, ginekolog Dubravko Lepušić i pedijatrica dr. Gorjana Gjurić, te dvoje Riječana: pravna stručnjakinja Dalida Rittossa, koja se bavi zakonskim aspektom priziva savjesti, i doktor Herman Haller, smijenjeni sanacijski upravitelj KBC-a Rijeka, zahvaljujući kojem će Hrvatska uskoro dobiti mogućnost medikamentoznog pobačaja, neinvazivne metode pogodne za pobačaj u ranoj fazi, do osmog tjedna trudnoće.

Skup nije slučajno počeo minutom šutnje za Savitu Halappanavar i sve Savite na svijetu.

Savita Halappanavar, Indijka koja je radila kao zubarica u Irskoj, izgubila je život kao žrtva slijepe odanosti prizivu savjesti liječnika koji nisu htjeli prekinuti trudnoću premda joj je život visio o niti. Nisu htjeli obaviti pobačaj jer je bolesnom fetusu kucalo srce u 17. tjednu trudnoće. Savita je imala 31 godinu. Umrla je od sepse. Uz Savitu i nebrojene žrtve prigovora savjesti, 47.000 žena godišnje u svijetu umre i zbog nesigurnih pobačaja.

Upravo je slika lijepe Indijke u pozadini prezentacije Inicijative u Novinarskom domu simbolički poentirala tjeskobu žena u Hrvatskoj izazvanoj liječničkim pravom na priziv savjesti. Hrvatska, na svu sreću, nema svoju Savitu. Hrvatske Savite u povoljnijem su, ali ipak opasnom i ponižavajućem položaju: zakonski imaju brojna prava, ali ona se u stvarnosti krše na svim poljima.

Primjerice, zbog upornog odbijanja ginekologa primarne zdravstvene zaštite da joj prepiše kontracepciju, sedamnaestogodišnja je djevojka u razmaku od samo nekoliko mjeseci u pratnji roditelja dva puta došla na pobačaj u Kliničku bolnicu Sestre milosrdnice. Taj ekstremni primjer iz svoje ordinacije spomenuo je u izlaganju dr. Lepušić. Njemu bi trebalo pridružiti i mračnu tajnu o zloupotrebi priziva savjesti koji se nerijetko spominje na skupovima i kuloarima - da postoje liječnici koji u bolnici imaju priziv savjesti na pobačaj, ali priziv savjesti nemaju u privatnim poliklinikama.

Stoga su se liječnici udružili te od Vlade i Ministarstva zdravlja traže da se precizno regulira pitanje priziva savjesti u medicini - od definiranja prava na negativni, ali i pozitivni priziv savjesti, da se utvrdi jasnija procedura, stručno i zakonski uredi akreditacija ustanova s većim brojem prizivača koje zbog toga ne obavljaju određene poslove. Predlažu da se propiše procedura priznavanja individualnog prava na priziv savjesti slična proceduri kakva postoji u vojnoj službi. Traže da se onemoguće molitveni skupovi pred bolnicama koji ometaju legalan rad i predlažu stvaranje “bufer” zona.

Registar prizivača

Liječnici u svojoj Inicijativi traže i osnivanje registra prizivača u ustanovama i pri Ministarstvu i po strukama, kao i utvrđivanje mjera kojima bi se nadoknadio nerad zbog priziva savjesti. To bi, recimo, moglo značiti da se odbijanje poslova zbog priziva savjesti odbije i od plaće kako bi se smanjili nepotrebni troškovi i ostavio “fond” za honoriranje vanjskih suradnika, tumači dr. Lepušić.

Pravo na priziv savjesti uvedeno je u hrvatsko zakonodavstvo 2003. godine; drame oko pobačaja samo su ga izvukle na svjetlo dana, ali ono se ne odnosi samo na pobačaj nego i na kompletnu reproduktivnu medicinu, palijativnu medicinu, transfuziologiju, ali i preventivu. Potonje se odnosi na prijepore oko cjepiva za HPV, tumači Lepušić: “Dok mi vodimo rasprave o cjepivu i nismo jedna od 58 zemalja u svijetu koja ga ima u nacionalnom programu, u Hrvatskoj godišnje sto žena umre od karcinoma grlića maternice, a svijet ide naprijed - upravo je u Americi registrirano deveterovalentno cjepivo, koje pokriva devet tipova virusa.”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg