Sudac Slavko Lozina SAMO za NEDJELJNI: Što sam mislio kad sam govorio da mito nije mito

Sudac Slavko Lozina u četvrtak ujutro probudio se odmoran. Spreman za još jedan radni dan. Oblači odijelo, traži sunčane naočale, kreće ide na sud. Dežuran na sudu će biti od navečer do drugog dana popodne. Odjednom, zvoni mu telefon. Prijatelj mu javlja: ‘Na naslovnici novina si. Da si rekao kako nije mito ako carinicima daš novac.’

- Molim, halo, što to pričaš. Nešto si pogriješio, to nisam ja - uzvraća Lozina.

- Ma ti, ti si, slika je tvoja - odgovara prijatelj.

- Ma zezaš, nemoj se šaliti - govori Lozina.

Potrčao je do kioska. ‘Lozina: Nije mito ako cariniku date novac ili dar’, stoji na naslovnici Jutarnjeg lista. Opet skandal. Opet se citiraju njegove riječi, opet ga prozivaju, opet ga ne razumiju, razmišlja. Lozina, osebujan sudac i ekstravagantan čovjek, na to je navikao. Bio je u zadnjih devet godina na puno takvih naslovnica. Arhitekt je nekoliko presuda koje su skandalizirale naciju. Poput one u kojoj je oslobodio vojne policajce optužene da su mučili i ubijali srpske civile u splitskoj luci Lora (na ponovljenom suđenju njih osam je dobilo 53 godine zatvora). Ili kada je, prije nekoliko godina, skrivio prometnu nesreću u Šibeniku i bio optužen da je pobjegao (‘nisam vidio da se automobil preokrenuo’, kaže Lozina).

Skandal s mitom

Još na početku karijere, 1983. godine, Lozina je bio osuđen zbog prevare (kao sudac prekršajnog suda pokušao je prevario osiguravatelje). U Kaštelama je dao pritvoriti mentalno oboljelu osobu jer je izašla gola na ulicu, ali je na slobodu pustio razbojnika koji je prebio sina pjevača Gorana Karana. Ili njegov životni stil: ne skriva simpatije prema desnici, odlazi na Thompsonove koncerte, a godinama se po Splitu govori kako njegove osobne intimne sklonosti ne odgovaraju tom konzervativnijem imidžu. U medijima se neprestano svađa sa svima (zbog čeka je protiv njega nekoliko puta pokretan stegovni postupak). Nedavno se u medijima pojavio jer je izdao tjeralicu za fra Antom Madunićem, teretivši ga da je općio s pet maloljetnih curica, o čemu je Nedjeljni detaljno izvijestio.

Ali, ovaj put, izjava o mitu kao nagradi, ovo ga je zaista pogodilo. Baš je zadnju godinu bio u miru i mislio se, ma kud su sad opet nešto iskopali. Lozina, naime nije donio oslobađajuću presudu zbog primanja mita, kako se u prvi mah činilo. To djelo otišlo u zastaru i sudio je carinicima za drugo djelo. Ali, svoj liberalni stav o mitu napisao je u u obrazloženju, osvrćući se na riječi tužiteljici koja je mito spomenula u završnoj riječi. Napisao je da davanje nagrade za obavljen posao nije kazneno djelo, nego stara navada na ovim prostorima.

‘Ja sam dežurni krivac’

Iskusan je Lozina i zna što se radi u takvim situacijama. Sazove presicu, pozove novinare i kaže što misli. Odličan sam sudac, jer imam iznadprosječan broj riješenih predmeta i potvrđenih presuda. Struka je uz mene, kolege sa suda, pohvalio me predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin, a predsjednik Udruge sudaca Đuro Sessa rekao je da sam godinama jedan od najproduktivnijih sudaca. Čestitaju mi zbog moga rada.

- To je za mene bingo. Ja sam sretan! Ponosan sam na svaku svoju odluku, na svaku presudu. I na Loru, da, na sve - kaže Lozina.

Ima svoga odvjetnika koji doslovno diktira što bi trebalo napisati. Govori točka, zarez.

- Sucu Lozini povrijeđen je ugled, dostojanstvo i čast... Zato će tužiti novine zbog tendencioznih napisa... - polako čita odvjetnik.

Lozina ga nestrpljivo prekida: “Ja ću objasniti, sve ću ja objasniti”.

I onda kreće Lozinin živopisni nastup. Ima tu svega. Dosjetki, metafora, usporedbi, viceva, optužbi, teorija zavjere. Svega onoga što se može čuti u kafiću, na klupici i zidiću. Ali ne u sudnici. Lozina je potpuna suprotnost većini sudaca za koje nam se čini da se izražavaju prestručno, suhoparno i nejasno.

- Ja sam kriv za sve u ovoj državi. Dežurni krivac. Tko će. Lozina će. Valjda sam kriv i što je vrijeme jesensko a ne ljetno - jadikovao je sudac Lozina.

- Svi su govorili, pisali, da sam desničar. A to nema veze s mozgom. Meni su zaista svi ljudi jednaki. Pa ja imam deset godina pretplatu na srpsku TV Pink. Bolja mi je od HTV-a. Vidjeli me na Thompsonovom koncertu. Pa što, svi su bili. A bio sam i na Lepoj Breni. Gibonni mi je recimo super, ali s njegovom glazbom jednostavno nisam na ti. Tito je bio jedan od najjačih državnika - nabraja Lozina.

Sudac Lozina reći će mi da je on iskren i da nije licemjeran. I zato ne može reći da je u Hrvatskoj strašno i kažnjivo donijeti bombonijeru, kavu ili viski, kada ti netko napravi uslugu. Jer jednostavno nije tako. Pa svi to znamo, kaže Lozina. Taj svoj stav iznio je i u obrazloženju presude. Napominje da bi možda izveo posve drugi zaključak da je sudio carinicima za primanje mita, da je izvodio dokaze, saslušao svjedoke, utvrdio teže okolnosti kaznenog djela. Ali nije. Jer je to djelo otišlo u zastaru, za što sudac Lozina apsolutno nije kriv. On je četvrti sudac koji je dobio taj predmet i ova trojica ranije nisu uspjela donijeti presudu. I zato Lozini nikako nije jasno zašto se njega proziva umjesto da ga se hvali jer je u tri mjeseca riješio predmet star 15 godina.

I kada mu se tri puta kaže: “Ali napisali ste da davanje novca ili darova za obavljeni posao nije mito nego znak pažnje. Koju poruku time šaljete? Kako je moguće odrediti da je 200 kuna dar, a 2000 kuna mito? I da se može dati tajnici i referentici, a ne liječniku ili profesoru”. Lozina se ne da.

Međunarodna potpora

- Nemojte vi meni sada, mito ovo, mito ono. Sada ljude privode jer su dali 20 kuna. Nema kriterija. Kao kada su za svakog čovjeka s aparatom na plaži mislili da je pedofil, pa su privodili te ljude, često strance, koji su bili izvan sebe. Tako ljudi sad misle da odmah nekome pogoduješ, da je odmah korupcija u pitanju - kaže sudac.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg